MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE

UPRAVA ZA STRUČNU PODRŠKU RAZVOJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA

Savjet

Savjet, Vinogradarstvo

Cvatnja vinove loze – važne napomene u tehnologiji

Cvatnja vinove loze jedna je od najvažnijih fenofaza u razvoju vinove loze. Cvatnja omogućuje oplodnju cvjetića vinove loze, što je preduvjet za urod grožđa. U međimurskom vinogorju, kao i u većini sjevernih vinogorja, cvatnja najčešće počinje krajem svibnja. Prva sorta, koja započinje cvatnju vinove loze, je pinot bijeli odnosno chardonnay. Posljednji u cvatnju kreću graševina i sauvignon. U nekim godinama kada naglo zatopli, gotovo sve sorte krenu s cvatnjom u razmaku od svega pet do šest dana, dok u nekim godinama, kad za vrijeme cvatnje nastupi zahlađenje, razmak između otvaranja cvjetova chardonnaya i sauvignona može biti i do 14 dana.


Foto Dr. D. Burić

Cvatnja započinje kada se dnevne temperature kreću između 10 °C u jutarnjim satima i do 25 °C u popodnevnim satima. Nakon što dođe do oplodnje, iz plodnice će se razviti bobica sa do četiri sjemenke, a njuška i vrat tučka osuše se i otpadnu.


Foto Dr. D. Burić

Kako cvate vinova loza ?

Cvatnja vinove loze započinje odvajanjem sitnih zelenih latica na osnovi cvijeta, koje se u vinogradarskom žargonu nazivaju „kapicom“. Vrhovi latica savijaju se prema gore, istovremeno prašnici postaju sve veći, izravnaju se i izbace kapicu. Otvaranje cvjetića, odnosno izbacivanje kapica, više ovisi o temperaturi proteklog dana nego o temperaturi tog dana. Nakon toplog i sunčanog dana slijedi jače otvaranje cvjetića, dok se nakon hladnog dana otvara puno manje cvjetića. Ako se prati otvaranje cvjetova tijekom jednog dana, može se konstatirati da postoje dva glavna perioda otvaranja cvjetova. Prvi je jutarnje otvaranje, koje za vrijeme sunčanog dana traje između 9-11 sati i u kojem se otvori oko 80 % cvjetića tog dana te poslijepodnevno otvaranje, u kojem se otvori tek 20 % cvjetića, a nastupi nakon najvećih vrućina između oko 16-18 sati. Vinova loza je samooplodna.


Cvatnja loze, otvoreni cvjetići

Mogući problemi u cvatnji vinove loze

 Na cvatnju i oplodnju jako utječu dnevne temperature. Suho i vjetrovito vrijeme negativno se odražava na oplodnju vinove loze, pošto se suši njuška tučka te je polenu teže proklijati bez vlage. Ovo su vrlo rijetki slučajevi na sjeveru zemlje. Za vrijeme zahlađenja i kiše, temperature za klijanje polena postaju najčešće preniske te se proces klijanja prekine prije nego što je oplođena bobica. Niske temperature u cvatnji nisu rijetkost u vinogorjima na sjevernu lijepe naše te ponekad znaju na osjetljivim sortama, kao što su rizling rajnski, traminac, sauvignon, biti uzrok čak i do 70 % manjeg uroda. Sve osjetljive sorte treba dobro oplijeviti te odstraniti  većinu donjih zaperaka i listova, koji pokrivaju grozdove, kako bi uvjeti u cvatnji bili što bolji: što više sunca i prozračnosti. Ponekad je kod sorata sa zbitim bobicama u grozdu dobro da se ne oplode baš sve bobice u cvatnji, pošto bi njihovim kasnijim rastom došlo do prevelikog „naguravanja“ te pucanja i otežane zaštite peteljkovine. Jedino sorta graševina, koja cvate posljednja, može ponekad dobro ocvasti čak i pod kapicom za vrijeme hladnijeg ili kišovitog vremena.

 Problemi nedostatka bora u cvatnji

 Bor je mikroelemenat od velike važnosti za vinovu lozu, naročito za transport ugljikohidrata iz lista u plodove, sintezu ugljikohidrata te pravilno odvijanje cvatnje i oplodnje, koje se očituje u većoj i bržoj klijavosti polena. Nedostatak bora u fenofazi cvatnje može usporiti klijanje polena, koji bez dovoljno energije za hladnijih dana ne stigne izvršiti oplodnju i stvoriti sjemenke, a time i bobice loze. Simptomi na listovima su mramoriranje, na cvatu dio cvjetića se osipa, a pojedine bobice poprimaju smeđasto plavu tamnu boju. Za razliku od simptoma plamenjače, ovdje nema sporulacije. Bor je vrlo ispirljiv elemenat u tlu pa o tome treba voditi brigu prilikom gnojidbe vinograda. Ako iz nekog razloga dođe do manjka bora u tlu (kišna godina, pjeskovito tlo i sl.) možemo pomoći folijarnim gnojivima, koja sadrže bor. Da bi folijarna primjena bora dala rezultate, treba ju primijeniti najmanje do 10-14 dana prije početka cvatnje, po mogućnosti za ne prevrućeg dana ili u kasno poslijepodnevnim satima. Prije toga treba provjeriti mogućnost miješanja s fungicidima.


Nedostatak bora na sorti chardonnay, Štrigova

Problemi s viškom dušika u cvatnji

 Vinogradi pregnojeni dušikom vrlo su skloni osipanju. U tom slučaju teško je pomoći u trenutnoj vegetaciji. Stanje se može donekle ublažiti tako da se pred cvatnju izvrši folijarna prihrana s gnojivom s naglašenim fosforom i borom. Drugo, što se može učiniti, je desetak dana pred cvatnju optrgati dio donjeg lišća i zaperke, kako bi se što više cvjetića vinove loze izložilo suncu, toplini i prozračnosti. Istovremeno treba izvršiti lagano pinciranje vrhova (5-10 cm) mladica loze, kako bi se energija privremeno preusmjerila u niže dijelove mladica, gdje se nalaze grozdovi.

Problemi u zaštiti od bolesti i štetnika za vrijeme cvatnje

 Prije dvadesetak godina vodeći problem u zaštiti vinograda pred cvatnju, naročito u vinogradima manjih hobi vinogradara, bilo je prskanje protiv plamenjače kontaktno preventivnim fungicidima u fenološkoj fazi neotvorene kapice. Kad je nakon dan – dva cvatnja počela, tretirana kapica se odvojila i pala na tlo, a glavni organi, plodnica i tučak su ostali nezaštićeni. Rezultat je bio: zdravo lišće s grozdovima nakon cvatnje punim plamenjače. Kako je za vrijeme cvatnje uvijek bolje ne ulaziti u vinograd i provoditi zaštitu atomizerom, možete si pomoći tako da tik pred cvatnju vinograd zaštitite nekim od sistemičnih fungicida, oni tada dopiru do najvažnijih dijelova vinove loze pa i pod kapicu, koja se odvoji i odbaci. Čak i tada se često zaboravlja da je upravo u tijeku cvatnje najveći porast mladica vinove loze (od 5-10 cm na dan). Sve što je novo naraslo, a nije oprskano preventivnim kontaktnim fungicidima, nezaštićeno je. Sistemični fungicidi, iako ulaze u tkivo lista, naglim rastom postaju razrijeđeni pa je opet upitna dostatna zaštita protiv bolesti. Ako je cvatnja razvučena i duže traje zbog hladnog vremena, a opasnost od plamenjače je vrlo visoka, uvijek se može izvršiti zaštita u kasnim popodnevnim satima, pošto je glavno otvaranje cvjetića i oplodnja u prijepodnevnim satima za vrijeme sunčanog dana. Nakon hladnog dana vrlo je slabo otvaranje cvjetića i nije problem ako treba predvečer izvršiti zaštitu protiv plamenjače.

U hladnim i kišnim godinama moguća je i pojava sušice cvata. Radi se o bolesti, koja napada peteljkovinu grozda. Cvjetovi poprimaju smeđu boju, a mlade zametnute bobice pocrne i ostaju tvrde. Simptomi podsjećaju na simptome rane zaraze plamenjačom, ali kod sušice cvata nema naknadne sporulacije tj. bijele prevlake. Simptomi sušice mogu neupućenima nalikovati i na jaki manjak bora, kod kojeg također najmanje bobice ostanu tamno smeđe – tamno plave, dok je peteljkovina ovdje zelena.


Plamenjača na grozdu u cvatnji

Autor teksta: Adrian Horvat, dipl. ing. agr.

Cvjećarstvo, Savjet

Mikoriza gljiva i orhideja

Gljive čine veliku skupinu organizama, od kojih je poznato oko 75.000 različitih vrsta. Prema Hrvatskom mikološkom društvu u Hrvatskoj je prisutno oko 20.000 različitih vrsta gljiva, a do sada ih je identificirano tek oko 4500. Uz bakterije, gljive su najvažniji razlagači organskih tvari u kopnenim i nekim vodenim ekosustavima. Carstvo gljiva ima veliku važnost za održavanje i funkcioniranje ekoloških sustava jer uključuje skupinu živih organizama, koji se često nalaze u zajednicama s nekim drugim organizmima. Ovdje treba istaći mikorize, točnije simbiotske odnose gljiva s fotoautotrofnim biljnim vrstama. Mikorize mogu uskladištiti velike količine vode, kojom se biljke opskrbljuju tijekom sušnog razdoblja, štiteći ih od stresova suše. Mikorize također biljke štite od nepovoljnog utjecaja soli u tlu i teških metala. U ovome mehanizmu gljive reduciraju kretanje teških metala prema korenju biljke, jer provode adsorpciju istih putem micelija (Hall 2002). Kako biljke mikorizom kontinuirano opskrbljuju gljive ugljikohidratima, tako im se pružaju idealni uvjeti za rast. Također, gljiva od biljke prima i dio fotosintezom dobivenih šećera, koje sama ne može stvoriti (Zrnić, Širić, 2017). Mikorizom se uz rast i grananje korijena biljaka, osigurava rast cvjetova i plodova, a smanjuje se šok od presađivanja te upotreba gnojiva (Benyovsky i Šoštarić, 2014). Mikorizom se također pospješuju i fizikalno-kemijska svojstva tla.

Jedna od najvećih porodica u biljnom svijetu, koja prema današnjim istraživanjima broji više od 25000 svojti (Vuković, 2014) jeste porodica orhideja ili kaćuna, poznata i po latinskom nazivu Orchidaceae. Sve Orchidaceae su u nekom svome životnom periodu mikoheterotrofi, te formiraju orhidejske mikorize s različitim bazidiomicetnim gljivama. Orhideje se svrstavaju u biljke trajnice, koje mogu biti zeljaste i vazdazelene. Poznate su dvije osnovne kategorije orhideja, a to su terestričke i epifitske orhideje.

Terestričke orhideje su uglavnom zeljaste trajnice, koje rastu u razini tla, imaju podzemne gomolje ili snop mesnatog korijenja uz bazu. Svoje stanište ove orhideje pronalaze u područjima u kojima dominira umjerena klima i stoga su otpornije od epifitskih vrsta. Listovi su im formirani u obliku jezičca, a boje variraju od svijetle do tamno zelene, dok su ponekad pjegaste ili prošarane. Cvjetovi terestričkih orhideja manje su izražajni od epifitskih (Brickell, 2008).

Epifitske orhideje rastu iznad tla, na drveću i grmovima, odnosno u pukotinama i spojevima grana, gdje dobivaju hranu i vlagu od trulih ostataka biljke, koji se u njima skupljaju. Ove orhideje svog domaćina koriste samo kao potporanj i ne parazitiraju na njemu. Više im odgovara stanište iznad tla zbog posebno prilagođenog korijenja, koje im služi za pridržavanje te upijanje vlage i hranjivih tvari nužnih za njihov opstanak. Rastu u područjima tropske i suptropske klime. Imaju sjajnije cvjetove upadljivijeg izgleda u odnosu na cvjetove terestričkih orhideja, te se češće uzgajaju u kući, zimskim vrtovima i staklenicima. Neke od najljepših orhideja pripadaju upravo ovoj skupini. Najpoznatiji i ujedno i najljepši predstavnik ovih orhideja je epifitska orhideja pod nazivom Phalaenopsis (Brickell, 2008).

Endomikoriza orhideja karakteristična je za sve vrste porodice Orchidaceae, a posebno tijekom razdoblja u kojem nisu u mogućnosti samostalno sintetizirati organske tvari. Endomikoriza predstavlja simbiozu u kojoj hife micelija prodiru u stanice korijenja, a odlikuje se rjeđim hifama, koje rastu oko i unutar korijena (Peterson i sur., 1984). Sjeme orhideja je vrlo sitno, ne sadrži endosperm, gotovo je bez prisustva hranjive tvari potrebne za klijanje. Zato ono nužno stupa u simbiozu s mikoriznim gljivama, koja im omogućava klijanje (Vuković, 2014). Nakon klijanja orhideje najčešće ostaju u mikorizi sve vrijeme, iako će naknadno razviti potrebne mehanizme za samostalnu proizvodnju hranjivih tvari.

Zbog prirodne rasprostranjenosti i prilagođenosti gljiva različitim uvjetima, postoji značajan interes za znanstvenim i praktičnim istraživanjima ove tematike. Zahvaljujući tome  povećava se i praktična primjena mikoriznih gljiva u poljoprivredi i šumarstvu pružajući povoljan utjecaj na zaštitu i očuvanje brojnih ekosustava.

 Marija Kuprešak, dipl. ing. agr.

Agroekologija, Savjet, Višestruka sukladnost

Važnost živih organizama u tlu

„Živo tlo je osnovica poljoprivredne proizvodnje“. Ova tvrdnja, počesto može zvučati kao prazna fraza, no ipak je to najdublja istina. Stoga je „oživljeno tlo“, ono koje se razvija uslijed brižljivog gospodarenja, ključ uspjeha svakog dobrog poljoprivrednog gospodarstva. Prskanje pesticidima, upotreba mineralnih gnojiva, specijalnih strojeva, hormona i ostalog čime se danas služi konvencionalna poljoprivreda, samo su „štake“ kojima se takova proizvodnja podupire, što je ujedno dokaz, da je takvo tlo bolesno (dr. Rudolf Steiner).

Izvor: http://geography.name/wp-content/uploads/2016/08/343477.jpg

Što čini žive organizme tla:

  1. bakterije i aktinomicete (oko 40 %) su važne za razgradnju tvari, te fiksaciju dušika iz zraka. Aktinomicete se odlikuju sposobnošću razgrađivanja teško razgradivih spojeva koje ne može razgraditi niti jedna druga skupina organizama (npr. dlake, čekinje, hitin). One tlu daju „miris šumske zemlje“;
  2. alge i gljive (oko 40 %). Za razliku od ostalih mikroorganizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu, te same proizvoditi potreban šećer (ugljik), dok gljivice žive većinom u kiselim tlima i specijalizirane su za razgradnju biljnog materijala, osobito onog bogatog ligninom;
  3. gujavice (kišne gliste – oko 12 %) od izuzetnog su značenja za svako tlo. One usitnjuju organsku materiju, luče kalcij, te tako sljepljuju čestice gline i humusa u stabilni tzv. glineno-humusni kompleks koji je vidljiv u obliku nakupina i nepravilnih mrvica, koje gujavice iznose na površinu tla.

U dobrim tlima na kvadratnom metru do 30 cm dubine, može se naći preko stotinu gujavica. Ponegdje ih u literaturi zbog izrazito korisnog rada zovu i „kravicama tla“;

  1. sitne životinjice (mezofauna – oko 3 %). Među ovima su najpoznatije nematode, grinje i neke skupine insekata. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana sa razgradnjom organske materije;
  2. krupnije životinje (makrofauna – oko 5 %). Ovdje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, puževe, krtice i sl. Uloga im je slična kao i kod manjih organizama.

Ukratko, svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a najvažnije su:

  • usitnjavanje mlade organske tvari, uslijed čega se ujedno povećava i površina dostupna mikroorganizama,
  • daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari,
  • pretvorba organskih spojeva u humusne,
  • miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla,
  • transport  mikroorganizama u tlu,
  • stvaranje i održavanje pora tla, što je značajno za opskrbu vodom i kisikom,
  • skladištenje minerala (hraniva).

Dakako treba naglasiti, da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom organskom materijom, obzirom da su neki od njih i predatori, već između njih postoji „prehrambeni lanac“ i snažna borba za opstanak.

Organizmi tla, osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju humus, istodobno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge spojeve, koji „nagrizaju“ minerale tla, te tako oslobađaju hraniva i to ne samo iz humusa već i iz mineralnog dijela tla.

Ostatke nakon žetve svakako bi trebalo vratiti u tlo. Danas se vraća vrlo malo organske materije u tlo, primjerice zrelog stajnjaka. Svjesni podatka da je odnos slame i zrna (prinosa) uglavnom 1:1, treba znati da je spaljivanje slame i strništa čisti gubitak od oko 5-8 tona organske mase po ha.

Po jednom hektaru zemljišta srednje kvalitete u dubini od pet do dvadeset centimetara prema istraživanjima tla, nalazi se oko 140 kg algi i oko 10.000 kg raznih gljivica i bakterija. Također po jednom hektaru zemljišta iste kvalitete i navedenoj dubini sloja zemljišta nalazimo oko 4.200 kg glista i drugih beskralježnjaka. Kada se uzmu svi navedeni parametri flore i faune, računajući i razgradnju bio mase, ukupna količina živih organizama bitnih za održavanje i opstanak prirodne plodnosti poljoprivrednog zemljišta iznosi oko 25.000 kg po hektaru.

Uskoro nam dolazi vrijeme žetve, stoga jedan mali podsjetnik o poštivanju obveza višestruke sukladnosti. Višestruka sukladnost definirana je člancima 91. do 101. Uredbe (EU) 1306/2013 i Dodatkom II, iste Uredbe, te Pravilnikom o višestrukoj sukladnosti s izmjenama (NN/32/15, 45/16 i 26/18). Pravila višestruke sukladnosti obveznik mora poštivati na svim poljoprivrednim površinama u svom posjedu ili korištenju, te za svu stoku, koju drži bez obzira da li za isto traži potporu ili ne.

Poštujući Uredbu i Pravilnik o dobrim poljoprivrednim i okolišnim uvjetima (GAEC), uvjet br. 6. –upravljanje žetvenim ostacima, gdje se izričito zabranjuje paljenje slame i strništa. Iznimno je dopušteno samo u cilju sprečavanja širenja ili suzbijanja štetnih organizama bilja o čemu mora postojati službena, naređena mjera.

Kontrolu ispunjavanja propisanih dobrih poljoprivrednih i okolišnih uvjeta provodi Agencija za plaćanja u poljoprivredi. Za neodobreno i protupravno spaljivanje žetvenih ostataka predviđeno je umanjenje izravnih plaćanja za tekuću godinu od 15 % do 100 % iznosa, ovisno o jednom ili više propuštanja propisanih mjera i težini posljedica.

Negativni primjeri sa naših polja – spaljivanje žetvenih ostataka

Spaljivanje žetvenih ostataka je najlošiji odabir poljoprivrednika koji to čine, a razloga zbog kojih to nije poželjno, niti potrebno činiti ima na pretek. Navodim samo pet (5) najvažnijih, a to su:

  1. ugrožavanje ljudskih života i imovine,
  2. ugrožavanje divljači,
  3. uništavanje mikroflore i faune u dijelu oraničnog sloja,
  4. gubitak potencijalne organske mase,
  5. zagađenje okoliša dimom.

Preporuka je ne spaljivati žetvene ostatke već ih vratiti u tlo!

Ovim pregledom, očito je, ne treba paliti ostatke usjeva nakon žetve, jer tim činom radimo dugoročnu i nepovratnu ekološku štetu tlu i okolišu.

Stara mudra izreka govori: „Vatra je dobar sluga, ali loš gospodar“.

Pitanje je trebaju li naše oranice lošeg gospodara ili …?

Ljubomir Duvnjak, dipl. ing. agr.

Savjet, Voćarstvo, Zaštita bilja

Trešnjina muha (Rhagoletis ceras L.)

Trešnjina muha (Slika 1.) najvažniji je štetnik trešnje i višnje. Uzrokuje „crvljivost“ plodova, manju količinu soka kod višanja i time umanjuje njihovu tržišnu vrijednost. Kod ranih sorata trešnje ovog nametnika nije potrebno suzbijati.

Muha je velika 3,6 do 5mm, crna sa žutim pjegama. Krila imaju 4 plavo crne pruge karakteristične za tog štetnika. Odrasli oblik pojavljuje se krajem svibnja (u Dalmaciji već i krajem travnja) i početkom lipnja. Ženka odlaže jaja pojedinačno na plodove trešnje ili višnje koji su počeli mijenjati boju. Ženka leglicom polaže jaja ispod epiderme. Mjesto odlaganja jaja na plodu omekša i podložno je truleži. Ličinke muhe (Slika 2.) žive u unutrašnjosti ploda. Nakon završetka razvoja napuštaju plod, spuštaju se na tlo te se kukulje na dubini od nekoliko centimetara. Štete variraju od godine do godine.

Slika 2. Trešnjina muha – ličinka u plodu

Suzbijanje trešnjine muhe može se provoditi nekemijskim i kemijskim mjerama zaštite.

Sakupljanje otpalih, zaraženih plodova i obrada tla ispod stabala trešnje može umanjiti napad sljedeće sezone.

Dio populacije ovog štetnika možemo umanjiti postavljanjem većeg broja žutih ljepljivih ploča (Slika 3.) u krošnju (3-5 po stablu). Ova metoda je primjenljiva u manjim voćnjacima i na okućnicama. Ploče treba odstraniti iz krošnje nakon berbe, jer privlače mnogobrojne korisne kukce.

Slika 3. Žuta ploča u nasadu višnje

Slika 4. Trešnjina muha na žutoj ploči

Za uspješno kemijsko suzbijanje potrebno je odrediti optimalan rok za primjenu insekticida. Rokove tretiranja možemo odrediti na tri načina: pregledom razvoja kukuljica u tlu, čime određujemo vrijeme izlaženja odraslih muha, ulovom muha na žutim ljepljivim pločama ili pregledom plodova na brojnost i stupanj razvoja ličinki u njima.

Ako nismo u mogućnosti precizno odrediti optimalni rok tretiranja, tada tretiranje provodimo kad 50% plodova počinje žutjeti i rumenjeti.

Obzirom da su rokovi tretiranja blizu berbe važno prilikom odabira insekticida voditi računa o propisanim karencama.

Jelena Brkić Terzanović dipl. ing. agr.,

Literatura:

Ivan Ciglar: Integrirana zaštita voćnjaka i vinograda, Zrinski, Čakovec, 1998.

Fotografije:

Željkica Oštrkapa-Međurečan, dipl.ing.agr.

Savjet, Voćarstvo, Zaštita bilja

Jagodina lisna uš

Lisne uši na jagodama spadaju u važne izravne i neizravne štetnike jagode. Izravne štete nastaju sisanjem biljnih sokova i smanjenjem uroda te lučenjem medne rose koju naseljavaju gljive čađavice i na taj način smanjuju asimilacijsku površinu listova. Neizravne štete lisne uši čine kao prijenosnici virusnih oboljenja jagode.

U proizvodnji jagoda na području Hrvatske zabilježeno je nekoliko lisnih uši: jagodina mala lisna uš, zelena breskvina uš, pamukova lisna uš, mlječikina lisna uš i jagodina lisna uš. Upravo ovu posljednju, jagodinu lisnu uš (Chaetosiphon fragaefolii), nalazimo u nešto brojnijoj populaciji u proizvodnji jagoda na koprivničkom području.

Ličinke i odrasli oblik beskrilne uši

Jagodina lisna uš prekrivena dlačicama

Jagodina lisna uš je duljine 1,3-1,8 mm, blijedozelene boje, a krilati oblici imaju crnosmeđu dorzalnu pjegu. Tijelo i glava odraslih oblika i ličinki ove lisne uši obraslo je dlakama koje su okruglaste na vrhovima te se na taj način jagodina lisna uš može razlikovati od ostalih lisnih uši koje se pojavljuju na jagodama. Štetu čini sisanjem na naličju mlađih listova jagode koji se uslijed sisanja uvijaju. S obzirom da uš obilno luči mednu rosu donji listovi i folija ispod jagoda postaju ljepljivi te ih naseljavaju gljive čađavice i posjećuju mravi. Upravo je to simptom kojeg proizvođači jagoda najprije uoče, no tada je populacija jagodine lisne uši već vrlo brojna. Osim direktnih šteta, ova lisna uš prenosi nekoliko virusa jagode među kojima su strawberry yellow-edge virus (SYEV), strawberry crinkle virus (SCV) i strawberry mottle virus (SMV) koji mogu značajno umanjiti prinos jagoda.

Medna rosa i svlakovi lisnih uši

Lisne uši na naličju lista jagode

Za učinkovito suzbijanje jagodine lisne uši važno je štetnika u proljeće pravovremeno uočiti u nasadu. Osim redovitih vizualnih pregleda što većeg broja biljaka, za praćenje pojave mogu se koristiti i žute ljepljive ploče, no na njih se love samo krilati oblici (beskrilni se već nalaze na jagodama!). Prilikom odabira insekticida za kemijsko suzbijanje važno je znati da primjenom sistemičnih insekticida možemo suzbiti i lisne uši zaklonjene listovima ili unutar smotanih listova dok je kod primjene kontaktnih insekticida vrlo važna kvaliteta aplikacije (insekticid mora pasti na dijelove lista na kojima se uši nalaze).

Tablica 1: Insekticidi dozvoljeni za suzbijanje lisnih uši na jagodama u Republici Hrvatskoj

Aktivna tvar Pripravak Karenca Način djelovanja Napomena
Alfa-cipermetrin Fastac 10 EC 3 dana kontaktno
Deltamerin Decis 100 EC 3 dana kontaktno
Poleci plus
Scatto
Rotos super
Ritmus
Decis 2,5 EC
Tiakloprid Calypso SC 480 3 dana sistemično Jagoda u zaštićenom i na otvorenom prostoru
Pirimikarb Pirimor 50 WG 14 dana sistemično Jagoda na otvorenom
Spirotetramat Movento OVP sistemično Jagoda u zaštićenom.

Ne smije primjenjivati od 14 dana prije cvatnje do posljednje berbe

mr. sc Željkica Oštrkapa-Međurečan
zeljkica.medurecan@mps.hr

Hortikultura, Savjet, Vinogradarstvo, Voćarstvo

Epilobium ciliatum – širenje invazivnog korova kao posljedica pretjerane uporabe glifosata

Epilobium ciliatum, (willowherb), vrbovka, po nekim podacima u susjednoj Italiji poznata pod nazivom Epilobium tetragonum, cvjetnica je iz porodice pupoljki (Onagraceae). Ta je vrsta podrijetlom iz Sjeverne Amerike (Oregon), Južne Kanade i istočne Azije. Vodeći je korovni problem u rasadničarskoj proizvodnji ukrasnog bilja i hortikulture u Oregonu. Invazivna je vrsta u većini Europskih zemalja. Stigao je u sjevernu Europu početkom 20. stoljeća i brzo se proširio, dosegnuvši Finsku oko 1920. To je biljka vlažnih mjesta, potočnih strana, jaraka, ribnjaka, vrtova, cesta, nedavno očišćenih područja, uključujući antropogenizirana područja i ceste, sve do nadmorskih visina oko 1200 metara. Epilobium ciliatum je višegodišnja biljka, koja može narasti i do 1,5 m u visinu. Lišće, stabljike i cvatovi prekriveni su dlakama i žlijezdama. Cvjetić je ružičaste boje u obliku trube, ima četiri ružičaste latice, koje su tako duboko urezane da izgledaju kao četiri para. Cvijetić ima osam prašnika. Plod je uska, dlakava, četverokrilna komuška duljine 3-5 (10) cm, koja se može držati na dugoj stabljici. Sjemenke su vrlo sitne i vjetar ih može raznositi na vrlo velike udaljenosti. Ovisno o vremenu nicanja, komuške se otvaraju i vjetar raznosi sjemenke od kolovoza do rujna.

Epilobium ciliatum u vinogradu

Po zabilježenim podacima prvi puta se u našoj okolici spominje u Sloveniji (The North American invasive species Epilobium ciliatum Raf. was recently recorded for the first time in Slovenia and Croatia – Nejc Jogan  University of Ljubljana, January 2004).

U  Međimurju spominje ga mr. sc. Milorad Šubić, Živa zemlja, 24. 03. 2010.: „Prema iskustvima iz Međimurskog vinogorja višegodišnja primjena glifosata “propušta” dvije vrste korova: preslicu (Equisetum) i vrboliku (Epilobium) (vidi fotografije) pa se tijekom ljeta u takvim nasadima preporučuje primjena totalnog kontaktnog herbicida na osnovi glufosinata (Basta 15 SL.)“.

Usprkos tome što se taj invazivni strani korov spominje u literaturi više od jednog desetljeća, vrlo je malo poljoprivrednika, vinogradara i voćara, koji uopće znaju za njega.

Pojava Epilobiuma u vinogradima Međimurja

Pojavi tog agresivnog korova u Međimurskim vinogradima, a u posljednje vrijeme i u voćnjacima, doprinijela je prečesta primjena herbicida na bazi aktivne tvari glifosata. Razlozi su višestruki. Sistemični herbicidi na bazi glifosata (Cidokor, Global, Herkules, Boomefekt…) relativno su jeftini, a djeluju na veliki broj korovnih vrsta u vinogradima i voćnjacima. Jedan od glavnih razloga pojavi Epilobiuma jest tretiranje vinograda neposredno pred početak pljevidbe, što je razumljivo pošto se neopljevljeni vinograd ne može tretirati sistemičnim herbicidima. Na taj način ukloni se velika većina korovnih vrsta upravo kad taj termofilni korov počinje nicati te mu se pruži tako reći čisti teren. Epilobium se u prvo vrijeme javlja lokalno, no ako se svake godine nastavlja s proljetnom primjenom glifosatnih herbicida, problem se širi nevjerojatno brzo.

Većina vinogradara zapazila je kako uobičajene dozacije i koncentracije od 1 % u primjeni glifosatnih herbicida ne djeluju na navedeni korov pa su uskoro počeli primjenjivati povišene koncentracije čak i do 2 %. Tako visoke koncentracije djeluju na

Epilobium isključivo ako je tek u fazi nicanja 10 -15 cm visine. Ako isti preraste visinu od 20-30 cm, ni koncentracije od 2 % više ne mogu zaustaviti njegov rast, cvatnju i osjemenjivanje, dok u isto vrijeme maksimalno oslobađaju konkurenciju svih ostalih korova. Tretiran glifosatom  Epilobium najčešće samo pocrveni i djelomično se posuše donji listovi, dok vrh nastavlja s rastom i korov kasnije neometano cvate, sjemenke dozore i šire se vjetrom.

Epilobium u stadiju nicanja krajem travnja

Epilobium tretiran 1 % glifosatnim herbicidom

Širenje Epilobiuma na voćnjake Donjeg Međimurja 

Kako su sjemenke Epilobiuma vrlo male i lagane, širenje vjetrom na velike udaljenosti je neizbježno. Vrlo je vjerojatna mogućnost da se raznose i poljoprivrednom mehanizacijom, na kojoj zaostaju komadići tla i korova. Na nekoliko mjesta u Donjem Međimurju zabilježena je pojava tog korova, ne toliko u samome voćnjaku, koliko u ogradi oko voćnjaka, pošto se često tretira uski pojas pod pletenom žičanom ogradom.

Pojava Epilobiuma kao posljedica čestog tretiranja korova oko ograde voćnjaka

Epilobium je prvenstveno korov, koji postaje problem na svim površinama na kojima se čovjek trudi održati tlo čistim od korova.

Nicanje Epilobiuma nakon berbe jabuka za tople jeseni – posljedica nezatravljenog  međurednog prostora

Preporuke za kontroliranje širenja Epilobiuma

  • Smanjivanje prečestih upotreba herbicida na bazi glifosata.
  • Ne težiti potpuno čistim vinogradima ili voćnjacima od svih korova, jer se tada oslobađa prostor ovom agresivnom korovu.
  • U voćnjacima i vinogradima kod proljetnih tretiranja glifosatima dodavati, u slučaju pojave ovog korova, zemljišni herbicid na bazi flazasulfurona.
  • Dio površina svake godine pokušati održavati čistim nekim drugim mehaničkim mjerama zaštite od korova (uporaba bočne rotodrljače – uništi korov nakon nicanja ili održavanje zaštitnog pojasa tzv. pasice bočnim pomičnim kosilicama – sprečava se da taj korov da naraste i uđe u fazu cvatnje).

Adrian Horvat, dipl. ing. agr.

Hortikultura, Povrćarstvo, Savjet

Puževi u vrtu

Puževi golaći važni su štetnici, koji se mogu pronaći u svakom povrtnjaku i okućnici. Najveće štete pričinjavaju ishranom na plodovima i sočnim mladim listovima, mada se u praski dešava da sliste i čitave gredice tek izniknulih mahuna, tikvica, krastavca i raznih presadnica. Dnevno mogu pojesti u omjeru i do pola svoje težine, što dovoljno govori o golemim štetama. Osim što čine grizotine, puževi oštećuju proizvode sluzavim tragovima, izmetom i svojom prisutnošću te također otvaraju put za različite patogene gljivice i bakterije.

Slike 1.  Štete od puževa (Foto: Ana Posedi)

Od preventivnih mjera suzbijanja može se već prilikom same pripreme tla za sadnju povrća finom obradom tla smanjiti kretanje puževa između njihovih skloništa u tlu i biljaka, a na niskim temperaturama puževi izbačeni na površinu izloženi su smrzavanju. Optimalnom  gnojidbom i sadnjom zdravih presadnica može se skratiti razdoblje osjetljive faze biljaka te košnjom šireg pojasa oko nasada može se spriječiti dolaženje novih jedinki puževa.

Puževe se može privlačiti postavljanjem hranidbenih trapova u koje se ulijeva pivo, ostaci voća, mlijeko, mješavina vode i kvasca, suha hrana za mačke i pse itd. te je potrebno redovito odstranjivanje ulovljenih puževa i mijenjanje mamaca, odnosno hrane.

Za sprječavanje kretanja puževa prema biljkama mogu se postaviti bakrene trake ili ograde, koje se ukapaju u tlo do 8 cm dubine, dok im je visina iznad tla 15-25 cm. U doticaju s bakrom puževi dožive električni šok te su time odbijeni. Barijere načinjene od piljevine, pepela, vapna ili mineralnih gnojiva, slame, borovih iglica, kore drveta, usitnjenih ljusaka jaja, skidaju sluz s tijela puževa te onemogućavaju njihovo daljnje kretanje izazivajući dehidraciju i naposljetku ugibanje. No, njihov učinak izostaje ako je u nasadu prisutna vlaga, kao posljedica kiše ili zalijevanja.

Pojedine biljke, kao što su dragoljub, kadulja, ružmarin, lavanda, komorač, češnjak ili kim imaju repelentno djelovanje na puževe. Tako u vrtu možete zasaditi navedene biljke ili od njih pripremiti biljnu juh,u kojom se prska povrtnjak i samo tlo.

U prirodi postoji veliki broj prirodnih neprijatelja puževa, kao što su ptice, guske, patke, kokoši, zmije, ježevi, i žabe (čak 25 % ukupne ishrane).

U posljednje vrijeme sve veću popularnost imaju indijske patke trkačice, koje ne čine štetu na kulturama te se isključivo hrane puževima i nekim drugim štetnicima. Za njihovu učinkovitost potrebno ih je imati u paru i pustiti da slobodno šeću po nasadu.

Slika 2. Indijske patke trkačice

Nematode postaju važno biološko sredstvo u borbi protiv puževa golaća. Budući da su isključivi paraziti puževa, te nematode nisu opasne za druge organizme. Prednost im je to šta je vrlo jednostavna i lagana primjena, koja ne iziskuje zaštitnu opremu te nema propisane karence. Pripravak se primjenjuje zalijevanjem kantama ili kroz sustav navodnjavanja.

Jedna od najjednostavnijih mjera suzbijanja, koja je izvediva na malim površinama, jest ručno sakupljanje puževa tijekom večernjih ili ranojutarnjih sati. Korištenjem dasaka između gredica može se privući određeni dio populacije puževa, koji se ondje skrivaju danju pa ih se tu može svakodnevno uništavati.

Najčešći način suzbijanja puževa u praksi je primjena gotovih tvorničkih limacidnih mamaca na osnovi djelatne tvari metaldehida (Gardene, Pužocid, Pužomor), koji u ekološkoj poljoprivredi nisu dozvoljeni te pripravak na osnovi djelatne tvari željezni fosfat (Ferramol), koji se može upotrebljavati u ekološkoj poljoprivredi. Navedene pripravke potrebno je koristiti prema uputama proizvođača ili prema Fitosanitarnom informacijskom sustavu.

Dunja Prvčić, mag. ing .fitomedicine
dunja.prvcic@mps.hr

Ribarstvo, Savjet

Umirovljenici u obavljanju gospodarskog ribolova

Kada se radi o obavljanju vezanog obrta (kao što je djelatnost gospodarskog ribolova), za obavljanje djelatnosti mora biti ispunjeni i poseban uvjet stručne osposobljenosti, odgovarajućeg srednje strukovnog obrazovanja ili položenoga majstorskog ispita, odnosno posebne zdravstvene uvjete ako je to propisano posebnim zakonom.

Drugim riječima, gospodarski ribolov na ribarskom plovilu dopušteno je obavljati samo osobama koje su stručno osposobljene, što se dokazuje Uvjerenjem ili Potvrdom o stručnoj osposobljenosti za obavljanje gospodarskog ribolova.

U slučaju da umirovljenik želi raditi u gospodarskom ribolovu, ovlaštenik povlastice ga može  zaposliti na nekoliko načina, a da i dalje prima svoju mirovinu.

Osoba koja je u starosnoj mirovini može se zaposliti na temelju ugovora o radu, ali samo na pola radnog vremena (četiri sata dnevno) kako bi i dalje primala svoju mirovinu u cijelom iznosu odnosno kako se ne bi obustavila njena isplata. No bitno je napomenuti kako ovo ne vrijedi za one u prijevremenoj mirovini, koji u tom slučaju ostvaruju pravo na rad, ali im neće biti isplaćena mirovinska primanja.

Umirovljenici također mogu raditi putem ugovora o djelu bez da izgube pravo na isplatu mirovine. Putem ugovora o djelu mogu se obavljati jednokratni poslovi koji se obično sastoje od obavljanja nekog fizičkog ili intelektualnog rada određene količine i kakvoće, do određenog roka i uz određenu naknadu.

Za umirovljenike je također pogodan i sezonski rad u poljoprivredi, biljogojstvu, stočarstvu ili ribarstvu. Sezonski radnik u poljoprivredi/ribarstvu je fizička nezaposlena osoba, korisnik mirovine ili tražitelj zaposlenja koji na temelju ugovora obavlja privremene, odnosno povremene sezonske poslove u poljoprivredi ili ribarstvu. Bez gubitka prava na mirovinu mogu se obavljati sezonski poslovi u trajanju od najduže 90 dana tijekom kalendarske godine (kod jednog ili više poslodavaca) što ne mora biti u neprekinutom trajanju.  Korisniku starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine, obiteljske mirovine i invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad evidentira se svojstvo osiguranika – sezonskog radnika u poljoprivredi i  ne obustavlja mu se isplata mirovine, odnosno ne određuje mu se novi mirovinski faktor.

Poslove sezonskog radnika u poljoprivredi/ribarstvu ne mogu obavljati:

  • Zaposlene ili samozaposlene osobe koje se nalaze u radnom ili socijalnom statusu na temelju kojeg su obvezno osigurane prema posebnim propisima
  • Osobe zaposlene temeljem ugovora o radu za stalne sezonske poslove
  • Osobe kojima je utvrđena opća nesposobnost za rad, osobe osigurane na produženo osiguranje prema posebnom propisu (npr. pomorci)
  • Maloljetne osobe
  • Osobe koje koriste rodiljna ili roditeljska prava prema posebnim propisima.

Kod sezonskog rada, poslodavac ne zapošljava radnika već koristi vrijednosne kupone za onoliko dana koliko će taj radnik obavljati poslove. U cijenu vrijednosnog kupona koje izdaje Ministarstvo financija, a može se kupiti u poslovnicama FINA-e, uračunati su obvezni doprinosi obračunati na dnevnu osnovicu. Zakonom je propisano da se ugovor sklapa prije početka rada, za svaki radni dan, predajom i prihvatom vrijednosnog kupona te njegovim evidentiranjem na propisanoj tiskanici ugovora.

Neupotrijebljene vrijednosne kupone za sezonski rad u poljoprivredi može se vratiti u bilo koju poslovnicu FINA-e najkasnije do kraja siječnja tekuće godine za prethodnu godinu.

Više informacija o kuponima može se naći na poveznici https://www.fina.hr/prodaja-kupona-i-ugovora-za-rad-u-poljoprivredi

mr. sc. Danijela Mioković

viša stručna savjetnica (ribarstvo) 

Ratarstvo, Savjet

Agrotehnika proizvodnje lucerne

Lucerna ja najvrjednija i najstarija višegodišnja krmna kultura s prosječnim prinosom od 50 t/ha zelene mase. Odlikuje se velikom energijom porasta, tako da se u povoljnim klimatskim uvjetima može kositi od četiri do šest puta, a u uvjetima navodnjavanja od sedam do osam puta godišnje. Uz visoke prinose i druge karakteristike prednost lucerne je u izraženoj otpornosti na sušu kao i u višegodišnjem iskorištavanju 4 – 5 godina. Vrlo je kvalitetno krmivo za preživače, mliječne krave, konje i za starije kategorije svinja. Da bi se iskoristile tako velike mogućnosti lucerne, agrotehničkim mjerama tijekom proizvodnje mora se posvetiti puna pozornost. Uzimajući u obzir sve navedeno razumljivo je da mnogi poljoprivrednici imaju veliku potrebu za sjetvom lucerne kako bi osigurali dovoljno kvalitetne hrane za svoju stoku.

Izbor tla

Tlo za lucernu treba biti duboko, rahlo i plodno s povoljnim vodno-zračnim odnosom. Lucerni najviše odgovaraju glinasto-pjeskovita tla tipa černozema, degradiranog černozema ili smeđa tla. Ilovasti pijesci i pjeskovita tla nisu pogodni za lucernu iako je ona najbolje prilagođena leguminoza za takva tla. Nepogodna tla za razvoj lucerne su vlažna i plitka tla koja zadržavaju površinsku vodu ili je pak razina podzemnih voda visoka. Ona se može uzgajati i na slabo kiselim tlima (pH iznad 6,2), kao i na alkalnim tlima (pH ispod 7,5). Lucerna se ne može uzgajati na kiselim (pH ispod 5,2) i jako alkalnim tlima.

Plodored

Plodored je vrlo bitan kod uzgoja lucerne jer ona ne podnosi monokulturu i sjetvu iza ostalih višegodišnjih leguminoza, već je treba sijati u proširenom plodoredu. Kao višegodišnja kultura, uz intenzivnu obradu i gnojidbu, lucerna podnosi ponovljenu sjetvu na isto tlo onoliko godina, koliko je na tom mjestu prethodno bila korištena.

Najpovoljniji predusjevi za lucernu su jednogodišnje leguminoze i okopavine gnojene stajskim gnojem. Kukuruz kao predusjev je dobar ako se radi o proljetnoj sjetvi i ako zaštita od korova nije obavljena herbicidima s rezidualnim djelovanjem na lucernu. Za kasno ljetnu sjetvu, najčešći predusjev su žitarice. Njihova ranija žetva omogućava pravodobnu obradu i pripremu tla za sjetvu.

Lucerna je vrlo dobra predkultura za većinu ratarskih kultura. Pogodna je za okopavine koje učinkovito iskorištavaju veliku količinu organske mase i dušika koje lucerna ostavlja nakon preoravanja.

Osnovna obrada tla

Slika 2. Osnovna obrada

Osnovna obrada tla za lucernu se može obaviti na različite načine, što ovisi o predkulturi i roku sjetve (jesen ili proljeće). Tlo za lucernu treba podrivati na dubinu od 40-45 cm zbog njenog dubokog korijenovog sustava. Nakon podrivanja treba se obaviti oranje na dubinu od 20-25 cm ovisno o tipu tla. Ako vremenske prilike i predkulture dozvoljavaju, oranje treba obaviti tri tjedna prije sjetve, kako bi se drljačom u dva navrata uništili korovi.

Postoje i drugi načini osnovne obrade tla. Kada je predusjev žitarica, onda za proljetnu sjetvu postoje varijante obrade: plitko oranje ili tanjuranje na 10-12 cm, duboko oranje i/ili podrivanje te plitko oranje. U jesen i proljeće završava površinska priprema tla za sjetvu. Kod ovog oblika postoji mogućnost plitkog oranja 15-20 cm između prašenja i dubokog oranja, kada se zaorava stajski gnoj.

Kad se lucerna sije u kasno ljeto, obično je predusjev žitarica, a sustav obrade je kao za sjetvu ozimina. Najprije se izvodi plitko oranje ili tanjuranje na 10-12 cm u sedmom mjesecu, a potom u osmom mjesecu oranje na 35-40 cm ili kombinacija podrivanja i oranja te površinska priprema tla. Oranje treba izvršiti najmanje 10-14 dana prije sjetve kako bi se tlo do sjetve slegnulo. Nakon oranja brazdu treba odmah zatvoriti i izvesti predsjetvenu pripremu tla.

Kad se lucerna sije nakon okopavina, provodi se duboko oranje u jesen ili podrivanje s plitkom obradom, a u proljeće završna površinska obrada. Prije dubokog oranja postoji mogućnost tanjuranja, usitnjavanje žetvenih ostataka. Plitko se oranje ili prašenje strništa obavlja ljeti, po mogućnosti odmah nakon žetve, na dubinu od 8-12 cm.

Gnojidba

Kod određivanja potrebe za hranjivima potrebno je voditi računa o plodnosti tla, planiranom urodu, predkulturi, žetvenim ostatcima, analizi tla i prethodnim gnojidbama.

Lucerna prinosom od 10 t/ha sijena godišnje iznese približno 300 kg/ha dušika (N), 85 kg/ha fosfora (P2O5) i 175 kg/ha kalija (K2O).

Preporučena gnojidba:

– 400 kg/ha N:P:K formulacije 7:20:30, zaorati,

– 300 kg/ha N:P:K formulacije 15:15:15, unijeti u tlo prilikom pripreme za sjetvu.

Pri zasnivanju lucerišta, ovisno o plodnosti tla, trebalo bi dati oko 50 kg/ha N, oko 250–300 kg/ha P i 200–250 kg/ha K. Idućih godina uzgoja lucerne potrebno je u jesen nakon predzadnje košnje gnojiti sa 200–300 kg/ha kompleksnih gnojiva u kojima ima malo dušika, a više fosfora i kalija. Tada bi trebalo gnojiti sa oko 20 kg/ha dušika, oko 50–60 kg/ha fosfora i oko 80 kg/ha kalija. Prihrana lucerne dušičnim gnojivima u drugoj, trećoj, četvrtoj godini života ili nakon svakog otkosa, nije potrebna jer ona inicira rast travnih vrsta koje imaju plitak korijen.

Predsjetvena priprema tla

Slika 3. Predsjetvena priprema tla

Predsjetvena priprema je vrlo važna mjera. Da bi postigli ujednačeno i uspješno nicanje lucerne bitno je dobro izravnati površinu tla te dovesti tlo u stanje sitno mrvičaste strukture. Površinski sloj tla mora biti potpuno slegnut, jer se samo u dobro poravnatom, slegnutom i strukturnom tlu može izvršiti kvalitetna sjetva na željenu dubinu i raspored sjemenki. Ukoliko se lucerna zasije u neslegnuto tlo, tada će sjeme  „pasti“ duboko u tlo i izostat će klijanje. Da se to ne bi dogodilo preporuča se uporaba valjka nakon sjetve.

Takvu povoljnu strukturu u predsjetvenoj pripremi možemo postići korištenjem kombiniranog oruđa: sjetvospremača ili rotirajuće drljače.

Sjetva lucerne

Slika 4. Sjetva lucerne

Lucerna se može sijati u jesen ili u proljeće. Kod jesenske sjetve, sjetvu treba obaviti dovoljno rano, u drugoj polovici kolovoza, da se mlade biljke što bolje razviju i zakorijene do zime. U proljetnoj sjetvi sije se krajem ožujka i početkom travnja da se biljke dovoljno razviju do ljeta, kad nastupaju sušno razdoblje i visoke temperature.

Sjetva lucerne se obavlja žitnim sijačicama na razmak od 12,5-15 cm, sije se od 12-18 kg/ha sjemena. Preporučena gustoća je 350-400 biljaka/m².

Optimalna dubina sjetve na težim tlima je od 1-2 cm, a na lakšim 2-3 cm.

Može se sijati u smjesama, ali ipak ju je najbolje sijati u čistoj kulturi.

Luka Jović, dipl. ing. agr.

Ratarstvo, Savjet

Primjena pepela drveta za popravak tla i gnojidbu

Stari narodi su unazad najmanje 3.000 godina poznavali uporabu stajnjaka, otpada, komposta, zelene gnojidbe i pepela radi poboljšanja plodnosti tla.

Pepeo drveta je potencijalno vrlo koristan industrijski, šumarski ili kućni ostatak, a s aspekta poljoprivrede može se svrstati u gnojiva. Sadrži dva glavna hranjiva elementa fosfor i kalij (P i K), druge makroelemente: kalcij i magnezij (Ca i Mg), te neke mikroelemente: bakar i cink (Cu, Zn).

Zbog niza razloga nije uputno koristiti samo pepeo kao izvor navedenih biljnih hranjiva, jer pepeo značajno utječe i na kemijska svojstva tla. Pepeo se osim u gnojiva može svrstati i u poboljšivače ili kondicionere tla. Uporabu pepela u uzgoju bilja treba analizirati s tri osnovna aspekta: promjene pH reakcije, fertilizacijskog (gnojidbenog) učinka i ekološkog učinka.

Pepeo drveta, koji se u domaćinstvima često baca kao otpad, uputno je koristiti kao vrijedno gnojivo i poboljšivač tla.

Kao gnojivo ili poboljšivač tla pepeo se smije koristiti isključivo na kiselim tlima. Alkalne je reakcije i njegovom primjenom dolazi do porasta pH reakcije tla. Neutralizira se dio kiselosti tla. U slučajevima kada se pH vrijednost alkalnog tla primjenom pepela poveća na 6 – 7 tlo postaje pogodno za uzgoj većine povrtlarskih kultura. Uporaba pepela na slabo kiselim i neutralnim tlima (viši pH), rezultirala bi pogoršanjem svojstava tla. Tada bi se biljkama smanjila pristupačnost hranjiva, prije svega fosfora, a potom i mikroelemenata što pospješuje gubitak rezervi humusa u tlu.

S druge strane uporaba pepela može neutralizirati zakiseljavanje tla, što je čest proces u šumskim i oraničnim tlima u područjima s dosta oborina, iznad 600 mm godišnje.

Za neutralizaciju kiselosti tla pepeo se koristi u manjoj mjeri, jer se uglavnom koriste vapnenac, dolomit i karbokalk. Pepeo u odnosu na vapnenac djeluje brže i neutralizira otprilike upola manje kiselosti tla nego vapnenac. Zbog osobina pepela nije uputno aplicirati dvostruku količinu pepela u odnosu na količinu vapnenca, jer neutralizacija kiselosti tla nije jedini aspekt aplikacije pepela. U skandinavskim zemljama, SAD, i Kanadi generalno je pravilo ne aplicirati više od 1 – 1,5 t/ ha svake 2 – 3 godine uz obaveznu kontrolu pH reakcije tla. Na izuzetno kiselim šumskim ili livadnim tlima preporuke jednokratne aplikacije pepela mogu biti i do 5 t/ ha.

Gnojidbeni učinak pepela posljedica je koncentracije hranjiva u pepelu. Neovisno o vrsti drveta, u pepelu nema dušika, vrlo je malo fosfora, (prosječno 1 – 2 %, maksimalno 4 -7 % P2O5 ), a značajne su količine kalija (prosječno 7 – 12 % K2O). Opravdana je gnojidba pepelom na kiselim tlima siromašnim kalijem, i za kaliofilne biljne vrste. Pepeo ne smije biti glavni izvor kalija za gnojidbu budući da su količine kalija kojima treba gnojiti povrće i ratarske usjeve često 200-300 kg K2O / ha godišnje, a za to bi trebalo 2,5 – 3,5 t/ ha pepela. To je najmanje 5 puta više od optimalne količine s aspekta učinka na pH tla (1 – 1,5 t/ ha svake 2 – 3 godine). S ekološkog aspekta u pepelu se nalaze i značajne količine sekundarnih hranjivih elemenata kalcija 26 – 40 % i magnezija 3 -5 %. To pepeo čini povoljnim poboljšivačem za kiselija tla i za drvenaste nasade, a budući da drveće iznosi i treba velike količine kalcija. Pepeo može sadržavati značajne količine cinka i bakra koji su biljkama esencijalni, ali kao teški metali mogu predstavljati i ekološki problem.

Ekološki aspekt primjene pepela najznačajniji je aspekt, i dva su osnovna ekološka problema vezana za pepeo: ostaci pesticida i teški metali. Aplikacijom pepela kemijski tretiranog drveta može se značajno povećati koncentracija PAH (policiklički aromatski ugljikovodici), li PCB (poliklorirani bifenilni spojevi). Potencijalno štetne tvari su i teški metali koji su usko vezan i sa ishranom bilja i gnojidbom, jer su neki teški metali neophodni za biljke, a u tlu mogu biti u toksičnim koncentracijama (Zn, Cu, Mo, Ni). Posebno su značajne koncentracije kadmija (Cd), kroma (Cr), bakra (Cu) i cinka (Zn). Sreća je što se u nas šume uzgajaju prema FSC strandardima (Forest Stewardship Council), što daje garanciju odgovornog upravljanja šumama.

Kod teških je metala prisutna i jedna naoko olakotna okolnost. Aplikacijom pepela povećat će se pH tla. Direktna posljedica povećanja pH jest manja pristupačnost teških metala biljkama, što rezultira i manjim transferom toksičnih teških metala iz tla u prehrambeni lanac. Međutim, ekološka onečišćenost tla nije definirana koncentracijom teških metala koja je pristupačna biljkama, već ukupnom koncentracijom teških metala u tlu.

Primjena pepela drveta za popravak tla i gnojidbu može dobiti zeleno svjetlo uz ispunjavanje slijedećih preduvjeta:

1.         kiselo tlo čiji pH treba približiti slabo kiseloj ili neutralnoj reakciji

2.         tlo siromašno kalijem

3.         pepeo ne smije sadržavati previsoke koncentracije ostataka pesticida ili teških metala

4.         obavezna kontrola promjene pH reakcije tla i koncentracije teških metala

Uporaba pepela je prvenstveno prisutna u šumskim ekosustavima, jer osigurava povrat kalcija u tlo i neutralizira kiselost tla, zatim na livadama, a u hortikulturi za pripremu gredica za cvijeće, za vrtove sa povrćem (djeluje protiv puževa) i za drvenaste biljke.

Poseban su aspekt alternativni oblici poljoprivrede kao ekološka poljoprivreda, gdje se pepeo može koristiti za proizvodnju vlastitih miješanih gnojiva, kao komponenta kojom se osigurava kalij. Često se koristi za neutralizaciju kiselosti i kao dodatak kalija i drugih minerala masi za kompostiranje.

 

Vladimir Škarić
mag. ing. ekološke poljoprivrede