MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE

UPRAVA ZA STRUČNU PODRŠKU RAZVOJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA

Savjet

Savjet, Vinogradarstvo

Crtica o zapercima vinove loze

Vrlo često vinogradari ne poznaju dovoljno važnost zaperaka na vinovoj lozi. Štoviše, mnogi čak drže kako oni nisu ni važni ni potrebni…..

A, što je zapravo zaperak na vinovoj lozi (ili čak i zaperak generalno)? Mi ljudi, kada nažalost izgubimo dio tijela (prst, ruku, nogu…) izgubljeni dio ne možemo nadoknaditi nekim novim rastom. Biljka može. Zaperak je osiguravajući (rezervni) potencijal novoga rasta iz pazuška  lista, koji pod određenim uvjetima „potjera“.

Ukupan broj, intenzitet tjeranja kao i zelena masa zaperaka, potjeralih u vegetaciji, ovise o opterećenju trsa, vrsti podloge, stanju opskrbljenosti tla hranjivima, do neke mjere i o sorti te o klimatskim prilikama.

Uvjeti pod kojima biljka (u ovom slučaju vinova loza) potjera novi rast mladice iz zaperka su mnogi:

  • kada uslijed jakog vjetra glavna mladica bude prebijena, tada ulogu vršnog pupa preuzima najviši po položaju zaperak te svojim rastom zamjenjuje prebijenu mladicu,
  • kada jaka tuča prebije glavnu mladicu, opet ju zaperak zamjenjuje i nadomješta izgubljenu dužinu,
  • kada se, radi starosti glavnih listova, a za donje listove to je već sredinom srpnja, smanjuje produktivnost fotosintezom stvorenih šećera, tada biljka forsira „novi rast“ kroz zaperke, kako bi nadoknadila dio izgubljenih šećera te onemogućila da sunce bespotrebno rasipa svoju toplinu i svjetlost bez dovoljno efektivnog stvaranja asimilata,
  • kada se, radi izuzetno jakog sunčeva zračenja mogu pojaviti ožegotine na listovima, v. loza (kao rezervni pogon) aktivira rast zaperaka,
  • kada vinogradar, hotimice ili nehotično, skine previše listova, a koji su potrebni za sintezu asimilata, v. loza ponovo reagira tjerajući zaperke u novi rast,
  • kada je slaba pokrivenost lisnom masom, te se radi toga ne stvara dovoljno velika putujuća sjena, potrebna za vremenski djelomično pokrivanje grozdova, v. loza potjera dodatni „štit“, u namjeri da zaštiti grozdove od jake insolacije te mogućih opržotina i ožegotina,
  • kada vinogradarski stroj (najčešće nehotično) otkine dio listova, v. loza gubitak nadoknađuje rastom zaperaka,
  • kada vinogradar, pinciranjem vršnog rasta na terminalnom dijelu glavnih mladica, izvrši oštar rez (ručno ili strojno), biljka (v. loza) ponovo reagira nadoknađujući gubitak,
  • kada olujni vjetar podere ili otkine dio lisne mase na mladicama, vinova loza gubitak nadoknadi novim rastom zaperaka,
  • kada vinogradar, u svojoj nesmotrenosti, ili pri kvaru atomizera, nehotice značajnije oprska lišće, u ovom slučaju višestruko većom dozom, dolazi do nekroze tkiva glavnih listova, te je ponovni rast zaperaka zapravo spasonosan.

Iz priloženih primjera je vidljivo kako je zapravo rast zaperaka mjera kojom biljka (v. loza) ispravlja sve za nju pogubne čimbenike; od prirodnih nepogoda, do onih uzrokovanih ljudskom pogreškom.

Štoviše, uvriježeno je mišljenje među mnogim vinogradarima kako su zaperci potpuno štetni i nepotrebni te ih u cijelosti uklanjaju. Uklanjanje (otkidanje, trganje ili rezanje) zaperaka u praksi kontinentalnog vinogradarenja je vrlo raširena pojava. Pri tome se često ne vodi računa o vremenu, namjeni kao ni o vrsti izvođenja ove tehničke operacije. No, svako zadiranje u živo tkivo ima za posljedicu napad patogena (važna op.a.) te bismo se morali obuzdavati od nestručnog uklanjanja zaperaka.

Zaperci se uklanjaju najčešće:

  • prekasno
  • neadekvatno
  • bez alata (ili s tupim alatom)
  • ili ne-dezinficiranim alatom (zapravo s ne-dezinficiranim sječivom alata)
  • prstima (zapravo noktima pod kojima je izvor zaraze)

Stoga najtoplije preporučujemo uklanjanje samo bočnih zaperaka; ne i terminalnog zaperka koji nadoknađuje (iz bilo kojeg navedenog razloga) stradalu glavnu mladicu. Uklanjanje zaperaka preporučujemo oštrim sječivom alata (ručnog ili strojnog) kojega svakako prije rada, a ponekad i tijekom rada, valja dezinficirati. Prekasno uklanjanje zaperaka, posebice kada se zaperak „trga“ povlačenjem prema dolje, može doći do povlačenja floemskog tkiva biljke, te time i oštećenja mladoga pupa (koji nam treba za dogodinu) kao i lakšeg smrzavanja zimi na mjestu mehaničkog oštećenja tkiva u blizini pupa.

Kako bi se grožđu osigurali najbolji uvjeti (a to su: dobra osunčanost, pravovremeno prekrivanje putujućom sjenom, dobra prozračnost unutar trsa, dovoljna produkcija šećera) ovim putem preporučujemo vinogradarima (hobistima, amaterima i profesionalcima) da bočne zaperke uklanjaju na način da:

  • to izvrše u optimalno vrijeme (to znači u vrijeme kada zaperak formira treći list, ne prije, kao niti puno kasnije. Tada se zaperak skrati na ukupno dva lista.
  • uklanjanje ne izvode rukom i prstima nego vrlo oštrim i dezinficiranim škarama ili nožem. Ukoliko to izvode strojno, obavezno je imati oštra sječiva na rotirajućim, dijelovima stroja.

Koje su dobrobiti (benefiti) ostavljanja baš ta 2 lista na bočnim zapercima?:

  1. Povećanje razine ukupnih šećera u grožđu,
  2. Ranija berba grožđa,
  3. Zaštita od sunčevih ožegotina na grozdovima (a osobito sa zapadne strane),
  4. Budući da, srezani na dva lista, zaperkovi listovi traže svoj položaj unutar prostora već formiranih glavnih listova, oni pokrivaju čitavu površinu (oplošje) s obje strane svakog reda v. loze, te time štite grožđe od mogućeg naleta tuče – baš poput crijepa na krovu,
  5. Povećana je količina stvorenih asimilata (jer je sa zapercima ukupno veća asimilaciona površina), te asimilati koji se stvaraju i nakon berbe grožđa, omogućuje ranije dozrijevanje mladica i njenu pretvorbu u zrelu rozgvu. Time se omogućuje biljkama lakše podnošenje ekstremno niskih zimskih temperatura.

Zaključno: zaperci su definitivno potrebni i korisni za vinovu lozu, a pravim odnosom prema

                    njima vinogradar može imati višestruke koristi.

 Tomislav Božičević, dipl. ing. agr.

 

 

 

 

 

Savjet, Voćarstvo i maslinarstvo

Razvoj ploda jabuke i potrebe za hranjivima

Svaki voćni plod prolazi kroz TRI osnovne faze razvoja, pa isto tako i plod jabuke.

Prva faza neposredno nakon cvatnje je ubrzana dioba stanica ploda. U toj fazi formira se konačan broj stanica u plodu.

Druga faza je rast staničnih stjenki ploda. U toj fazi formira se buduća veličina stanica.

Treća faza je izduživanje staničnih stjenki uz ulazak vode u kojoj plod doseže završnu veličinu.

Razvoj ploda započinje od plodnice sa sjemenim zamecima

Na konačnu veličinu ploda jabuke ima utjecaj mnogo čimbenika. Neki od njih su :

  1. Genetska informacija iz sjemenke
  2. Broj oplođenih sjemenki i produkcija auksina
  3. Temperature u cvatnji i nakon cvatnje (niske temperature slabi razvoj diobe stanica)
  4. Broj stanica u plodu nakon faze diobe stanica
  5. Rast staničnih stjenki
  6. Ishrana plodova
  7. Broj listova po plodu
  8. Količina oborina u fazi zriobe
  9. Starost rodnog drveta
  10. Genetska informacija iz sjemenke

Svaka sorta ima u sjemenki genetska obilježja sorte. Ukoliko se u plodu nalazi dovoljan broj oplođenih sjemenih zametaka, sjemenki, to će i auksinska (hormoni rasta) informacija u načinu i veličini razvoja ploda biti jača i izraženija. Isto tako važnu ulogu imaju i giberelini i citokinini. Stoga je od velike važnosti prisutnost pčela i što veći broj oplođenih sjemenih zametaka u plodnici. Kako se u plodnici nalazi 5 sjemenih zametaka, potrebno je da se polenom oplodi svih 5 sjemenih zametaka.

  1. Broj oplođenih sjemenki i produkcija auksina

Plodovi sa vrlo malim brojem oplođenih sjemenki najčešće opadaju (lipanjsko opadanje)

Ukoliko je dio sjemenki defektan, informacija iz njih može ići u smjeru deformacije plodova kao što je prikazano niže na slici.

Plod jabuke sa dijelom neoplođenih sjemenki.

  1. Temperature u cvatnji i nakon cvatnje

Ukoliko za vrijeme cvatnje i nakon cvatnje dođe do niskih temperatura za kojih je oslabljena dioba i umnažanje stanica može doći do smanjenje broja stanica u budućem plodu. U tom slučaju pomoći možemo prskanjem aminokiselina koje mogu pomoći aktivaciji i bržem umnažanju i diobi stanica. Isto tako potrebno je voditi računa o optimalnoj ishranjenosti mladih plodova svim makro i mikro elementima.

  1. Broj stanica u plodu nakon faze diobe stanica

Neposredno nakon cvatnje i oplodnje kreće faza umnažanja stanica ploda. Ona traje relativno kratko, oko mjesec dana nakon završetaka cvatnje. U toj se fazi pod utjecajem hormona i auksina dijele stanice plodnice i formira se određen broj stanica u budućem plodu. Što je u toj fazi nastalo više stanica, to će plod kasnije biti krupniji i čvršći za skladištenje. Dioba stanica kao što je malo prije napomenuto ovisi o temperaturama, stanju ishranjenosti velikom većinom mikro i makroelementa, te koncentracijom hormona rasta i aminokiselina.

Prorjeđivanje ima najveći utjecaj na krupnoću utjecaj u fazi diobe stanica. Rano prorjeđivanje doprinosi boljoj ishranjenosti ostatku plodova na stablu kod kojih se uslijed bolje ishranjenosti pojačava dioba stanica. Nakon faze završetka diobe stanica konačna veličina ploda je „zapisana“. Drugim riječima, konačna veličina ploda u najvećoj mjeri zapisana je već kada mladi plodići imaju promjer oko 10-20 mm.

Biostimulatori, uz gnojiva, predstavljaju važan dio u modernoj tehnologiji uzgoja jabuke. Redovnom primjenom povećava se otpornost jabuke na nepovoljne agroekološke uvjete (niska temperatura, visoka temperatura, suša i dr.), bolje usvajanje hranjiva te veći prinos i bolja kvaliteta plodova jabuke. Za hladnog vremena ili obilne rodnosti prskanje aminokiselinama može poboljšati aktivnost stanica na diobu i umnažanje. Na tržištu postoji nekoliko grupa bio stimulatora, ali se u modernoj proizvodnji jabuke najčešće koriste bio stimulatori na bazi aminokiselina,( Drin, Amalgerol, Polyfeed, Delfan Plus ili na bazi ekstratka morskih algi (najčešće Ascophyllum nodosum), poput preparata Phylgreen. Za primjenu kroz sustave fertirigacije koriste se bio stimulatori na bazi huminskih kiselina, kao što je preparat Humistar.

  1. Rast staničnih stjenki

Faza rasta staničnih stjenki počinje nakon faze diobe stanica. U toj fazi naročito su potrebni kalcij i kalij. Kalcij je sastani dio stanične stjenke, odnosno membrane. Budući da stanica tkiva ploda jabuke može normalo narasti samo do određene veličine, ne samo da je bitan broj stanica za konačnu veličinu ploda već je isto tako bitna i najveća moguća veličina i čvrstoća pojedine stanice ploda.

Nedostatak kalcija nepovoljno utječe na rast i diobu stanica, kao i na njihovo očvršćivanje.

Konačna veličina ploda ovisi o diobi stanica i rastu stanica do maksimalne veličine.

  1. Ishrana plodova

            Da bi plodovi mogli normalno prolaziti kroz sve faze, potrebno je da u svakoj fazi razvoja ploda bude optimalna ishrana upravo onim elementom koji je u toj  fazi neophodan.  U fazi razmnožavanja stanica to su gotovo svi makro i mikro elementi koji u tom trenutku moraju biti dostupni, pa je ponekad poželjno dodati ih folijarnom prihranom. U fazi izduživanja stanica i rasta stjenki, raste potreba za kalijem, kalcijem, magnezijem.

  1. Broj listova po plodu

            Kao što je to važeće na svim kulturama koje donose plodove, konačni efekt najčešće rezultira sa količinom ili površinom zdrave lisne površine u odnosu na broj plodova, bobica i sl. Što je veća zdrava lisna površina to je veće stvaranje i nakupljanje ugljikohidrata u plodovima. Stanje ishranjenosti ne ovisi samo o količini i pristupačnosti hranjivih elemenata već i o količini ugljikohidrata koje listovi proizvode fotosintezom.

Veličina ploda sorte Zlatni delišes u odnosu na broj listova ili zdravu lisnu površinu po plodu.

  1. Količina oborina u fazi zriobe

Količina oborina može i pozitivno i negativno utjecati na konačnu veličinu plodova jabuke. Ukoliko je količina oborina pravilno raspoređena u tijeku vegetacijske godine sve će biti u redu. No ukoliko nakon sušnog ljeta i umanjenog broja stanica u plodovima dođe kišna jesen, mali broj stanica ploda ne može primati ogromne količine vode te dolazi do pucanja stanica, posmeđivanja i staklavosti, a u rijetkim slučajevima i do pucanja čitavih plodova jabuka na stablu.

  1. Starost rodnog drveta

Poznato je da je garancija velikog udjela prve klase jabuke i krupnih plodova prvenstveno obnova rodnog drveta i mlade rodne grane. Staro pršljenasto drvo sa mnogobrojnim ožiljcima od proteklih uroda nema zadovoljavajuću „protočnost“ ishrane od korijena ili listova do ploda jabuke. Stoga se na starom rodnom drvetu najčešće javlja jabuka druge klase.

Adrian Horvat, dipl. ing.

 

Ribarstvo, Savjet

Akvakultura na OPG-u

Sukladno Zakonu o akvakulturi („Narodne novine“, br. 130/17) i Pravilniku o odobrenju za obavljanje djelatnosti akvakulture na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu (Narodne novine, br. 15/2019) djelatnost akvakulture mogu obavljati obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) kao dopunsku djelatnost.

Sukladno članku 12. Zakona o akvakulturi, OPG-u će se odobriti obavljanje djelatnosti akvakulture izdavanjem odobrenja za obavljanje djelatnosti akvakulture.

Odobrenje za obavljanje djelatnosti akvakulture izdaje Ministarstvo poljoprivrede temeljem zahtjeva OPG-a koji je nositelj ugovora o ostvarivanju prava na korištenje kopnenih voda za potrebe obavljanja djelatnosti akvakulture.

Temeljem Pravilnika o uvjetima i postupku za stjecanje prava na korištenje kopnenih voda radi obavljanja djelatnosti akvakulture (Narodne novine, br. 8/2019) podnosi se zahtjev za stjecanje prava na korištenje kopnenih voda radi obavljanja djelatnosti akvakulture.

Zahtjev sadrži sljedeće:

– podatke o podnositelju zahtjeva (ime i prezime ili naziv, te adresu odnosno sjedište, OIB/MB),

– dokaz o vlasništvu ili posjedu ribnjaka, odnosno drugog uzgajališta vodenih organizama (z.k. izvadak ili posjedovni list ili ugovor o zakupu/najmu ili slično),

– registraciju akvakulture odnosno izvadak iz upisnika poljoprivrednika,

– rok na koji se traži stjecanje prava na korištenje kopnenih voda radi obavljanja djelatnosti akvakulture koji ne može biti dulji od 25 godina,

– podatke o mjestu planiranog korištenja i zahvaćanja i ispuštanja voda: županija, općina/grad, katastarska općina, katastarska čestica, koordinata mjesta zahvaćanja i ispuštanje vode HTRS96/TM ili drugu oznaku koja omogućava da se mjesto korištenja i/ili zahvaćanja i ispuštanja vode nedvojbeno utvrdi,

– akt o usklađenosti zahvata putem kojeg se ostvaruje korištenje kopnenih voda s prostorno-planskom dokumentacijom (lokacijska dozvola ili akt nadležnog tijela prema posebnom propisu o gradnji na temelju kojeg se može pristupiti gradnji, ili uporabna dozvola ili vodopravni uvjeti i vodopravna potvrda ili zapisnik s tehničkog pregleda predstavnika nadležnog za poslove vodnoga gospodarstva i slično),

– ukupnu površinu (m2) i proizvodnu površinu (m2) ribnjaka ili drugog uzgajališta vodenih organizama te ukupnu zapreminu (m3), zapreminu (m3) u kojima će se vršiti uzgoj, potrebnu količinu vode bilanciranu po mjesecima za ne kalendarsku (uzgojni ciklus) godinu i podatak o prosječnoj zapunjenosti ribnjaka ili drugog uzgajališta za posljednje tri godine na kojima je uspostavljena proizvodnja

Zahtjev se podnosi na adresu:

Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za poljoprivredno zemljište, biljnu proizvodnju i tržište, Sektor za poljoprivredno zemljište, Ul. grada Vukovara 78, 10000 Zagreb.

Sadržaj zahtjeva za izdavanje odobrenja za akvakulturu propisan je Pravilnikom o odobrenju za obavljanje djelatnosti akvakulture na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu (Narodne novine, br. 15/2019).

Fizička osoba koja je sukladno posebnom propisu nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva podnosi zahtjev Ministarstvu poljoprivrede.

Zahtjev će se smatrati potpunim ako sadrži sljedeću priloženu dokumentaciju i podatke:

– podatke o podnositelju zahtjeva (naziv OPG-a, ime i prezime nositelja OPG-a, jedinstveni matični identifikacijski broj poljoprivrednika (MIBPG), OIB nositelja OPG-a, sjedište OPG-a, kontakt podatke),

– izvod iz Upisnika OPG-a ne stariji od 30 dana,

– opis područja na kojem se namjerava obavljati djelatnost akvakulture (naziv lokacije/područja i/ili adresa i/ili katastarska čestica),

– presliku odgovarajućeg akta kojim se ostvaruje pravo korištenja kopnenih voda za potrebe obavljanja djelatnosti akvakulture sukladno posebnom propisu o vodama, odnosno posebnom propisu o poljoprivrednom zemljištu,

– presliku odgovarajućeg akta kojim se dokazuje da obavljanje djelatnosti akvakulture nije u suprotnosti s namjenom prostora, sukladno posebnim propisima o prostornom uređenju,

– hrvatski i znanstveni naziv vodenih organizama koji će se uzgajati.

Zahtjev za izdavanje odobrenja za obavljanje djelatnosti akvakulture

Zahtjev za upis promjene podataka u odobrenju za obavljanje djelatnosti akvakulture

Zahtjev se podnosi na adresu Ministarstvo poljoprivrede, Uprava ribarstva, Služba za akvakulturu, Ivana Mažuranića 30, 23000 Zadar.

Više na poveznici:   https://ribarstvo.mps.hr/default.aspx?id=5087

dr.sc. Boris Župan
Viši stručni savjetnik za ribarstvo

Ratarstvo, Savjet

Osvrt na stanje oraničnih usjeva u posljednjoj dekadi svibnja

Posljedice obilnih oborina, velikog broja kišnih dana, jakog vjetra i hladnoće koja je zahvatila veći dio Hrvatske sredinom mjeseca svibnja mogu se uočiti na oraničnim vrstama, naročito u usjevima termofilnih ratarskih vrsta. Još uvijek nisu zasijane sve planirane površine, a na nekim oraničnim površinama suvišak vode odgađa sjetvu do daljnjega. Ukoliko je od sjetve protekao dulji period, a nicanje nije nastupilo, potrebno je provjeriti nije li sjeme propalo u tlu.

Rast i razvoj biljaka ovisi o vanjskim čimbenicima: temperaturi, vlazi, svjetlosti, tlu. Svaka biljna vrsta za svoj rast i razvoj ima potrebe za određenom količinom topline. Temperaturni prag za jare ratarske vrste (kukuruz, soja) je + 10 °C. Minimalno potrebna temperatura za rast kukuruza je 10-12°C, ali pravog rasta nema ako temperatura zraka ne prelazi 13°C. Najpovoljnije srednje dnevne temperature za rani porast kukuruza su između 18 i 20 oC. Niska temperatura i oborine poremetile su i razvoj korijena kukuruza koji u fazi razvoja 3-4 lista započinje formirati pravi korijenov sustav. U ranom porastu kukuruza važno je eliminirati korove. No, i suzbijanje korova je otežano, radi suvišne vlage tla, ali i loše kondicije kukuruza.

Stanje usjeva kukuruza ovisi i o roku sjetve. Mlade biljke kukuruza bile su svijetlo zelene, pa čak i žute boje. Takav izgled posljedica je nepovoljnih uvjeta:

  • temperature zraka ispod 10 oC,
  • jak vjetar i
  • mali broj sunčanih sati.

Već sada, nakon svega par toplijih dana, biljke kukuruza su „zazelenjele“.

Ovisno o datumu sjetve i načinu pripreme tla za sjetvu na nekim parcelama bit će potrebno razbiti pokoricu.

Provođenje pravodobne kultivacije i prihrane „pomoći“ će okopavinskim vrstama.

Obilne oborine, vjetar i niske temperature u usjevima ozimih žitarica (naročito pšenoraži, ali i pšenice) pogodovale su razvoju hrđe na listovima. Nakon naleta vjetra polegli su usjevi žitarice koji su obilno pognojeni dušičnim gnojivima u prvoj prihrani ili oni usjevi u kojima se kasnilo prilikom primjene regulatora rasta i razvoja.

Polegli su i neki usjevi uljane repice. Na dijelu površina uzrok polijeganja su jaki udari vjetra, a kod nekih usjeva uzrok polijeganja je oštećenje stabljika uljane repice ličinkama štetnika. Primijećeno je i odumiranje kumuški u nekim usjevima uljane repice koje je posljedica niskih temperatura u vrijeme cvatnje.

mr. sc. Tatjana Međimurec

Savjet, Vinogradarstvo

Cvatnja vinove loze – važne napomene u tehnologiji

Cvatnja vinove loze jedna je od najvažnijih fenofaza u razvoju vinove loze. Cvatnja omogućuje oplodnju cvjetića vinove loze, što je preduvjet za urod grožđa. U međimurskom vinogorju, kao i u većini sjevernih vinogorja, cvatnja najčešće počinje krajem svibnja. Prva sorta, koja započinje cvatnju vinove loze, je pinot bijeli odnosno chardonnay. Posljednji u cvatnju kreću graševina i sauvignon. U nekim godinama kada naglo zatopli, gotovo sve sorte krenu s cvatnjom u razmaku od svega pet do šest dana, dok u nekim godinama, kad za vrijeme cvatnje nastupi zahlađenje, razmak između otvaranja cvjetova chardonnaya i sauvignona može biti i do 14 dana.


Foto Dr. D. Burić

Cvatnja započinje kada se dnevne temperature kreću između 10 °C u jutarnjim satima i do 25 °C u popodnevnim satima. Nakon što dođe do oplodnje, iz plodnice će se razviti bobica sa do četiri sjemenke, a njuška i vrat tučka osuše se i otpadnu.


Foto Dr. D. Burić

Kako cvate vinova loza ?

Cvatnja vinove loze započinje odvajanjem sitnih zelenih latica na osnovi cvijeta, koje se u vinogradarskom žargonu nazivaju „kapicom“. Vrhovi latica savijaju se prema gore, istovremeno prašnici postaju sve veći, izravnaju se i izbace kapicu. Otvaranje cvjetića, odnosno izbacivanje kapica, više ovisi o temperaturi proteklog dana nego o temperaturi tog dana. Nakon toplog i sunčanog dana slijedi jače otvaranje cvjetića, dok se nakon hladnog dana otvara puno manje cvjetića. Ako se prati otvaranje cvjetova tijekom jednog dana, može se konstatirati da postoje dva glavna perioda otvaranja cvjetova. Prvi je jutarnje otvaranje, koje za vrijeme sunčanog dana traje između 9-11 sati i u kojem se otvori oko 80 % cvjetića tog dana te poslijepodnevno otvaranje, u kojem se otvori tek 20 % cvjetića, a nastupi nakon najvećih vrućina između oko 16-18 sati. Vinova loza je samooplodna.


Cvatnja loze, otvoreni cvjetići

Mogući problemi u cvatnji vinove loze

 Na cvatnju i oplodnju jako utječu dnevne temperature. Suho i vjetrovito vrijeme negativno se odražava na oplodnju vinove loze, pošto se suši njuška tučka te je polenu teže proklijati bez vlage. Ovo su vrlo rijetki slučajevi na sjeveru zemlje. Za vrijeme zahlađenja i kiše, temperature za klijanje polena postaju najčešće preniske te se proces klijanja prekine prije nego što je oplođena bobica. Niske temperature u cvatnji nisu rijetkost u vinogorjima na sjevernu lijepe naše te ponekad znaju na osjetljivim sortama, kao što su rizling rajnski, traminac, sauvignon, biti uzrok čak i do 70 % manjeg uroda. Sve osjetljive sorte treba dobro oplijeviti te odstraniti  većinu donjih zaperaka i listova, koji pokrivaju grozdove, kako bi uvjeti u cvatnji bili što bolji: što više sunca i prozračnosti. Ponekad je kod sorata sa zbitim bobicama u grozdu dobro da se ne oplode baš sve bobice u cvatnji, pošto bi njihovim kasnijim rastom došlo do prevelikog „naguravanja“ te pucanja i otežane zaštite peteljkovine. Jedino sorta graševina, koja cvate posljednja, može ponekad dobro ocvasti čak i pod kapicom za vrijeme hladnijeg ili kišovitog vremena.

 Problemi nedostatka bora u cvatnji

 Bor je mikroelemenat od velike važnosti za vinovu lozu, naročito za transport ugljikohidrata iz lista u plodove, sintezu ugljikohidrata te pravilno odvijanje cvatnje i oplodnje, koje se očituje u većoj i bržoj klijavosti polena. Nedostatak bora u fenofazi cvatnje može usporiti klijanje polena, koji bez dovoljno energije za hladnijih dana ne stigne izvršiti oplodnju i stvoriti sjemenke, a time i bobice loze. Simptomi na listovima su mramoriranje, na cvatu dio cvjetića se osipa, a pojedine bobice poprimaju smeđasto plavu tamnu boju. Za razliku od simptoma plamenjače, ovdje nema sporulacije. Bor je vrlo ispirljiv elemenat u tlu pa o tome treba voditi brigu prilikom gnojidbe vinograda. Ako iz nekog razloga dođe do manjka bora u tlu (kišna godina, pjeskovito tlo i sl.) možemo pomoći folijarnim gnojivima, koja sadrže bor. Da bi folijarna primjena bora dala rezultate, treba ju primijeniti najmanje do 10-14 dana prije početka cvatnje, po mogućnosti za ne prevrućeg dana ili u kasno poslijepodnevnim satima. Prije toga treba provjeriti mogućnost miješanja s fungicidima.


Nedostatak bora na sorti chardonnay, Štrigova

Problemi s viškom dušika u cvatnji

 Vinogradi pregnojeni dušikom vrlo su skloni osipanju. U tom slučaju teško je pomoći u trenutnoj vegetaciji. Stanje se može donekle ublažiti tako da se pred cvatnju izvrši folijarna prihrana s gnojivom s naglašenim fosforom i borom. Drugo, što se može učiniti, je desetak dana pred cvatnju optrgati dio donjeg lišća i zaperke, kako bi se što više cvjetića vinove loze izložilo suncu, toplini i prozračnosti. Istovremeno treba izvršiti lagano pinciranje vrhova (5-10 cm) mladica loze, kako bi se energija privremeno preusmjerila u niže dijelove mladica, gdje se nalaze grozdovi.

Problemi u zaštiti od bolesti i štetnika za vrijeme cvatnje

 Prije dvadesetak godina vodeći problem u zaštiti vinograda pred cvatnju, naročito u vinogradima manjih hobi vinogradara, bilo je prskanje protiv plamenjače kontaktno preventivnim fungicidima u fenološkoj fazi neotvorene kapice. Kad je nakon dan – dva cvatnja počela, tretirana kapica se odvojila i pala na tlo, a glavni organi, plodnica i tučak su ostali nezaštićeni. Rezultat je bio: zdravo lišće s grozdovima nakon cvatnje punim plamenjače. Kako je za vrijeme cvatnje uvijek bolje ne ulaziti u vinograd i provoditi zaštitu atomizerom, možete si pomoći tako da tik pred cvatnju vinograd zaštitite nekim od sistemičnih fungicida, oni tada dopiru do najvažnijih dijelova vinove loze pa i pod kapicu, koja se odvoji i odbaci. Čak i tada se često zaboravlja da je upravo u tijeku cvatnje najveći porast mladica vinove loze (od 5-10 cm na dan). Sve što je novo naraslo, a nije oprskano preventivnim kontaktnim fungicidima, nezaštićeno je. Sistemični fungicidi, iako ulaze u tkivo lista, naglim rastom postaju razrijeđeni pa je opet upitna dostatna zaštita protiv bolesti. Ako je cvatnja razvučena i duže traje zbog hladnog vremena, a opasnost od plamenjače je vrlo visoka, uvijek se može izvršiti zaštita u kasnim popodnevnim satima, pošto je glavno otvaranje cvjetića i oplodnja u prijepodnevnim satima za vrijeme sunčanog dana. Nakon hladnog dana vrlo je slabo otvaranje cvjetića i nije problem ako treba predvečer izvršiti zaštitu protiv plamenjače.

U hladnim i kišnim godinama moguća je i pojava sušice cvata. Radi se o bolesti, koja napada peteljkovinu grozda. Cvjetovi poprimaju smeđu boju, a mlade zametnute bobice pocrne i ostaju tvrde. Simptomi podsjećaju na simptome rane zaraze plamenjačom, ali kod sušice cvata nema naknadne sporulacije tj. bijele prevlake. Simptomi sušice mogu neupućenima nalikovati i na jaki manjak bora, kod kojeg također najmanje bobice ostanu tamno smeđe – tamno plave, dok je peteljkovina ovdje zelena.


Plamenjača na grozdu u cvatnji

Autor teksta: Adrian Horvat, dipl. ing. agr.

Cvjećarstvo, Savjet

Mikoriza gljiva i orhideja

Gljive čine veliku skupinu organizama, od kojih je poznato oko 75.000 različitih vrsta. Prema Hrvatskom mikološkom društvu u Hrvatskoj je prisutno oko 20.000 različitih vrsta gljiva, a do sada ih je identificirano tek oko 4500. Uz bakterije, gljive su najvažniji razlagači organskih tvari u kopnenim i nekim vodenim ekosustavima. Carstvo gljiva ima veliku važnost za održavanje i funkcioniranje ekoloških sustava jer uključuje skupinu živih organizama, koji se često nalaze u zajednicama s nekim drugim organizmima. Ovdje treba istaći mikorize, točnije simbiotske odnose gljiva s fotoautotrofnim biljnim vrstama. Mikorize mogu uskladištiti velike količine vode, kojom se biljke opskrbljuju tijekom sušnog razdoblja, štiteći ih od stresova suše. Mikorize također biljke štite od nepovoljnog utjecaja soli u tlu i teških metala. U ovome mehanizmu gljive reduciraju kretanje teških metala prema korenju biljke, jer provode adsorpciju istih putem micelija (Hall 2002). Kako biljke mikorizom kontinuirano opskrbljuju gljive ugljikohidratima, tako im se pružaju idealni uvjeti za rast. Također, gljiva od biljke prima i dio fotosintezom dobivenih šećera, koje sama ne može stvoriti (Zrnić, Širić, 2017). Mikorizom se uz rast i grananje korijena biljaka, osigurava rast cvjetova i plodova, a smanjuje se šok od presađivanja te upotreba gnojiva (Benyovsky i Šoštarić, 2014). Mikorizom se također pospješuju i fizikalno-kemijska svojstva tla.

Jedna od najvećih porodica u biljnom svijetu, koja prema današnjim istraživanjima broji više od 25000 svojti (Vuković, 2014) jeste porodica orhideja ili kaćuna, poznata i po latinskom nazivu Orchidaceae. Sve Orchidaceae su u nekom svome životnom periodu mikoheterotrofi, te formiraju orhidejske mikorize s različitim bazidiomicetnim gljivama. Orhideje se svrstavaju u biljke trajnice, koje mogu biti zeljaste i vazdazelene. Poznate su dvije osnovne kategorije orhideja, a to su terestričke i epifitske orhideje.

Terestričke orhideje su uglavnom zeljaste trajnice, koje rastu u razini tla, imaju podzemne gomolje ili snop mesnatog korijenja uz bazu. Svoje stanište ove orhideje pronalaze u područjima u kojima dominira umjerena klima i stoga su otpornije od epifitskih vrsta. Listovi su im formirani u obliku jezičca, a boje variraju od svijetle do tamno zelene, dok su ponekad pjegaste ili prošarane. Cvjetovi terestričkih orhideja manje su izražajni od epifitskih (Brickell, 2008).

Epifitske orhideje rastu iznad tla, na drveću i grmovima, odnosno u pukotinama i spojevima grana, gdje dobivaju hranu i vlagu od trulih ostataka biljke, koji se u njima skupljaju. Ove orhideje svog domaćina koriste samo kao potporanj i ne parazitiraju na njemu. Više im odgovara stanište iznad tla zbog posebno prilagođenog korijenja, koje im služi za pridržavanje te upijanje vlage i hranjivih tvari nužnih za njihov opstanak. Rastu u područjima tropske i suptropske klime. Imaju sjajnije cvjetove upadljivijeg izgleda u odnosu na cvjetove terestričkih orhideja, te se češće uzgajaju u kući, zimskim vrtovima i staklenicima. Neke od najljepših orhideja pripadaju upravo ovoj skupini. Najpoznatiji i ujedno i najljepši predstavnik ovih orhideja je epifitska orhideja pod nazivom Phalaenopsis (Brickell, 2008).

Endomikoriza orhideja karakteristična je za sve vrste porodice Orchidaceae, a posebno tijekom razdoblja u kojem nisu u mogućnosti samostalno sintetizirati organske tvari. Endomikoriza predstavlja simbiozu u kojoj hife micelija prodiru u stanice korijenja, a odlikuje se rjeđim hifama, koje rastu oko i unutar korijena (Peterson i sur., 1984). Sjeme orhideja je vrlo sitno, ne sadrži endosperm, gotovo je bez prisustva hranjive tvari potrebne za klijanje. Zato ono nužno stupa u simbiozu s mikoriznim gljivama, koja im omogućava klijanje (Vuković, 2014). Nakon klijanja orhideje najčešće ostaju u mikorizi sve vrijeme, iako će naknadno razviti potrebne mehanizme za samostalnu proizvodnju hranjivih tvari.

Zbog prirodne rasprostranjenosti i prilagođenosti gljiva različitim uvjetima, postoji značajan interes za znanstvenim i praktičnim istraživanjima ove tematike. Zahvaljujući tome  povećava se i praktična primjena mikoriznih gljiva u poljoprivredi i šumarstvu pružajući povoljan utjecaj na zaštitu i očuvanje brojnih ekosustava.

 Marija Kuprešak, dipl. ing. agr.

Agroekologija, Savjet, Višestruka sukladnost

Važnost živih organizama u tlu

„Živo tlo je osnovica poljoprivredne proizvodnje“. Ova tvrdnja, počesto može zvučati kao prazna fraza, no ipak je to najdublja istina. Stoga je „oživljeno tlo“, ono koje se razvija uslijed brižljivog gospodarenja, ključ uspjeha svakog dobrog poljoprivrednog gospodarstva. Prskanje pesticidima, upotreba mineralnih gnojiva, specijalnih strojeva, hormona i ostalog čime se danas služi konvencionalna poljoprivreda, samo su „štake“ kojima se takova proizvodnja podupire, što je ujedno dokaz, da je takvo tlo bolesno (dr. Rudolf Steiner).

Izvor: http://geography.name/wp-content/uploads/2016/08/343477.jpg

Što čini žive organizme tla:

  1. bakterije i aktinomicete (oko 40 %) su važne za razgradnju tvari, te fiksaciju dušika iz zraka. Aktinomicete se odlikuju sposobnošću razgrađivanja teško razgradivih spojeva koje ne može razgraditi niti jedna druga skupina organizama (npr. dlake, čekinje, hitin). One tlu daju „miris šumske zemlje“;
  2. alge i gljive (oko 40 %). Za razliku od ostalih mikroorganizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu, te same proizvoditi potreban šećer (ugljik), dok gljivice žive većinom u kiselim tlima i specijalizirane su za razgradnju biljnog materijala, osobito onog bogatog ligninom;
  3. gujavice (kišne gliste – oko 12 %) od izuzetnog su značenja za svako tlo. One usitnjuju organsku materiju, luče kalcij, te tako sljepljuju čestice gline i humusa u stabilni tzv. glineno-humusni kompleks koji je vidljiv u obliku nakupina i nepravilnih mrvica, koje gujavice iznose na površinu tla.

U dobrim tlima na kvadratnom metru do 30 cm dubine, može se naći preko stotinu gujavica. Ponegdje ih u literaturi zbog izrazito korisnog rada zovu i „kravicama tla“;

  1. sitne životinjice (mezofauna – oko 3 %). Među ovima su najpoznatije nematode, grinje i neke skupine insekata. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana sa razgradnjom organske materije;
  2. krupnije životinje (makrofauna – oko 5 %). Ovdje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, puževe, krtice i sl. Uloga im je slična kao i kod manjih organizama.

Ukratko, svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a najvažnije su:

  • usitnjavanje mlade organske tvari, uslijed čega se ujedno povećava i površina dostupna mikroorganizama,
  • daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari,
  • pretvorba organskih spojeva u humusne,
  • miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla,
  • transport  mikroorganizama u tlu,
  • stvaranje i održavanje pora tla, što je značajno za opskrbu vodom i kisikom,
  • skladištenje minerala (hraniva).

Dakako treba naglasiti, da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom organskom materijom, obzirom da su neki od njih i predatori, već između njih postoji „prehrambeni lanac“ i snažna borba za opstanak.

Organizmi tla, osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju humus, istodobno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge spojeve, koji „nagrizaju“ minerale tla, te tako oslobađaju hraniva i to ne samo iz humusa već i iz mineralnog dijela tla.

Ostatke nakon žetve svakako bi trebalo vratiti u tlo. Danas se vraća vrlo malo organske materije u tlo, primjerice zrelog stajnjaka. Svjesni podatka da je odnos slame i zrna (prinosa) uglavnom 1:1, treba znati da je spaljivanje slame i strništa čisti gubitak od oko 5-8 tona organske mase po ha.

Po jednom hektaru zemljišta srednje kvalitete u dubini od pet do dvadeset centimetara prema istraživanjima tla, nalazi se oko 140 kg algi i oko 10.000 kg raznih gljivica i bakterija. Također po jednom hektaru zemljišta iste kvalitete i navedenoj dubini sloja zemljišta nalazimo oko 4.200 kg glista i drugih beskralježnjaka. Kada se uzmu svi navedeni parametri flore i faune, računajući i razgradnju bio mase, ukupna količina živih organizama bitnih za održavanje i opstanak prirodne plodnosti poljoprivrednog zemljišta iznosi oko 25.000 kg po hektaru.

Uskoro nam dolazi vrijeme žetve, stoga jedan mali podsjetnik o poštivanju obveza višestruke sukladnosti. Višestruka sukladnost definirana je člancima 91. do 101. Uredbe (EU) 1306/2013 i Dodatkom II, iste Uredbe, te Pravilnikom o višestrukoj sukladnosti s izmjenama (NN/32/15, 45/16 i 26/18). Pravila višestruke sukladnosti obveznik mora poštivati na svim poljoprivrednim površinama u svom posjedu ili korištenju, te za svu stoku, koju drži bez obzira da li za isto traži potporu ili ne.

Poštujući Uredbu i Pravilnik o dobrim poljoprivrednim i okolišnim uvjetima (GAEC), uvjet br. 6. –upravljanje žetvenim ostacima, gdje se izričito zabranjuje paljenje slame i strništa. Iznimno je dopušteno samo u cilju sprečavanja širenja ili suzbijanja štetnih organizama bilja o čemu mora postojati službena, naređena mjera.

Kontrolu ispunjavanja propisanih dobrih poljoprivrednih i okolišnih uvjeta provodi Agencija za plaćanja u poljoprivredi. Za neodobreno i protupravno spaljivanje žetvenih ostataka predviđeno je umanjenje izravnih plaćanja za tekuću godinu od 15 % do 100 % iznosa, ovisno o jednom ili više propuštanja propisanih mjera i težini posljedica.

Negativni primjeri sa naših polja – spaljivanje žetvenih ostataka

Spaljivanje žetvenih ostataka je najlošiji odabir poljoprivrednika koji to čine, a razloga zbog kojih to nije poželjno, niti potrebno činiti ima na pretek. Navodim samo pet (5) najvažnijih, a to su:

  1. ugrožavanje ljudskih života i imovine,
  2. ugrožavanje divljači,
  3. uništavanje mikroflore i faune u dijelu oraničnog sloja,
  4. gubitak potencijalne organske mase,
  5. zagađenje okoliša dimom.

Preporuka je ne spaljivati žetvene ostatke već ih vratiti u tlo!

Ovim pregledom, očito je, ne treba paliti ostatke usjeva nakon žetve, jer tim činom radimo dugoročnu i nepovratnu ekološku štetu tlu i okolišu.

Stara mudra izreka govori: „Vatra je dobar sluga, ali loš gospodar“.

Pitanje je trebaju li naše oranice lošeg gospodara ili …?

Ljubomir Duvnjak, dipl. ing. agr.

Savjet, Voćarstvo, Zaštita bilja

Trešnjina muha (Rhagoletis ceras L.)

Trešnjina muha (Slika 1.) najvažniji je štetnik trešnje i višnje. Uzrokuje „crvljivost“ plodova, manju količinu soka kod višanja i time umanjuje njihovu tržišnu vrijednost. Kod ranih sorata trešnje ovog nametnika nije potrebno suzbijati.

Muha je velika 3,6 do 5mm, crna sa žutim pjegama. Krila imaju 4 plavo crne pruge karakteristične za tog štetnika. Odrasli oblik pojavljuje se krajem svibnja (u Dalmaciji već i krajem travnja) i početkom lipnja. Ženka odlaže jaja pojedinačno na plodove trešnje ili višnje koji su počeli mijenjati boju. Ženka leglicom polaže jaja ispod epiderme. Mjesto odlaganja jaja na plodu omekša i podložno je truleži. Ličinke muhe (Slika 2.) žive u unutrašnjosti ploda. Nakon završetka razvoja napuštaju plod, spuštaju se na tlo te se kukulje na dubini od nekoliko centimetara. Štete variraju od godine do godine.

Slika 2. Trešnjina muha – ličinka u plodu

Suzbijanje trešnjine muhe može se provoditi nekemijskim i kemijskim mjerama zaštite.

Sakupljanje otpalih, zaraženih plodova i obrada tla ispod stabala trešnje može umanjiti napad sljedeće sezone.

Dio populacije ovog štetnika možemo umanjiti postavljanjem većeg broja žutih ljepljivih ploča (Slika 3.) u krošnju (3-5 po stablu). Ova metoda je primjenljiva u manjim voćnjacima i na okućnicama. Ploče treba odstraniti iz krošnje nakon berbe, jer privlače mnogobrojne korisne kukce.

Slika 3. Žuta ploča u nasadu višnje

Slika 4. Trešnjina muha na žutoj ploči

Za uspješno kemijsko suzbijanje potrebno je odrediti optimalan rok za primjenu insekticida. Rokove tretiranja možemo odrediti na tri načina: pregledom razvoja kukuljica u tlu, čime određujemo vrijeme izlaženja odraslih muha, ulovom muha na žutim ljepljivim pločama ili pregledom plodova na brojnost i stupanj razvoja ličinki u njima.

Ako nismo u mogućnosti precizno odrediti optimalni rok tretiranja, tada tretiranje provodimo kad 50% plodova počinje žutjeti i rumenjeti.

Obzirom da su rokovi tretiranja blizu berbe važno prilikom odabira insekticida voditi računa o propisanim karencama.

Jelena Brkić Terzanović dipl. ing. agr.,

Literatura:

Ivan Ciglar: Integrirana zaštita voćnjaka i vinograda, Zrinski, Čakovec, 1998.

Fotografije:

Željkica Oštrkapa-Međurečan, dipl.ing.agr.

Savjet, Voćarstvo, Zaštita bilja

Jagodina lisna uš

Lisne uši na jagodama spadaju u važne izravne i neizravne štetnike jagode. Izravne štete nastaju sisanjem biljnih sokova i smanjenjem uroda te lučenjem medne rose koju naseljavaju gljive čađavice i na taj način smanjuju asimilacijsku površinu listova. Neizravne štete lisne uši čine kao prijenosnici virusnih oboljenja jagode.

U proizvodnji jagoda na području Hrvatske zabilježeno je nekoliko lisnih uši: jagodina mala lisna uš, zelena breskvina uš, pamukova lisna uš, mlječikina lisna uš i jagodina lisna uš. Upravo ovu posljednju, jagodinu lisnu uš (Chaetosiphon fragaefolii), nalazimo u nešto brojnijoj populaciji u proizvodnji jagoda na koprivničkom području.

Ličinke i odrasli oblik beskrilne uši

Jagodina lisna uš prekrivena dlačicama

Jagodina lisna uš je duljine 1,3-1,8 mm, blijedozelene boje, a krilati oblici imaju crnosmeđu dorzalnu pjegu. Tijelo i glava odraslih oblika i ličinki ove lisne uši obraslo je dlakama koje su okruglaste na vrhovima te se na taj način jagodina lisna uš može razlikovati od ostalih lisnih uši koje se pojavljuju na jagodama. Štetu čini sisanjem na naličju mlađih listova jagode koji se uslijed sisanja uvijaju. S obzirom da uš obilno luči mednu rosu donji listovi i folija ispod jagoda postaju ljepljivi te ih naseljavaju gljive čađavice i posjećuju mravi. Upravo je to simptom kojeg proizvođači jagoda najprije uoče, no tada je populacija jagodine lisne uši već vrlo brojna. Osim direktnih šteta, ova lisna uš prenosi nekoliko virusa jagode među kojima su strawberry yellow-edge virus (SYEV), strawberry crinkle virus (SCV) i strawberry mottle virus (SMV) koji mogu značajno umanjiti prinos jagoda.

Medna rosa i svlakovi lisnih uši

Lisne uši na naličju lista jagode

Za učinkovito suzbijanje jagodine lisne uši važno je štetnika u proljeće pravovremeno uočiti u nasadu. Osim redovitih vizualnih pregleda što većeg broja biljaka, za praćenje pojave mogu se koristiti i žute ljepljive ploče, no na njih se love samo krilati oblici (beskrilni se već nalaze na jagodama!). Prilikom odabira insekticida za kemijsko suzbijanje važno je znati da primjenom sistemičnih insekticida možemo suzbiti i lisne uši zaklonjene listovima ili unutar smotanih listova dok je kod primjene kontaktnih insekticida vrlo važna kvaliteta aplikacije (insekticid mora pasti na dijelove lista na kojima se uši nalaze).

Tablica 1: Insekticidi dozvoljeni za suzbijanje lisnih uši na jagodama u Republici Hrvatskoj

Aktivna tvar Pripravak Karenca Način djelovanja Napomena
Alfa-cipermetrin Fastac 10 EC 3 dana kontaktno
Deltamerin Decis 100 EC 3 dana kontaktno
Poleci plus
Scatto
Rotos super
Ritmus
Decis 2,5 EC
Tiakloprid Calypso SC 480 3 dana sistemično Jagoda u zaštićenom i na otvorenom prostoru
Pirimikarb Pirimor 50 WG 14 dana sistemično Jagoda na otvorenom
Spirotetramat Movento OVP sistemično Jagoda u zaštićenom.

Ne smije primjenjivati od 14 dana prije cvatnje do posljednje berbe

mr. sc Željkica Oštrkapa-Međurečan
zeljkica.medurecan@mps.hr

Hortikultura, Savjet, Vinogradarstvo, Voćarstvo

Epilobium ciliatum – širenje invazivnog korova kao posljedica pretjerane uporabe glifosata

Epilobium ciliatum, (willowherb), vrbovka, po nekim podacima u susjednoj Italiji poznata pod nazivom Epilobium tetragonum, cvjetnica je iz porodice pupoljki (Onagraceae). Ta je vrsta podrijetlom iz Sjeverne Amerike (Oregon), Južne Kanade i istočne Azije. Vodeći je korovni problem u rasadničarskoj proizvodnji ukrasnog bilja i hortikulture u Oregonu. Invazivna je vrsta u većini Europskih zemalja. Stigao je u sjevernu Europu početkom 20. stoljeća i brzo se proširio, dosegnuvši Finsku oko 1920. To je biljka vlažnih mjesta, potočnih strana, jaraka, ribnjaka, vrtova, cesta, nedavno očišćenih područja, uključujući antropogenizirana područja i ceste, sve do nadmorskih visina oko 1200 metara. Epilobium ciliatum je višegodišnja biljka, koja može narasti i do 1,5 m u visinu. Lišće, stabljike i cvatovi prekriveni su dlakama i žlijezdama. Cvjetić je ružičaste boje u obliku trube, ima četiri ružičaste latice, koje su tako duboko urezane da izgledaju kao četiri para. Cvijetić ima osam prašnika. Plod je uska, dlakava, četverokrilna komuška duljine 3-5 (10) cm, koja se može držati na dugoj stabljici. Sjemenke su vrlo sitne i vjetar ih može raznositi na vrlo velike udaljenosti. Ovisno o vremenu nicanja, komuške se otvaraju i vjetar raznosi sjemenke od kolovoza do rujna.

Epilobium ciliatum u vinogradu

Po zabilježenim podacima prvi puta se u našoj okolici spominje u Sloveniji (The North American invasive species Epilobium ciliatum Raf. was recently recorded for the first time in Slovenia and Croatia – Nejc Jogan  University of Ljubljana, January 2004).

U  Međimurju spominje ga mr. sc. Milorad Šubić, Živa zemlja, 24. 03. 2010.: „Prema iskustvima iz Međimurskog vinogorja višegodišnja primjena glifosata “propušta” dvije vrste korova: preslicu (Equisetum) i vrboliku (Epilobium) (vidi fotografije) pa se tijekom ljeta u takvim nasadima preporučuje primjena totalnog kontaktnog herbicida na osnovi glufosinata (Basta 15 SL.)“.

Usprkos tome što se taj invazivni strani korov spominje u literaturi više od jednog desetljeća, vrlo je malo poljoprivrednika, vinogradara i voćara, koji uopće znaju za njega.

Pojava Epilobiuma u vinogradima Međimurja

Pojavi tog agresivnog korova u Međimurskim vinogradima, a u posljednje vrijeme i u voćnjacima, doprinijela je prečesta primjena herbicida na bazi aktivne tvari glifosata. Razlozi su višestruki. Sistemični herbicidi na bazi glifosata (Cidokor, Global, Herkules, Boomefekt…) relativno su jeftini, a djeluju na veliki broj korovnih vrsta u vinogradima i voćnjacima. Jedan od glavnih razloga pojavi Epilobiuma jest tretiranje vinograda neposredno pred početak pljevidbe, što je razumljivo pošto se neopljevljeni vinograd ne može tretirati sistemičnim herbicidima. Na taj način ukloni se velika većina korovnih vrsta upravo kad taj termofilni korov počinje nicati te mu se pruži tako reći čisti teren. Epilobium se u prvo vrijeme javlja lokalno, no ako se svake godine nastavlja s proljetnom primjenom glifosatnih herbicida, problem se širi nevjerojatno brzo.

Većina vinogradara zapazila je kako uobičajene dozacije i koncentracije od 1 % u primjeni glifosatnih herbicida ne djeluju na navedeni korov pa su uskoro počeli primjenjivati povišene koncentracije čak i do 2 %. Tako visoke koncentracije djeluju na

Epilobium isključivo ako je tek u fazi nicanja 10 -15 cm visine. Ako isti preraste visinu od 20-30 cm, ni koncentracije od 2 % više ne mogu zaustaviti njegov rast, cvatnju i osjemenjivanje, dok u isto vrijeme maksimalno oslobađaju konkurenciju svih ostalih korova. Tretiran glifosatom  Epilobium najčešće samo pocrveni i djelomično se posuše donji listovi, dok vrh nastavlja s rastom i korov kasnije neometano cvate, sjemenke dozore i šire se vjetrom.

Epilobium u stadiju nicanja krajem travnja

Epilobium tretiran 1 % glifosatnim herbicidom

Širenje Epilobiuma na voćnjake Donjeg Međimurja 

Kako su sjemenke Epilobiuma vrlo male i lagane, širenje vjetrom na velike udaljenosti je neizbježno. Vrlo je vjerojatna mogućnost da se raznose i poljoprivrednom mehanizacijom, na kojoj zaostaju komadići tla i korova. Na nekoliko mjesta u Donjem Međimurju zabilježena je pojava tog korova, ne toliko u samome voćnjaku, koliko u ogradi oko voćnjaka, pošto se često tretira uski pojas pod pletenom žičanom ogradom.

Pojava Epilobiuma kao posljedica čestog tretiranja korova oko ograde voćnjaka

Epilobium je prvenstveno korov, koji postaje problem na svim površinama na kojima se čovjek trudi održati tlo čistim od korova.

Nicanje Epilobiuma nakon berbe jabuka za tople jeseni – posljedica nezatravljenog  međurednog prostora

Preporuke za kontroliranje širenja Epilobiuma

  • Smanjivanje prečestih upotreba herbicida na bazi glifosata.
  • Ne težiti potpuno čistim vinogradima ili voćnjacima od svih korova, jer se tada oslobađa prostor ovom agresivnom korovu.
  • U voćnjacima i vinogradima kod proljetnih tretiranja glifosatima dodavati, u slučaju pojave ovog korova, zemljišni herbicid na bazi flazasulfurona.
  • Dio površina svake godine pokušati održavati čistim nekim drugim mehaničkim mjerama zaštite od korova (uporaba bočne rotodrljače – uništi korov nakon nicanja ili održavanje zaštitnog pojasa tzv. pasice bočnim pomičnim kosilicama – sprečava se da taj korov da naraste i uđe u fazu cvatnje).

Adrian Horvat, dipl. ing. agr.