MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE

UPRAVA ZA STRUČNU PODRŠKU RAZVOJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA

Savjet

Hortikultura, Savjet, Voćarstvo

Boja kod jabuke

Svaka sorta jabuke. da bi mogla biti klasificirana pod prvu klasu, mora zadovoljiti ne samo veličinom i zdravstvenim stanjem već mora zadovoljiti i pravila obojenosti. Potrošači će u nekom supermarketu ili na tržnici uvijek odabrati onaj plod, koji se baš očima čini najprivlačniji. Rijetko tko plodove pomiriše, a napraviti probu ukusnosti ionako je nemoguće. Najodlučniji je, dakle, izgled.
Proizvođači moraju biti svjesni te činjenice, jer zbog tih razloga, jabuke, koje imaju dobru boju, uvijek postižu i najbolje cijene na tržištu, a prema stupnju obojenosti provodi se i klasiranje jabuka. Danas na tržištu postoje propisani standardi kvalitete, kojima su točno definirani kriteriji obojenosti za svaku sortu, a koje proizvođači trebaju najozbiljnije shvatiti, kako bi mogli konkurirati na tržištu. I kod sorti, koje su genetski “programirane” da imaju dobru boju, poput Red Delicious, Jonagold, i Gala klonova, proizvođači se trude dobiti sve tamnije nijanse crvene boje. S druge strane postoje sorte, koje moraju biti potpuno jednoliko zelene ili zeleno žute, bez crvenkastih dijelova na pokožici, kao što su Zlatni Delišes i Grenny Smith.

Najzastupljeniji uzgojni oblik u modrenim plantažnim voćnjacima je vitko vreteno u različitim modifikacijama. Pravilno formirana krošnja vitkog vretenastog grma mora podsjećati na smreku ili, još bolje, na omoriku. Zimskom rezidbom potrebno je održavati konusni oblik stabla, koji omogućava ravnomjerno raspoređivanje svjetlosti u sve dijelove krošnje. Ogranci, koji nose rodno drvo, moraju biti jači, deblji i duži u donjim etažama, a sve kraći i tanji u gornjim etažama. Tu je veći problem pojava ožegotina u ekstremno vrućim godinama, ali se taj problem rješava uporabom protugradnih mreža i nanošenjem nekih pripravaka na površinu plodova prskanjem, koji fizički sprječavaju apsorpciju štetnog spektra sunčevog zračenja.

Fiziološko-biokemijski model sinteze boje

Jabuke sadrže puno komponenti, poput antocijana, flavonida, klorofila i karotenoida, koje zajedno daju boju. Najvažniji od navedenih spojeva, koji jabuci daje crvenu boju, je antocijan, koji se nalazi u kožici ploda, čiji se sadržaj povećava više od pet puta tijekom dozrijevanja kod nekih sorti. Najvažnije komponente, koje sudjeluju u njegovoj sintezi, jesu: šećer (koji je jako ovisan o dobroj opskrbljenosti kalijem) te dostupnost takozvanog PAL enzima. Tijekom sinteze postoji puno koraka, a na svaki od njih, kao i na konačnu sintezu tj. bojanje ili izostanak boje kod jabuke, utječu različiti fiziološki i okolišni čimbenici. Svaki od njih treba promatrati u odnosu na ostale. Na primjer, plodovi mogu biti dobro osvijetljeni, ali fiziološki jabuka se dobro ne boji tj. sorta nije genetski “programirana” da se u određenom stadiju razvoja dobro boji. To objašnjava zašto neki tretmani, koji se čine kako bi se poboljšalo bojanje, daju rezultate u određenim okolnostima, a isti ti tretmani ne dovode do rezultata u malo drugačijim uvjetima te dolazi do smanjenog nakupljanja antocijana.

Količina svjetla

Količina svjetlosti, potrebna za produkciju antocijana, varira i ovisi o periodu dozrijevanja pojedinih sorti. Kod kasnijih sorti potrebno je duže izlaganje ploda utjecaju svjetlosti da bi se sintetizirali antocijani, dok je taj period kod ranih sorti znatno kraći. Neki istraživači su mišljenja da svjetlost pozitivno djeluje na nakupljanje PAL enzima i njegovu aktivnost u jabuci. Količina svjetla, koje pada na površinu jabuka, ključna je u sintezi antocijana. Plodovi jabuke, koji rastu u sjeni u sredini krošnje, reduciraju proizvodnju antocijana i bojanje. Istraženo je da se plodovi, koji prime više od 70 % od punog sunčevog zračenja dobro boje, dok plodovi, koji prime manje od 40 % od punog sunčevog zračenja boje jako loše. Za uspješno bojanje jabuke nužan je minimum osvjetljenja, a taj minimum varira u odnosu na sortu i trenutni stadij razvoja. Poznato je da svjetlosna duljina ima veliku ulogu u formiranju boje, a presudne su plavo-ljubičaste (BV) i ultra-ljubičaste zrake (UV), posebno UV-B zrake. Povećana razina UV zračenja nakon kiše i na većim nadmorskim visinama objašnjava bolje bojanje u ovim uvjetima.
Što se može učiniti da na plodove dolazi više sunčevog svjetla?
Što prije treba odstraniti vodopije za bolje osvjetljenje, a time i hranjiva preraspodjelom više odlaze u donje etaže, plodove i novo rodno drvo.

Temperatura

Učinak temperature na bojanje ovisi o sorti i stadiju razvoja. Crvenilo na plodovima jabuka pojačava se na nižim temperaturama i hladnim noćima. Na temperaturama ispod 21 ºC otkriveno je da postoji inverzan odnos između sadržaja antocijana i temperature. Praksa je pokazala da gotovo ni nema proizvodnje antocijana čim su srednje noćne temperature veće od 21 ºC. Klon Red Deliciousa (Red Chief), najbolje boji kada su noćne temperature oko 11 ºC. Korisni učinci ostvareni uslijed niskih noćnih temperatura mogu biti poništeni izlaganjem dnevnim temperaturama većim od 30 ºC. Kad su niske noćne temperature, gubitak šećera u pokožici ploda disanjem je mali pa ostaje više ugljikohidrata za sintezu antocijana. Neki istraživači su mišljenja da je glavni način kako temperatura utječe na sintezu antocijana, povećavanjem (niske temperature) ili smanjivanjem (visoke temperature) aktivnosti PAL enzima.

Listovi

Povećanje broja listova po plodu utječe na proizvodnju antocijana sve do određene točke. To je rezultat pojačane fotosinteze, koja rezultira stvaranjem više ugljikohidrata, koji su neophodni u sintezi antocijana.
Utvrđeno je da Jonagold boji bolje, ako je broj listova po jednom plodu veći od 45, dok Red Delicious (Red Chief) puno bolje boji kada taj broj pređe 75 listova po jednom plodu.

Količina dušika

Općenito gledano, suvišak dušika iz tla ili folijarno apliciranog negativno djeluje na proizvodnju antocijana i bojanje jabuka. Višak dušika nakon oplodnje može pomoći, kako bi se smanjilo bojanje zelenih sorti pa to koristimo kako bi spriječili bojanje sorti poput Granny Smitha. Suvišak dušika će na bojanje najnegativnije djelovati ako je prisutan u kasnijim fazama uzgoja. Višak dušika dovodi do bujanja lisne mase u krošnji pa se smanjuje dotok svijetla na plodove unutar krošnje.
Gnojidba kalijevim gnojivima koristi se kako bi se povećala proizvodnja antocijana i obojenost plodova. Čini se da kalij može kompenzirati neke negativne učinke visoke razine dušika na sintezu boje. Čak su neki istraživači mišljenja da kalij sam po sebi toliko ne utječe na bolje bojanje, koliko neutralizira negativne učinke dušika.

Folijarna primjena kalija

U godinama, koje nisu toliko ekstremne po pitanju visokih noćnih temperatura, folijarna primjena kalija dala je iznimno dobre rezultate. Tako je prof. dr. Z. Keserović u pokusima sa sortom Fuji Kiku, koja inače ima genetski izraženo slabije bojanje, dobio odlične rezultate primjenjujući sredstvo Ripen K – foliar (K2O 18 %). Sredstvo se primjenjuje u dozi od 3-5 lit/ha. Prva primjena ide 24 dana prije berbe, a druga 10-12 dana prije berbe. Obvezatno se dodaje i stabilizator pH.
Voćari zadnjih godina s uspjehom upotrebljavaju sredstvo Proteoleaf s 40 % K2O. TRAFOS K je posebno formulirano fosforno kalijevo gnojivo, MYR KALIJ je prirodno tekuće gnojivo za prevenciju ili liječenje simptoma nedostatka kalija. FINAL K je posebno formulirano gnojivo s visokim sadržajem kalija u obliku kalij-helata, ne sadrži kloride, sulfate niti nitrate te se stoga koristi u fazi početka dozrijevanja. Proteoleaf, uz ostale elemente sadrži naglašen pristupačan kalij, koji potpomaže nakupljanju šećera.
U praksi se koriste i gnojiva na bazi kalijeva monofosfata ( fosfor – 50-55 %; kalij – 33 %.) u fazama kad je već postignuta krupnoća, a nedostaje boja. U fazi zriobe plodova i folijarna primjena kaolina može doprinijeti pojačanju boje.
Prevelika primjena kalija kod sorata s prekrupnim plodovima može pojačati opasnost od nastanka gorke pjegavosti. Tkivo potamni zbog pomanjkanja kalcija (Ca), odnosno poremećaja u višku kalija (K) u plodovima.

Reflektirajući materijali

Reflektirajući materijali, smješteni između redova, mogu reflektirati dio sunčevog zračenja unutar krošnje i pojačati tvorbu antocijana. Zadnji rezultati pokazuju da se koristeći te materijale može u početku berbe ubrati i više od 40 % jabuka intenzivno obojanih crvenom bojom. Slično se dešava u vinogradima na strminama iznad mora ili rijeka. Ti materijali su od metalizirane plastike, bijele plastike te folije. Materijali se postavljaju 4-6 tjedana prije berbe, a cijena im se u SAD-u kreće oko 400 $ po ha.

Prekrivanje plodova vrećicama

U proljeće kad su jabuke promjerom manje od 25 mm, u vrijeme intenzivnog izduživanja stanica, neki voćari u Japanu i SAD-u oko terminalnog ploda u gronji jabuke stavljaju dvoslojnu vrećicu. Vanjski sloj vrećice je izrađen od za svijetlo nepropusnog materijala, a unutrašnji sloj je od prozirnog voskom obloženog papira u boji (crvena, plava, zelena). Nakon tri i više mjeseci, ovisno o sorti, ali otprilike 3 tjedna prije predviđenog početka berbe, voćari skidaju vanjski neprozirni sloj vrećice, a unutrašnji voštani sloj ostaje još 2-10 dana na jabuci, ovisno o boji voska. U novije vrijeme postoje i vrećice s difuznim raspršivanjem svjetla za ravnomjernu obojenost plodova.

 

Autor teksta i slika: Adrian Horvat, dipl. ing. agr., stručni savjetnik za hortikulturu

Ratarstvo, Savjet

Berba duhana

Zahtjev za izravna plaćanja u 2019. godini za proizvodnju duhana u Republici Hrvatskoj podnijela su 543 gospodarstva. Od 2010. do 2017. godine prosječne površine pod duhanom bile su oko 5.000 ha, dok je u 2018. godini (prema podacima Statističkog ljetopisa) zabilježen pad površina pod duhanom na 3834 ha. Prosječan prinos suhog lista tijekom navedenog razdoblja iznosio je oko 2 t/ha, uz vrlo mala variranja između godina. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, površine pod duhanom bile su znatno veće i kretale su se oko 17.000 ha, dok je prinos suhog lista bio od 1 do 1,5 t/ha. Oko 80% proizvodnih površina duhana smješteno je u Virovitičko–podravskoj županiji. U Hrvatskoj se uzgajaju 2 tipa krupnolisnih duhana i to svjetla virginija i burley. Duhan je radno intenzivna kultura i zahtjeva puno ljudskog rada. Budući da duhan dozrijeva po insercijama od najdonjih listova (podbira) prema gore (vršno lišće), berba jednog usjeva odvija se u više navrata. Jedan od najvećih problema u proizvodnji duhana je nedostatak radne snage za berbu. Proizvođači duhana odlaze i do mjesta 50 km udaljena od polja u potrazi za radnom snagom. Iseljavanjem stanovništva zadnjih godina taj problem je postao još i veći.

Budući da je proizvodnja duhana još uvijek profitabilna kultura, a otkup i isplata sigurni, proizvođači ne žele napustiti ovu proizvodnju. Da bi riješili problem berbe, određeni broj proizvođača kupio je stroj za berbu duhana (slika 1.) Prednost strojne berbe je brzina, ali  zato ručna berba daje kvalitetniji proizvod. Kod ručne berbe berač bere samo tehnološki zrele listove, dok stroj to ne razlikuje. Poslije strojne berbe duhan se mora  presložiti da bi se mogao staviti u ramove i na sušenje. Listovi nakon strojne berbe često su izlomljeni. Stroj za berbu se podešava na visinu berbe (slika 2.) i najčešće bere 3 – 4 lista, a može i više.

Može se zaključiti da je strojna berba duhana ipak brža i djelomično rješava problem radne snage, ali još uvijek duhan zahtjeva više ljudskog rada od većine ratarskih kultura.

Mirjana Rastija Novak, mag. ing. agr.

Hortikultura, Povrćarstvo, Savjet

Uzgoj kupusa u plastenicima

S hladnijim vremenom počinje drugi turnus proizvodnje povrća u plasteniku. Povrćari se većinom odlučuju za proizvodnju lisnatog povrća, jer brzo dospijeva.

Ako želite poboljšati organizaciju prostora i rada u plasteniku, ujesen možete početi i s uzgojem kupusa.

Uvjeti za uspješan uzgoj plasteničkog kupusa
Tri su glavna tipa kupusa za uzgoj u zaštićenom prostoru, a svrstana su prema sezoni berbe. To su: kasnojesenski, zimski i ranoproljetni kupus.

Najpovoljnija temperatura za rast i razvoj svih kupusa je oko 18 ºC.

U plastenicima bez dopunskog grijanja biljke u fazi presadnice (3-4 lista) i razvijene rozete podnose kratkotrajne niske temperature do –5 ⁰C, a u fazi formirane glavice su otpornije i podnose –8 ⁰C (neki kultivari i više od -15 ⁰C). Vrlo je nepovoljno smrzavanje i odmrzavanje glavice, a najosjetljiviji su rani kultivari. Rizik od smrzavanja se može smanjiti postavljanjem tzv. „nadzaštite“ – agrotekstilne folije.

Potrebe kupusa za vlagom i hranjivima (naročito dušikom) su velike u svim fazama razvoja, a posebno kod formiranja glavice. Umjerenih je potreba za svjetlom i svojstvima tla.

Ekonomičniji uzgoj u plastenicima je uz gušći razmak sadnje 40-45 cm, uz izbor kultivara koji to i podnose. To su rani kultivari dužine vegetacije 60 dana i manje. Na taj način izbjegavaju se različiti rizici u hladnom dijelu godine.

Orijentacijski rokovi uzgoja plasteničkog kupusa

Napomene:
*Sjetva za uzgoj presadnica može biti na otvorenom ako zaštićeni prostor nema sustav za hlađenje.
**Sjetva i sadnja presadnica uz grijanje zaštićenog prostora radi osjetljivosti mladih biljaka na mraz.

Izbor kultivara
Izborom kultivara kupusa različite dužine vegetacije od ranih (55-60) dana pa do kasnih (120 i više dana), berba u plastenicima može trajati nekoliko mjeseci. Važno je naglasiti da kasnojesenski i zimski kupus mora biti posađen dovoljno rano (do početka X. mjeseca) da biljke dođu u fazu kad im dugotrajne niske temperature ne škode.

Formirane glavice kupusa (Foto: www.bejo.hr)

 

Autorica teksta i naslovne fotografije: Sunčica Dombaj, dipl. ing. agr.,
viša stručna savjetnica za hortikulturu

Povrćarstvo, Ratarstvo, Savjet

Berba i skladištenje luka

Luk ( Allium cepa ) povrtna je kultura, koja se može proizvesti iz lučica, ali i iz sjemena. Luk proizveden iz lučica dozrijeva ranije, već u srpnju, dok se luk iz sjemena bere sredinom kolovoza pa sve do početka rujna.
Ovisno o tehnologiji uzgoja i vegetacijskoj godini, ali i o različitim sortama, rokovi berbe mogu se razlikovati.

Određivanje rokova berbe luka

Vrijeme berbe luka itekako je važno, ponajviše radi dužeg i boljeg skladištenja, ali i zbog postizanja boljeg okusa. Osim toga, uspije li se luk duže sačuvati, zasigurno može postići i bolju cijenu na tržištu.
Što se kasnije obavlja berba, okus luka postaje intenzivniji i ljući, premda ljutinu može uzrokovati i manjak vlage, odnosno neravnomjerno raspoređene oborine tijekom ljetnih, sušnijih razdoblja.
Određivanje rokova berbe sjemenskog luka najčešće je ovisno o lisnoj masi tj. kada se lišće osuši, odnosno oko 100 do 120 dana nakon sjetve.
Luk iz lučice, koji se bere ranije, zna se ostavljati na polju da se u potpunosti osuši. Svakako treba voditi računa o prekrivanju luka s lisnom masom, da ne bi došlo do ožegotina izazvanih sunčevim zrakama.
Luk proizveden iz sjemena se bere kada se lisna masa 50-80 % osuši i polegne, a lažna stabljika omekša. Luk s djelomičnom zelenom lisnom masom se „pokosi“, odreže na visinu 6-8 cm iznad samih glavica. Nakon što se vrat luka djelomično osuši kombajnom se vade glavice. Berbu treba planirati za suha vremena te u ranijim jutarnjim satima, kad temperature nisu tako visoke.

Mehaniziranom berbom luk se ne ostavlja na polju da se u potpunosti osuši, stoga ga je potrebno posušiti u za to namijenjenim sušarama ili u suhom, sjenovitom skladištu, uz dobro strujanje zraka.
Luk se odvaja od svih nečistoća (grumena zemlje, korova) i oštećenih glavica te se otprema u sušaru. Sušare moraju imati perforirani pod te sustave za ventilaciju toplog zraka i regulator vlage. Nakon sušenja luk se može skladištiti ili odmah staviti u prodaju.
Ako se skladišti, skladišta moraju zadovoljavati uvjete za što duže čuvanje, vodeći pri tome računa o dobroj ventilaciji, provjetravanju samih skladišta te mogućnosti reguliranja temperature i vlage zraka.

                                              

Luk se čuva na temperaturi od oko 0-3 ºC i vlazi zraka oko 65-75 %. Glavice luka se mogu čuvati i na višim temperaturama od 20-25 ºC, ali tada će zasigurno doći do gubitka na masi i kvaliteti.
Luk se može skladišti u boks paletama ili vrećama složenim s dovoljnim razmakom između paleta ili vreća, da strujanje zraka bude ravnomjerno.
Prije pakiranja potrebno ga je kalibrirati prema zahtjevima kupca i pakirati u vreće različite kilaže. Najčešće se za „žuti“ ili „crveni“ luk koriste narančaste, dok se za ljubičasti luk koriste ljubičaste vreće.

                                                        

 

                                                        

 

Autorica teksta i slika: Jelena Stipetić, dipl. ing. agr.,
viša stručna savjetnica za hortikulturu

Ratarstvo, Savjet

Proizvodnja pivarskog ječma

Posljednjih godina pivarski ječam je sve zastupljeniji u plodoredu na našim poljoprivrednim gospodarstvima. Posljedica je to ugovaranja proizvodnje za potrebe tvornice slada tvrtke Axereal Croatia d.o.o. sa sjedištem u Novoj Gradiški.  Navedenom otkupljivaču i ove je godine u planu ugovoriti do 12.000 ha pivarskog ječma.

Nekoliko je razloga zašto bi pivarski ječam trebalo uključiti u plodored na svome gospodarstvu. Prije svega razlog je ekonomske naravi. Naime, otkupna cijena pivarskog ječma je u prosjeku 20 % veća od cijene pšenice, a prinosi iz godine u godinu su sve stabilniji i viši. Ječam kao predusjev  izrazito je zahvalan jer rano napušta tlo i omogućuje kvalitetnu pripremu za naredni usjev prije svega za uljanu repicu. Osim toga posljednjih godina sve je učestalija praksa postrne sjetve soje (sorte 000) što se pokazalo dobrim i ove godine gdje se uz minimalna ulaganja (dozvoljena je sjetva vlastitim sjemenom) može postići zadovoljavajući prinos i tako ostvariti dodatni dohodak iako smo tu dosta ovisni o prisutnosti oborina u ljetnim mjesecima. Slijedeći razlog uključivanja pivarskog ječma u plodored je siguran otkup. Novogradiška tvornica slada ugovara proizvodnju na cijelom žitorodnom području naše države, od Srijema do Međimurja. U tijeku žetve organiziran je otkup pivarskog ječma na više lokacija, a proizvođačima koji dovoze ječam u tvornicu slada u Novu Gradišku plaća se subvencija prijevoza.

Iako je prošlogodišnja sezona u početku proizvodnje bila popraćena sušom, otežanim uvjetima za klijanje i nicanje te manjkom oborina u prvom dijelu vegetacije, konačni rezultati proizvodnje bili su više nego zadovoljavajući ističu tehnolozi. Tvornica slada je otkupila 60.000 tona ječma prve klase, dakle iznimne kvalitete sa nešto povišenim sadržajem proteina no još uvijek u granicama prihvatljivog od 9,0-11,5 %. Proteini iznad ove gornje granice su nepoželjni jer negativno utječu na kvalitetu slada. Obično poljoprivrednici koji se prvi puta susreću sa ovom proizvodnjom ako dovoljno pažnje ne obrate na preporuke struke oko gnojidbe, imaju povećan sadržaj proteina pa im usjev bude neuvjetan za otkup. Takvih proizvođača iz godine u godinu je sve manje  jer im je na raspolaganju tim terenskih agronoma sladare koji prati u svakom momentu proizvodnju a savjete dobiju i u našim uredima.

Tehnologija proizvodnje pivarskog ječma je standardizirana počev od izbora površina za sjetvu, plodoreda i same sjetve i zaštite usjeva. Suvremeni strojevi omogućuju kvalitetnu obradu i pripremu tla i sve prisutniji su na  našim gospodarstvima i to je dobro, no za zamijetiti je kako u tehnologiji proizvodnje, općenito, ne samo kod proizvodnje pivarskog ječma, više se pridaje pažnje  sili tehnike nego finoći struke. Većina naših poljoprivrednika koristeći razne mjere ruralnog razvoja imaju i obavezu edukacije. Upravo kroz navedene edukacije nastojimo ukazati na potrebu poznavanja resursa proizvodnje, prije svega tla, njegova potencijala kao i načinima očuvanja i povećanja plodnosti s naglaskom na analizu tla. Upravo u proizvodnji pivarskog ječma, za razliku od proizvodnje pšenice gdje kvalitetni razredi ovise o visokom sadržaju proteina, trebamo poznavati kapacitete tla. Posebnu pažnju treba posvetiti izboru proizvodne površine i izbalansiranoj gnojidbi. Također vrlo je važno prikladno zaštititi ječam od korova, bolesti i štetnika kako bi se proizvelo krupno i dobro naliveno zrno. Kod izbora proizvodne površine osim što treba birati ravne parcele ujednačene plodnosti, površine sa dobrim vodozračnim odnosom, treba izbjegavati one na kojima je primijenjen stajski gnoj ili digestat.

U jesen je potrebno obaviti osnovnu i predsjetvenu gnojidbu mineralnim gnojivima sa manjim udjelom dušika (NPK 7-20-30 ili NPK 0-20-30) ili primjenom pojedinačnih gnojiva MAP-a i KCL-a. Kod pravilnog izbora načina gnojidbe umnogome će nam pomoći već navedena analiza tla koju kroz predavanja poljoprivrednicima stalno potenciramo. Posebno treba paziti na pravovremenu primjenu dušičnih gnojiva. Prihrane se uglavnom provode KAN-om u dva navrata i to u proljeće u ranijim fenofazama rasta i razvoja biljaka. Budući je ječam osjetljiv na polijeganje preporuča se primjena regulatora rasta koji skraćuju i učvršćuju stabljiku. Isto tako tvornica slada preporuča  u fazi busanja obaviti folijarnu prihranu gnojivom Oligo-Star Starter koji sadrži fosfor. U navedenoj fenofazi fosfor potiče razvoj korijena i ustabiljuje biljku. Posebnu pozornost tijekom vegetacije treba obratiti na pojavu bolesti sive, mrežaste i ramularijske pjegavosti koje u vrlo kratkom roku mogu napraviti velike štete usjevu kao i na pojavu lisnih ušiju u jesen koje prenose virusnu bolest žutu patuljavost ječma. Pivarski ječam ne treba sijati prerano, optimalni rokovi su od 1.-10. listopada a u pravilu treba izbjegavati sjetvu nakon 15. listopada.

Za kvalitetu ječma umnogome je zaslužna i selekcija. U ovogodišnjem planu tvornice slada na raspolaganju su slijedeće sorte: Lukas, Casanova, Tepee, Planet, Quench i Laureate. Sve sorte su dvorednog tipa, prilagođene našim uvjetima proizvodnje te daju stabilne prinose odgovarajuće kvalitete za potrebe  sladarske industrije. Svake godine siju se pokusna polja sorata pivarskog ječma koja na Danima polja pivarskog ječma budu prezentirana velikom broju proizvođača i agronoma. Na jednom mjestu sastaje se struka i proizvođači i u pokusnom polju razmijene svoja saznanja i iskustva.

Dobrim pristupom svim čimbenicima koji definiraju proizvodnju, proizvodnja pivarskog ječma je u svakom pogledu poželjna na našim njivama.

 

Mladen Konjević, dipl.inž. poljoprivrede

Ratarstvo, Savjet

Agrotehnika proizvodnje ozimog ječma

Ječam se uglavnom koristi kao stočna hrana (nakon kukuruza prva je žitarica u ishrani stoke) jer posjeduje visoku hranidbenu vrijednost. Pogodan je za ishranu svinja, u ovčarstvu i govedarstvu, a manje u peradarstvu.

U industriji se koristi prvenstveno u proizvodnji piva i alkohola jer daje kvalitetan slad. Slad ječma koristi se u pekarskoj, tekstilnoj industriji, u proizvodnji kvasca, škroba i dr.

Za ishranu stoke koriste se šesteroredne sorte, a u pivarskoj se industriji koriste dvoredne sorte.

Za uzgoj ječma treba izabrati tla na kojima nema zadržavanja suvišnih oborinskih i visokih podzemnih voda. Može se uzgajati  na nagnutim površinama i većim nadmorskim visinama gdje druge žitarice ne mogu uspijevati.

Korijen je žiličast, ali slabije usisne snage u odnosu na ostale strne žitarice. Stabljika ima 5–7 koljenaca i međukoljenaca, može narasti i do 1,5 m, šuplja je i sklona polijeganju. Plod je zrno.

Skromnih je zahtjeva prema vlazi i toplini u odnosu na pšenicu. Podnosi i niske temperature do -20 °C nakon što prođe proces kaljenja. Ranije počinje i ranije završava vegetaciju, pa stoga nešto bolje podnosi sušu. Na nedostatak vode najosjetljiviji je u vrijeme nalijevanja zrna. Ima slabije razvijeniji korijen od drugih žitarica i ne podnosi tla slabije kvalitete (naročito pivarski) te kisela tla.  Obvezno ga treba uzgajati u plodoredu jer uzgoj u monokulturi ima za posljedicu niske prinose i veću pojavu biljnih bolesti. Najbolji rezultati postižu se ako se sije nakon krumpira, industrijskih kultura (suncokret, uljana repica, šećerna repa) i zrnatih mahunarki (grah, grašak, soja).Treba izbjegavati sjetvu nakon kultura intenzivno gnojenih dušičnim gnojivima te nakon DTS zbog opasnosti od polijeganja. Nikada ne sijati nakon strnih žitarica, a posebno zobi.

Za ozimi ječam obrada tla treba početi ranije nego za pšenicu, s obzirom na raniju sjetvu. Sjetvu treba započeti krajem rujna, a završiti najkasnije do polovice listopada. Nakon ranih predkultura obično se obavljaju dva oranja, pliće nakon žetve predkulture i dublje, osnovno, 2-3 tjedna prije sjetve (do 25 cm) uz zaoravanje mineralnih gnojiva predviđenih za osnovnu gnojidbu. Dopunskom pripremom tla (tanjurača, drljača, sjetvospremač, rotodrljača) treba stvoriti usitnjeni površinski sjetveni sloj mrvičaste strukture do dubine sjetve. Najsigurniju, najtočniju i najracionalniju gnojidbu odredit ćemo ako obavimo analizu tla.

Gnojidba ječma može se obaviti gnojivima organskog podrijetla. Ukoliko se koriste samo mineralna gnojiva, za osnovnu gnojidbu poželjno je koristiti  formulacije s povišenim sadržajem P2O5 i K2O (NPK 7:20:30, 10:30:20, 6:18:36, …), a u predsjetvenoj gnojidbi startnim gnojivom s izbalansiranim sadržajem hraniva (NPK 15:15:15, 18:18:18 i sl.).  Prihrana se obavlja isključivo dušičnim gnojivima. Prvu prihranu ječma najbolje je obaviti odmah nakon zime, kad je usjev u početnoj fazi busanja.

 

Pri izboru sorte ječma moramo znati njegovu namjenu. Za sjetvu obvezatno treba koristiti deklarirano sjeme. Sije se žitnom sijačicom uz poštivanje preporučenog sklopa za odabranu sortu, na dubinu 3-5 cm.

U jesenskom periodu pri proizvodnji ozimog ječma treba voditi brigu o suzbijanju korova.

Žetva se obavlja kad vlaga zrna bude manja od 14 %. Žetva ozimog ječma dolazi oko 8 dana prije žetve pšenice. Realno očekivani prinosi ozimog ječma uz provođenje svih agrotehničkih mjera iznose 5 i više t/ha.

                                                                                    Danijela Glavica-Tominić, dipl. ing. agr.

Foto: Gordana Đurić

Savjet, Stočarstvo, Svinjogojstvo

Uzgoj crne slavonske svinje

Crna slavonska svinja ili fajferica, kombinirana je pasmina svinja i umnogome se razlikuje od mesnih pasmina, a razlika se ne temelji nužno na sadržaju masti već u kvaliteti mesa, a naročito suhomesnatih proizvoda. I ako vam je to polazište za uzgoj ove svinje tada ste na pravome putu i uspjeh će doći sam po sebi, pa makar on bio i osoban u obliku zdrave hrane koju ste proizveli za potrebe svojeg domaćinstva.

Fajferica je nastala u 19. stoljeću na pustari Orlovnjak na imanju grofa Karla Pfeiffera koji je slovio za vrlo uspješnog selekcionara u stočarstvu. Cilj mu je bio poboljšati svojstva dotadašnjih pasmina svinja dobivanjem svinje koja će biti: ranozrela, brojnijeg legla i mesnatija. To je postigao križanjem lasaste mangulice s nerastovima berkšir pasmine uz periodično osvježavanje krvi sa svinjom pasmine poland kina. Crna slavonska svinja priznata je na Svjetskoj izložbi u Beču 1873. godine gdje je osvojila zlatnu medalju za kvalitetu. Tu razvoj crne slavonske svinje nije stao već se nastavio početkom 20. stoljeća pod utjecajem Cornwall, velike engleske svinje. Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća gotovo smo ostali bez ovog vrijednog genetskog materijala kojega je 90.-ih godina spasio program revitalizacije ugroženih pasmina.

Meso crne slavonske svinje dobiveno od prasadi starosti minimalno 4 mjeseca te tovljenika starih 5 do 18 mjeseci koristi se uglavnom u svježem obliku. Za tradicijske suhomesnate proizvode  potrebno nam je meso dobiveno od tovljenika starih od 18 do 24 mjeseca što je za oko 50 % duži period uzgoja u odnosu na mesne pasmine. Međutim, vrijedi jer senzorna i tehnološka svojstva mesa crne slavonske svinje neusporedivo su bolja od mesa mesnih i hibridnih mesnih pasmina svinja.

Meso crne slavonske svinje Meso mesnih i hibridnih mesnih svinja
  • tamnija boja,
  • veća čvrstoća mišićnih vlakana,
  • znatno manji postotak otpuštanja mesnog soka
  • značajno viši udjel unutarmišićne masnoće.
  • pogodno za preradu u tradicijske mesne proizvode
  • kandidat za funkcionalnu hranu

 

  • svijetla boja
  • nježna i tanka mišićna vlakna
  • veliki postotak otpuštanja mesnog soka
  • nedostatak unutarmišićne masnoće
  • nije pogodno za preradu u tradicijske mesne proizvode
  • uzgojem svinja na velikim farmama u uvjetima stresa, može znatno izgubiti na pozitivnim svojstvima

Sva pozitivna svojstva mesa crne slavonske svinje, uvjetovana su slobodnim načinom držanja na ispustima i pašnjacima, te specifičnim načinom hranidbe temeljenim na obaveznom udjelu zelenog obroka uz dodatak zrna žitarica.

Crna slavonska svinja nije namijenjena za „hotelski uzgoj na punom pansionu“ poput mesnih pasmina svinja, mnogo je skromnija, no to ne isključuje nužna ulaganja i postupke kojima ipak možemo postići profitabilno držanje: kompletno ograđeni prostor, čvrstu nastambu za pojedine kategorije, prasilište, kaljužište, hranilište.

Nastambe za svinje: Potrebno je osigurati minimalno 1m2 /komadu zatvorenog prostora, najbolje izvedenog od drveta. Hranilice se preporuča staviti ispod nadstrešnice na betonsku podlogu radi izbjegavanja većih gubitaka u rasipanju hrane. Prasilište sa svim inventarom kao izdvojena jedinica neophodno je i u uzgoju crne slavonske svinje kako bi se što bolje sačuvalo malobrojnije leglo te prasadi omogućio kvalitetan start za dalji uzgoj.

Ograđeni prostor, ispust: Za držanje crne slavonske svinje potrebno je osigurati što veći ograđeni prostor kako bi ona imala priliku boraviti krećući se na suncu i svježem zraku, baveći se svojom potrebom i hobijem, a to je rovanje. Ispust mora biti ograđen dvostrukom ogradom, razmaka 50-80 cm, od kojih barem jedna mora biti ukopana u zemlju min. 50 cm kako bi se spriječio bilo kakav kontakt sa divljim životinjama koje su potencijalan izvor zaraze bolestima svinja. U ispustu mora biti osiguran neometan pristup čistoj i pitkoj vodi te hrani. Kaljužište je obavezni sastavni dio ispusta, a služi za rashlađivanje svinja i stvaranje zaštitnog sloja blata na koži svinja koje ih štiti od insekata i služi kao izolator od visokih temperatura.

Optimalno je po jednom tovljeniku osigurati 0,10 ha prostora što znači da nam je 1 ha ograđenog ispusta dovoljan za 10 tovljenika.

Hranidba crne slavonske svinje

Prasad se dohranjuje gotovom krmnom smjesom kao i krmača u fazi dojenja, ako u leglu ima više od 7 prasadi, kako krmača ne bi bila previše iscrpljena nakon čega bi uslijedio dugačak period oporavka uz odgođen pripust. Druge kategorije svinja nema potrebe hraniti krmnim smjesama već cjelovitim žitaricama i voluminoznom hranom koja se proizvede na poljoprivrednom gospodarstvu.

Voluminozna krmiva u hranidbi crne slavonske svinje: u prosjeku je potrebno osigurati oko 10 kg voluminozne hrane po komadu, a najbolji rezultati ostvaruju se sa voluminoznom hranom koja ima veliki udio proteina, obzirom da u obroku koristimo koncentriranu hranu u obliku žitarica koje su bogate energijom. Pored sadržaja proteina, drugi uvjet za korištenje voluminoznog krmiva je njegova dostupnost i niska cijena. U tu svrhu treba osigurati neka od krmiva u svježem ili suhom obliku: stočni grašak, lucerku ili druge djeteline,  soju, sačme, bundeve, stočnu repu ili mrkvu, stočni kelj, kuhani krumpir, žir i slična krmiva. Kopriva je  jednakovrijedno krmivo kao i djeteline sa napomenom kako je zbog mravlje kiseline preporučljiva u čišćenju svinja od crijevnih nametnika. Trop i sirutka su također mogući izbor jeftine voluminozne hrane ali samo u blizini industrije kojoj je to otpadni materijal. Pristup svježoj i pitkoj vodi mora biti osiguran stalno i to svakoj kategoriji svinja pa tako i sisajućoj prasadi.

Tov crne slavonske svinje optimalno završava u kilaži od 130- 150 kg  što će se postići u starosti od 18 mjeseci uz prosječan prirast od 260 g/dan. Takva svinja je zrela i pogodna  za potrošnju mesa u svježem stanju ali i za preradu u tradicijske mesne proizvode. Moguće je crnu slavonsku svinju hraniti većim količinama koncentrata što će skratiti vrijeme tova ali u tom slučaju dobiti ćemo trup sa slabijom kvalitetom mesa za preradu i većim udjelom masti koji će više koštati obzirom da je u ishrani korišteno manje jeftinih krmiva i činjenicu kako je potrebno ukupno više hrane za proizvodnju masti.

Ljubica Kravarščan, dipl. ing. agr.

Korištena literatura:

  1. Knjiga „Svinjogojstvo”, Uremović Marija, Zvonimir Uremović, 1997.
  2. Priručnik „Razvoj proizvodnih sustava i standardizacija kvalitete mesa crne slavonske svinje” 2018.
  3. Udžbenik „Ekološko stočarstvo”, Senčić Đuro, Zvonko Antunović, 2003.
  4. Časopis Meso, pregledni rad „Strategija proizvodnje funkcionalne hrane animalnog porijekla”, Marenjak, T.S.,I. Delaš, I. Štoković, N. Poljičak-Milas, 2008.
Govedarstvo, Savjet, Stočarstvo, Vijest

MLIJEČNOST KRAVA PUNO OVISI O IDUĆIH 40-AK DANA

Pola hektara kvalitetne krme i 0,3 ha kukuruzne silaže po kravi neophodno je osigurati godišnje kao temelj održive proizvodnje mlijeka. Uz kvalitetu uzgoja krava i solidne, funkcionalne stajske objekte, dostatna količina i visoka kvaliteta krme preduvjet su isplative govedarske proizvodnje. Kontinuirani stručni rad u suradnji s terenskim inženjerima, savjetnicima za proizvodnju krme i hranidbu osigurao je brojnim našim uspješnim govedarima stabilnost i dugoročnu održivost proizvodnje. No, ima i onih drugih, koji nikako ne uspijevaju poštivati temeljni standard hranidbe krava, a to je voluminozna krma po volji. Iskustvo pokazuje da iskorak gospodarstva u tom smjeru znači u pravilu prekretnicu prema bržem razvoju i mogućnostima za ulaganja u modernije tehnologije koje su neophodne.

 

 

Dostatna količina kvalitetne voluminozne krme preduvjet je održivosti govedarske proizvodnje

 

Za uzgajatelje goveda, proizvođače mlijeka, mesa i rasplodne stoke u idućih 40-ak dana preklapaju se dva izrazito važna posla, a to su spremanje kukuruzne silaže te sjetva trava i djetelina. O tome koliko budu uspješni u tim poslovima ovisit će iduća godina proizvodnje. Tu je izuzetno bitna dobra organiziranost, pravovremenost, računanje i naravno prikladna, učinkovita mehanizacija – kronično nam nedostaje sustav efikasnijeg korištenja strojeva (strojni prsteni te ugovorni pružatelji usluga mehanizacijom – tzv. kontraktori).

 

Stajski gnoj ključna je poveznica održive biljne i stočarske proizvodnje: prije sjetve krmnih kultura stočari mogu i trebaju zaorati najmanje 40 tona zrelog stajnjaka ili gnojovke po hektaru

 

Djeteline dolaze prve – njih treba sijati čim to uvjeti vlažnosti tla dozvole, ali svakako prije kraja prve dekade rujna. Pod djetelinama u širem smislu podrazumijevamo naravno i kraljicu krmnih kultura lucernu, koja je u povoljnim uvjetima u mnogim dijelovima Lijepe naše svakako prvi izbor za glavnu krmnu kulturu. Što točno sijati na kojoj parceli, koje sorte i mješavine izabrati i na što sve treba obratiti pažnju, razboriti stočari uvijek će se konzultirati sa svojim specijaliziranim stručnim savjetnicima – lokalno na svom području.

Stajski gnoj ima u proizvodnji krme presudnu važnost. Djeteline, trave i djetelinsko travne smjese uglavnom se siju po strništu nakon ljetne i rano-jesenske temeljite pripreme tla, koja podrazumijeva i kemijsku analizu, eventualno podrivanje, kalcizaciju i svakako zaoravanje što veće količine stajskog gnoja (u različitim oblicima, ovisno o tipu izgnojavanja iz staje). Tu je izrazito važan optimalni omjer broja stoke i površine zemljišta koje se obrađuje. U govedarstvu je optimalni odnos stoke i zemljišta 2-2,5 uvjetna grla po hektaru (1-1,5 krava/ha + podmladak). Ako je to tako, onda je govedarskom gospodarstvu na raspolaganju svake godine, po svakom hektaru 40-50 tona visokovrijednog organskog gnoja ! To je pravo bogatstvo ! Gledajući samo na 3 glavna makro hranjiva, za većinu glavnih kultura koje stočari siju, stajskim se gnojem namiruje više od 70% potreba na N:P:K hranjivima. O organskoj tvari i svim drugim vrijednostima stajnjaka te koliku dugoročnu dobrobit gospodarstvu znači raspravite svakako sa svojim terenskim savjetnikom.

 

Nikada „sva jaja u jednu košaru“ – treba smanjiti rizik sjetvom više tipova krme:

brzorastući talijanski ili engleski ljulj, čista djetelina/lucerna, djetelinsko-travne smjese,…

 

Pravilan, široki plodored stočarskim gospodarstvima ne bi trebao biti problem, no, na nekim je područjima, u težim uvjetima gospodarenja, neophodno pomno planirati i uložiti dodatni napor i sredstva da bi se barem dio parcela „osposobio“ za sjetvu zahtjevnijih kultura, a to su djeteline, lucerna, soja, ječam,… Vrlo često tek nakon dosta vremena uzgajatelji sagledaju dobrobit koju im je donijelo ulaganje u poboljšanje parcela na kojima kontinuirano mogu sijati te kulture, osobito leguminoze, koje višestruko vraćaju uloženo.

Dakle, neovisno o kojim se krmnim kulturama radi, nepisano je pravilo za orijentaciju da treba imati na proljeće za košnju 0,5 ha dobre krme po kravi. Ako ne posijete, nećete ni kositi !

 

Nije lako uspostaviti optimalni omjer djeteline u odnosu na trave,

no, trud se uvijek isplati jer djeteline donose puno dobroga i tlu i krmi i kravama

 

Silaža cijele biljke kukuruza u našim je kontinentalnim, nizinskim područjima nezamjenjivo, super isplativo energetsko voluminozno krmivo u govedarskoj proizvodnji. Stvarno je neshvatljivo da još uvijek dobar dio proizvođača mlijeka ostaje bez silaže u obroku krava već početkom proljeća !? Pa „kukuruzna smo zemlja“, silaže mora biti u obroku muznih krava 366 dana u godini !

Najjeftinija energija iz kukuruzne silaže mora biti temelj obroka muznih krava 366 dana u godini

 

Kukuruzna silaža koja se počinje spremati ovih dana mora „dočekati Božić 2020.“ Klimatske promjene su sve izraženije i nikada ne znamo što nas čeka iduće vegetacijske sezone. Krmu treba u povoljnim sezonama proizvoditi i za zalihe, a to je upravo slučaj i sa kukuruznom silažom. Ako ostvarujete solidne prinose kukuruzne silaže od 40-50 tona po hektaru (14-18 tona suhe tvari po hektaru), za cjelogodišnju hranidbu bit će vam dovoljno 0,25-0,30 ha po kravi kukuruza za silažu. Naravno, neophodni su dobri skladišni kapaciteti, pravilno spremanje, konzerviranje i čuvanje (sigurno pokrivanje s opterećenjem).

 

Dimenzije silosa moraju se prilagoditi broju stoke i to tako da

potrošnja u dubinu silosa bude najmanje 30 cm dnevno (2 m tjedno)

 

Često se najvažniji parametar u planiranju spremanja i korištenja kukuruzne silaže smetne s uma – to je brzina izuzimanja iz silosa, koja je presudna za stabilnost silaže, sprječavanje kvarenja i gubitaka. Ukupna dužina silosnih prostora za cjelogodišnju hranidbu silažom mora biti najmanje 100 metara ?! Jer izuzimati se mora najmanje 30 cm dnevno ili 2 m tjedno, inače bi zrak brže prodirao u dubinu silosa, što ne smijemo dozvoliti. Dakle, tom se najvažnijem parametru moraju prilagoditi dimenzije silosa s obzirom na broj stoke i količinu silaže koju treba spremiti. I tu je važno računanje u kojemu svakako potražite pomoć svojega savjetnika !

 

Damir Pejaković, dipl.inž.agr.

damir.pejakovic@mps.hr

Hortikultura, Savjet, Vinogradarstvo

Osnovni principi gnojidbe i kretanja hranjiva u lozi i u tlu

Uzgoj vinove loze zahtijeva redovitu gnojidbu kojom vinovoj lozi nadoknađujemo hranjiva iznesena ne samo prinosom, odnosno berbom grožđa, već i svom biomasom koju smo tijekom godine odbacili rezidbom u zrelo ili zeleno. Isto tako, moramo osigurati i zalihe svih onih hranjiva koja nedostaju u tlu kako bi u narednoj godini osigurali lozi ispravnu ishranjenost vinograda.

Kako bi pravilno vršili gnojidbu vinograda moramo znati kako ona ovisi o cijelom nizu raznoraznih čimbenika. Vinova loza za svoj pravilan rast i razvoj treba određena hranjiva koja možemo najjednostavnije podijeliti na ona koja treba u nešto većim količinama (makroelementi), a to su dušik (N), Kalij (K), fosfor (P) magnezij (Mg), kalcij (Ca), sumpor (S) te ona koja treba u vrlo malim količinama, (mikroelementi), a to su bor (B), željezo (Fe), mangan (Mn), zink (Zn), bakar (Cu), molibden (Mo) i kobalt (Co). Svaki od ovih elementa načelno je koristan, ali može biti i štetan ukoliko ga ima u prevelikoj količini. Stoga za svaku biljnu vrstu postoji neki omjer.

Urod najčešće ovisi o onom elementu kojeg ima najmanje. Tako na primjer pojačana gnojidba dušičnim ili kalijevim gnojivima ne može podići urod grožđa, ukoliko je on ograničen manjkom bora. Povećanje uroda može pratiti povećanje gnojidbe samo do određene količine, nakon toga urod ostaje isti, a daljnjim povećanjem gnojidbe mogu se javiti i neželjeni efekti pa količina i kvaliteta grožđa opadaju.

Neka tla imaju jaku mogućnost vezivanja hranjiva, a neka vrlo slabu. Veća je u težim, glinovitim tlima. U teškim glinovitim tlima može doći do fiksacije nekih elemenata u lamelama sekundarnih minerala kaolinita, ilita, kao što su fosfor (P), kalij (K), magnezij (Mg). U tim tlima neophodno je dubokom obradom unijeti kisik, kako bi hranjivi elementi postali pristupačniji i omogućio se rast i razvoj najmlađeg korijenja koji vrši usvajanje hranjiva.

Nasuprot teškim tlima u laganim i pjeskovitim tlima hranjiva se lakše ispiru. Od svih hranjivih elemenata najviše podložan ispiranju je bor (B). Slijedi ga dušik (N), dok se fosfor (P) vrlo teško ispire i premješta u dublje slojeve tla, naročito u težim glinovitim tlima.

Primanje i postotak iskorištavanja hranjivih elemenata uvelike ovisi i o pH tla. Što je tlo kiselije, ph tla niži, to je i postotak iskorištavanja hranjiva iz gnojidbe manji.

Neka od hranjiva ponašaju se antagonistički, što znači da prevelika količina jednog hranjiva u tlu može blokirati usvajanje drugog hranjiva. To je slučaj s kalijem i magnezijem, odnosno s kalcijem i željezom. Ponekad se jave problemi u antagonističkim odnosima kationa Kalija i NH4+. Niska koncentracija kalija utječe na prekomjerno usvajanje dušika. S druge strane da bi se dušik mogao uredno usvajati, u tlu treba biti određena količina sumpora. Smanjena količina raspoloživog dušika, utječe na pojačano usvajanje fosfora. Očito je da ispravna gnojidba baš i nije jednostavna.

Tablica antagonističkih parova elemenata ishrane.

Uzrok Posljedica
Premalo kalija Pojačano usvajanje dušika
Previše kalija Umanjeno usvajanje magnezija
Premalo dušika Pojačano usvajanje fosfora
Premalo sumpora Umanjeno usvajanje dušika
Previše kalcija Umanjeno usvajanje željeza
Previše kalcija Umanjeno usvajanje fosfora
Previše mangana Umanjeno usvajanje Fe i Mg
Previše aluminija Umanjeno usvajanje fosfora

Kod nekih se elemenata manjak opaža na donjem lišću (N,K,Mg), kod nekih na gornjem lišću (Fe, Zn) dok se manjak bora (B) opaža i na starom i na mladom lišću, kao i na bobicama nakon cvatnje vinove loze.

Svaki od navedenih hranjivih elementa drugačije se ponaša u vinovoj lozi (biljci općenito), a drugačije u tlu.

Kretanje hranjivih elemenata u lozi:

Svaki od hranjivih elemenata mora doći od svojeg mjesta usvajanja, a to je korjenova dlačica na najmlađem dijelu korijena koji raste, tako zvanoj zoni apsorpcije hranjiva, do mjesta na kojem se on ugrađuje u neki od biljnih dijelova. Sjemenku, stanice ploda, lista, mladog vrha…Neki od hranjivih elemenata brzo dolaze od korijena do mjesta potrošnje, a drugi vrlo sporo. Jedan od najbržih je dušik (N), elemenat koji ima najveći utjecaj na rast. Stoga ga uvijek ima u mladom vrhu koji ga treba za svoj rast. Po pokretljivosti slijede kalij (K), magnezij (Mg) fosfor (P) dok su neki mikroelementi kao na primjer željezo (Fe) vrlo slabo pokretni i u fazi naglog rasta mladica tijekom mjeseca Lipnja ne mogu pratiti kretanje dušika (N). Načelno, simptomi manjka pojedinog elementa ovise o njegovoj brzini premještanja od korijena prema mladome vrhu koji raste. Ukoliko se pojavi manjak dušika (N) ili magnezija (Mg) u tlu ili njegova blokada primanja, mladi vrh će ga uzimati iz starog lišća, pa će se simptomi nedostatka pojavljivati na starom lišću. Ukoliko dođe do manjka željeza (Fe), koje je slabo pokretno, znak je da ono ne može pratiti dušik u naglom rastu pa se manjak očituje u klorozi mladih vrhova. Iznimka od ovog pravila je bor (B) čiji se simptomi mogu nalaziti jednakomjerno i na starome i na mladome lišću, kao i na bobicama loze. Termin gnojidbe za svaki elemenat moramo znati uskladiti sa potrebama loze u određenoj fenofazi razvoja, sa tipom tla na kojem se nalazi vinograd. Dušik (N) potreban je od samog početka vegetacije za pravilan rast i razvoj ukupne zelene mase sve do početka zriobe I pojave šarka. Fosfor je potreban ravnomjerno tijekom čitavog perioda vegetacije. Kalij (K) je potreban također ravnomjerno tijekom čitavog perioda vegetacije, dok je najveća potreba za ovim elementom u fazi početka zriobe grožđa. Najveća potreba za Magnezijem počinje u fazi početka zriobe grožđa. Bor je vrlo lako ispirljiv, pa se gnojidba s njime mora provoditi početkom vegetacije ili ga dodavati folijarno za hladnog vremena desetak dana pred cvatnju.

Kretanje hranjivih elemenata u tlu:

Svaki od hranjivih elemenata drugačije se kreće kroz razne tipove tla. Neki su lako ispirljivi kao bor ( B) i dušik (N) i oborine ih brzo isperu u dublje slojeve tla. Drugi su slabo ispirljivi i osobito se u teškim tlima vrlo slabo kreću od površine tla prema dubini. Jačina i brzina ispiranja hranjivih elemenata ovisi prvenstveno o tipu tla. Bor je najviše podložan ispiranju oborinama i ukoliko se vinograd nalazi na pjeskovitom tlu ili na tlu sa niskim pH (3,8 -5,0) sve su češći simptomi manjka ovog mikroelementa. Kod planiranja gnojidbe osobito na lakom pjeskovitom tlu moramo razmišljati i o količini oborina koje je pala u tijeku protekle vegetacije. Nakon kišne godine trebati će nešto jače nadoknaditi dušik, bor, magnezij…U pravilu vinograd na laganim pjeskovitijim tlima moramo prihranjivati češće sa manjim količinama gnojiva vodeći računa da ona budu dostupna upravo u fazi kada su lozi najpotrebnija, a ne da nam se do te faze ispere oborinama ili snijegom polovina potrebnog hranjiva.

Što je u tlu više glinovitih čestica, ili još bolje humusa, to je veća sposobnost tla da veže hranjive elemente i sprječava njihovo ispiranje. S druge strane opet nije dobro da je tlo previše glinovito, pošto se u takovom tlu neki od hranjivih elemenata mogu prejako vezati i postati nepristupačni korijenju loze kao hranjivo. Primjer je fosfor (P) u teškim tlima sa niskim pH vrijednostima ( pH 4,0-5,5). U teškim se tlima, nepovoljnih sekundarnih minerala (kaoliniti, iliti) mogu fiksirati i postati teško dostupni još i kalij (K), magnezij (Mg). Dodavanjem kalcija (vapno) i unosom kisika obradom u takova tla, pospješujemo pristupačnost vezanih hranjiva.

Humus, organska tvar u tlu, može dobro vezati hranjiva na svoj adsorpcijski kompleks, ali ih isto tako i lagano otpuštati, pa je zato vrlo poželjno unositi u tlo organsku materiju (stajski gnoj i sl.). Očito je da je humus poželjan u oba slučaja. U laganom pjeskovitom tlu da zadrži hranjiva od ispiranja i u teškom glinovitom tlu da bi se vezana hranjiva lakše vraćala u otopinu tla i postala pristupačna.

Prikaz brzine kretanja hranjiva u lozi i njihovog ispiranja u tlu

Vrijeme dodavanja mineralnih gnojiva u odnosu na aktivnost korijena:

Korijen većine drvenastih kultura prestaje biti aktivan kada temperatura tla oko njega padne ispod 8°C. Tada više ne može vršiti usvajanje hranjiva sve dok se u proljeće temperatura tla ponovno ne digne iznad 8°C. Stoga je svako prekasno ili prerano dodavanje hranjiva nepotrebno pošto umjesto usvajanja istih imamo ispiranje i gubitak kišom i snijegom u dublje slojeve tla. Zbog ovih razloga, naročito lako ispirljivog dušika utvrđena su i ranjiva područja na nitrate i donesena je nitratna direktiva.

Pristupačnost hranjiva jako ovisi i o Ph tla (kiselost tla)

Reakcija tla, kiselo tlo ili bazično tlo koje se izražava i mjeri sa indeksom pH tla vrlo je važna za sve poljoprivredne kulture. Za vinovu lozu je optimalni pH tla između 6,0 – 7,0 u kojem ona može pravilno usvajati najveći broj hranjivih makro i mikroelemenata i ostvariti najbolju kvalitetu i količinu uroda. Loš pH tla najviše djeluje na ispravno primanje mikroelemenata. Svaka gnojidba minerlanim gnojivima, kao i dulja intenzivna proizvodnja sa iznošenjem bazičnih kationa hranjiva iz tla, (Ca, K, Mg) postepeno vodi zakiseljavanju tla. U kiselim tlima javlja se višak lako pokretnih aluminijevih kationa (Al), željeza (Fe) i mangana (Mn) koji također imaju jak antagonizam prema usvajanju mikroelemenata iz tla.

Stoga je važno pratiti pH tla i povremeno reagirati dodavanjem Ca (kalcifikat, vapno).Vapno se dodaje mjesec dana prije ili poslije dodavanja gnojiva (organskog ili mineralnog). Posebice fosfornih gnojiva. Nikako se ne smiju dodavati zajedno.

Kompleksni manjak hranjiva na dijelu vinograda (previše skidano buldožerom)

Klasični simptom manjka dušika na pjeskovitom tlu u srpnju

Manjak bora na sorti chardonnay (pjeskovito tlo)

Manjak bora na mladom nasadu graševine (previše skinuto tlo buldožerom)

Manjak željeza početkom lipnja kod sorte chardonnay

Jaki manjak magnezija početkom kolovoza kod sorte graševina

Manjak kalija na sorti graševina sredinom srpnja

Neki od slučajeva vezanih uz simptome manjka pojedinih elemenata u Međimurskom vinogorju

Sorte

Najveći i najčešći problem sa manjkom nekog elementa u međimurskom vinogorju svakako je sorta GRAŠEVINA na kojoj je najčešće izražen manjak MAGNEZIJA. Manjak magnezija nađe se ponekad i na RIZLINGU RAJNSKOME, TRAMINCU, dok se na većini ostalih sorata relativno teže nalazi. Uslijed jačeg manjka magnezija može kod nekih sorata doći do nekroza isušenje peteljčica grozdova (RR) Čest je slučaj da se pokraj redova graševine sa izraženim manjkom magnezija nalaze redovi sa SAUVIGNONOM, na kojima uopće nema simptoma manjka tog elementa. Očito je kako neke sorte bolje podnose manjak magnezija ili teže iskazuju simptome manjka, dok su kod nekih sorata simptomi jako izraženi, no bez većih posljedica. Manjak KALIJA javlja se vrlo rijetko i to najčešće na sorti GRAŠEVINA, isključivo ljetnim mjesecima u godinama s velikom količinom proljetnih oborina.

Tip tla

Kada uspoređujemo simptome manjka pojedinih elemenata u odnosu na tipove tla, na laganim pjeskovitim tlima vrhova brežuljaka najčešći je manjak DUŠIKA, a zatim i BORA, što je sa sasvim logično pošto se radi elementima koji su najviše podložni ispiranju. Manjak dušika javlja se tada krajem šestog mjeseca (lipanj) na starom lišću. (najčešće na sortama GRAŠEVINA i MOSLAVAC) dok se manjak bora javlja već pred cvatnju na listovima oko grozdića i samim bobicama koje poprimaju plavkastu boju, na gotovo svim sortama na laganim pjeskovitim tlima vinogorja.

pH tla

S obzirom na ph tla, naravno da u najoptimalnijem ph za vinovu lozu (6,0-7,0) najčešće nema problema. Ponekad se nađu vinogradi posađeni na pH svega 3,8-5,5 i na tim tlima najviše se javlja manjak BORA te KALIJA. Ovdje simptome manjka BORA najviše iskazuje opet sorta GRAŠEVINA, te cijela grupa PINOTA, te ponekad i MOSLAVAC.

Pojedini vrhovi karbonatnih tala u Međimurju imaju ph vrijednost do 7,3. (Urban, Železna gora, Gradišćak…) Na tim tlima redovito se javlja manjak ŽELJEZA, (blokada zbog fiziološki aktivnog vapna), a najizraženiji je na sortama grupe PINOTA, MOSLAVCU, TRAMINCU, te u rjeđim slučajevima i na GRAŠEVINI.

Adrian Horvat, dipl. ing.

Savjet, Stočarstvo, Vijest

Kako početi s uzgojem svinja

Uvijek treba početi s najjednostavnijim i najmanje rizičnim rješenjem.
To znači, ako smo početnici u bavljenju svinjogojstvom, a imamo želju, mogućnosti i uvjete za držanje svinja, počnimo s tovom.
Mnogi uzgajivači i dalje ostanu samo „ tovljači“. Specijaliziraju se, skupljaju i razmjenjuju iskustva i tako postaju sve sigurniji.
Kad je riječ o držanju rasplodnih grla, krmača, nerastova i nazimica, to je nešto što traži iskustvo, znanje, ljubav, naklonost i jasnu opredjeljenost.

I u malim stadima može se postići vrhunska plodnost (leglo od 18 prasadi)

Za bavljenje svinjogojstvom potrebni su adekvatni uvjeti:
– Prvo je bitna odluka, a bez uloženog truda i vremena ništa se ne može isplatiti
– Drugi uvjet je odabrati tip proizvodnje u skladu sa svojim mogućnostima
Odabiremo proizvodnju prasadi za rasplod ili tov, tov svinja, kombinirana proizvodnja, zatvoreni ciklus koji završava tovom.

Križanjem željenih pasmina određujemo smjer proizvodnje

Specijalizacija u uzgoju znači bolje rezultate i pravu posvećenost uzgoju svinja.
Kod zatvorenih farmi tov je tehnološki najmanje složen, ali i osjetljiv na trenutna stanja ponude i potražnje.
Prema svojim mogućnostima pravo je zadovoljstvo za sebe i svoje potrebe proizvesti kvalitetno svinjsko meso za konzumaciju i preradu u suhomesnate proizvode.


Produženim tovom možemo postići veliku količinu vrhunskoga mesa za preradu

 


Najkvalitetnije dijelove mesa pretvaramo u prave delicije

 


Tradicijski suhomesnati proizvodi imaju „šmek“ koji se ne može naći kod industrijskih proizvoda

 


Domaća svinjska mast i švargl

Za kvalitetnu domaću šunku, kulen, slaninu, kobasice, čvarke i svinjsku mast važno je odabrati određene pasmine ili križance, imati kvalitetnu hranidbu i što prirodnije uvjete držanja.
Produženim tovom križanih svinja (kod nas tri ili četiri pasmine) dobivamo kvalitetne svinje
s velikom količinom i odličnom kvalitetom mesa za daljnju upotrebu.

 


Domaće je domaće …

U proizvodnji svinjskog mesa i masti na manjim obiteljskim gospodarstvima ključni je odabir dobre genetike koja ima potencijal da se može postići ono što se želi. Na tome treba posebno raditi jer uzgoj i genetsko unaprjeđenje je malo dugotrajniji proces, gdje struka i znanost moraju dati prava rješenja.

Dalibor Zima, dipl.ing.agr.
dalibor.zima@mps.hr