Za uspješnu proizvodnju povrćarskih kultura moraju se osigurati vegetacijski faktori: voda hranjive tvari, toplina, svjetlost i zrak. Bez ovih faktora ne samo da se ne može ostvariti planirana proizvodnja već u nedostatku bilo kojeg od njih biljka ne može živjeti. Dakle, i voda je jedan od faktora koji uvjetuju život biljke, pa je bez vode nemoguć njen uzgoj.
Zašto je voda tako značajna za biljku nije teško objasniti. Ona je ne samo sastavni dio građe biljke već i nosilac mnogih fizioloških procesa tokom vegetacije; regulira režim ishrane biljke, otapa hranjive tvari tla i preko korijenovih dlačica unosi ih u biljku, regulira toplinski režim biljke i tla, posreduje u procesu fotosinteze, regulira fizikalne, kemijske i biološke procese u tlu.
Vrste vode u tlu
U tlu se nalazi: kemijska, higroskopna, opnena, kapilarna i gravitacijska voda.
Kemijska voda je kemijski vezana za čestice tla pa je nekorisna za kulturne biljke.
Higroskopnu vodu također biljke ne mogu koristiti, jer se drži jakim silama u tlu.
Opnena voda obavija u obliku tanje ili deblje opne čestice tla, pa može biti samo djelomično pristupačna biljkama.
Kapilarna voda se nalazi u porama tla i najvećim dijelom je pristupačna biljkama.
Gravitacijska voda je svakako pristupačna biljkama, ali, budući da je pod utjecajem sile teže, ona se ocjeđuje pa ju biljke praktički ne koriste.
Pri uzgoju na otvorenom veći broj kultura ima vegetacijski period tokom ljetnih mjeseci kada su veće temperature i manje oborine, odnosno , veliki gubici, a manji prihodi vode. Povrćarske kulture imaju brzi razvoj i proizvode veliku biljnu masu i zbog toga zahtijevaju znatne količine vode.
Postoje znatne razlike između pojedinih povrćarskih kultura u načinu i količini trošenja vode.
Kulture koje za normalni rast i razvoj zahtijevaju stalno visoku vlažnost tla, odnosno češće navodnjavanje jesu: krastavci, salata, kupus, špinat. Razlog za to je slab i relativno plitak korijenov sistem, kao i neekonomično trošenje vode preko lišća koji ima razmjerno veliku površinu. Zbog vrlo slabo razvijenog korijenovog sistema luk i češnjak također zahtijevaju visoku vlažnost tla.Međutim , ove kulture troše znatno manje vode, jer imaju manju površinu lišća. Kulture koje imaju razvijeniji korijenov sistem kao rajčica i mrkva dobro koriste vodu i ekonomično je troše. Kulture kao cikla i repa vrlo dobro koriste vodu iz tla i intenzivno je troše. U uvjetima navodnjavanja njihov uspjeh ne izostaje, ali dobro mogu podnijeti i nisku vlažnost tla.
Rokovi navodnjavanja povrćarskih kultura zavise od uvjeta života biljke, njenih faza razvoja i od postavljenih ciljeva proizvodnje. U odnosu na tu zavisnost postoji pet karakterističnih rokova navodnjavanja i to:
-navodnjavanje sadnog materijala ( presadnica)
-navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje
-navodnjavanje pri sadnji i nakon sadnje sadnica ili sjetve
-vegetacijsko navodnjavanje
-dopunsko navodnjavanje
Navodnjavanje sadnog materijala( presadnica) vrši se u natkrivenim ili toplim rasadnicima. Ovim navodnjavanjem treba dodavati manje količine vode, kako bi se spriječio bujni rast i bolesti te održala potrebna toplina u rasadniku. Najčešće se primjenjuje ručno navodnjavanje.
Navodnjavanje prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje- izvodi se samo onda kada je zbog nedostatka vlage u tlu otežana priprema tla za sadnju ili sjetvu, odnosno otežana sadnja presadnica. Najčešće je ovim navodnjavanjem potrebno navlažiti sloj tla do 20 cm dubine. Međutim, ako je tlo i ispod 20 cm suho, potrebno je navlažiti tlo do veće dubine: 30, 40 ili čak do 50 cm-zavisno od osobina tla i vrste presadnice. U svakom slučaju, prethodno treba ispitati fizikalne osobine tla i momentalno stanje vlage u tlu.
Navodnjavanje pri sadnji i poslije sadnje presadnica ili sjetve zavisi od stanja vlažnosti tla. Ako u tlu nedostaje lako pristupačne vode, posađene mlade biljke će se teže primiti, kao i posijano sjeme niknuti. Prilikom vađenja iz rasadnika, presadnicama se obično uništi jedan dio korjenovih dlačica, pa im je radi „preboljevanja“ potrebno da imaju na raspolaganju lako pristupačnu vodu i hranjiva. Zato je fertirigacija vrlo korisna mjera. Međutim ako u tlu ima dovoljno vode, navodnjavanje može i štetiti, jer razrjeđuje koncentraciju hranjiva i smanjuje toplinu tla, a to su značajni faktori za startno vegetiranje mladih biljaka.
Vegetacijsko navodnjavanje-počinje kad su se biljčice primile ili niknule i dobro zakorjenile.
Ovim navodnjavanjem je potrebno, kroz cijel vegetacijski period, održavati optimalnu vlažnost tla u sloju rizosfere. Navodnjavanje se može vršiti na nekoliko načina: kišenjem, brazdama, mikrorasprskivačima, kapanjem.
Dopunsko navodnjavanje se izvodi pred kraj vegetacije u svrhu njezinog produženja. Glavni uvjet za ovo navodnjavanje je toplo vrijeme na kraju ljeta i početkom jeseni. Ako se uz toplinu osigura dovoljno vode i hranjiva u tlu, produžava se vegetacija, produžava se berba plodova, a time se postižu i veći prinosi. Dopunsko navodnjavanje moguće je primijeniti za rajčicu, kupus, rotkvicu i druge kulture.
Metode navodnjavanja povrćarskih kultura na otvorenom
Navodnjavanje brazdama
Spada u starije metode pri uzgoju povrćarskih kultura.
Sistem navodnjavanja brazdama sastoji se od dovodnog kanala, razdjelnih kanala, razdjelnih brazda, brazda i prenosivih ustava. Razdjelne brazde mogu se zamijeniti plastičnim, gumenim ili metalnim cijevima koje prebacuju vodu iz razdjelnog kanala u brazde.
Unaprjeđenje sistema može se vršiti upotrebom prenosivog cjevovoda. Ovim načinom mogu se dovodni i razdjelni kanali, kao i razdjelne brazde, zamijeniti cijevima. Cijevi su od lakog materijala zbog lakšeg prenošenja. Promjer im je obično 15 cm. Cijevi koje zamjenjuju razvodne kanale, odnosno razvodne brazde, imaju na sebi otvore čiji se razmak može regulirati radi mogućnosti ulijevanja vode u brazde s različitim razmakom.
Za uzgoj povrćarskih kultura razmak brazdi je 50-100 cm.
Za ovu metodu navodnjavanja poželjno je da teren bude relatvno ravan, s ravnomernim padom, najpovoljniji je pad 2-4%.
Dubina brazda je 15-25 cm. Obrok navodnjavanja zavisi od osobina tla, uzgajane kulture i momentalne vlažnosti tla. Ovaj način navodnjavanja ne narušava strukturu tla i smanjuje uvjete za stvaranje pokorice, a troši i manje vode-to su razlozi zašto se ta metoda, koja je jedna od najstarijih, održala i do danas.
Navodnjavanje kišenjem
Ovom metodom navodnjavanja voda se raspodjeljuje po površini tla u obliku prirodne kiše. Metoda kišenja ima mnoge prednosti: mogućnost upotrebe u različitim topografskim uvjetima, pripremni radovi na zemljištu su nepotrebni ili minimalni, ne zauzima obradivu površinu, ne smanjuje korištenje mehanizacije, mogućnost ekonomičnog korištenja raspoložive vode zbog točnog doziranja, tlo je manje izloženo pogoršanju fizikalnih svojstava, mogućnost navodnjavanja tek zasijanih polja i mladih nasada, mogućnost primjene fertirigacije.
Pri navodnjavanju kišenjem uređaj sistema zahvaća vodu iz izvora, zatim je tlači kroz cijevi i na kraju je preko rasprskivača, u obliku prirodne kiše, raspodjeljuje po površini koju navodnjava.
Sistem navodnjavanja može biti prenosiv, polustabilan i stabilan. U prenosivom sistemu svi dijelovi su prenosivi, a cijevi se spajaju brzopriključnim spojkama.
Polustabilni sistem ima stabilni uređaj za zahvaćanje vode i glavni cjevovod, dok su kišna krila i rasprskivači prenosivi. Glavni cjevovod je najčešće postavljen u tlu, tako da na površinu tla izlaze samo hidranti na koje se spajaju kišna krila.
Stabilni sistem ima sve dijelove stabilne. Rasprskivači se priključuju na cijevnu mrežu koja je najčešće postavljena u tlu.
Svaki sistem navodnjavanja kišenjem se sastoji od vodozahvata, mreže cijevi, rasprskivača i armature. Vodozahvat može biti gravitacijski ili primjenom pumpnog agregata. U vodozahvatu pumpnim agregatom, voda se usisava iz izvora i tlači potrebnim tlakom kroz mrežu cijevi do rasprskivača. Pumpni agregat se sastoji od pogonskog motora i pumpe, najviše se koriste centrifugalne pumpe. Neophodno je uskladiti snagu pogonskog motora sa zahtjevom pumpe.
Cijevna mreža služi da se voda provodi od izvora do rasprskivača. Ova mreža sastoji se od usisne cijevi, glavnog cjevovoda i kišnih krila. Na kišnim krilima se na određenim razmacima nalaze odvojci za spajanje rasprskivača.
Rasprskivači imaju završnu ulogu u sistemu kišenja. Oni prskaju (razdjeljuju) vodu po površini tla u obliku kapljica. Budući da je njihova uloga vrlo važna, oni moraju pravilno i kvalitetno raditi. Rasprskivači se mogu razlikovati prema vodnom tlaku, dometu bacanja vode, količini izbacivanja vode, površini kišenja, intenzizetu kišenja, vrsti i broju mlaznica, načinu pogona i načinu kišenja.
Za primjenu kišenja potrebno je u svakom slučaju izvršiti pravilan izbor rasprskivača. Za navodnjavanje povrćarskih kultura najpovoljnije je lagano kišenje pa će najbolji biti rasprskivači malog intenzizeta i malog dometa.
Jedna od najvažnijih osobina rasprskivača jest ravnomjernost kišenja. Idealno kišenje narušava puhanje vjetra pri navodnjavanju. U pravilu pri kišenju najviše vode padne oko samog rasprskivača, a prema kraju dometa sve manje. Zbog toga se u svrhu što ravnomjernijeg kišenja po cijeloj površini rasprskivači prikladno razmještaju po površini koja se navodnjava..
Osim raspskivača pri kišenju je vrlo važno postaviti najpovoljniji raspored cijelog uređaja. Položaj zahvata vode, glavnog cjevovoda i kišnih krila može biti različit. Pri izboru potrebno je voditi računa o izvoru vode, topografskim uvjetima te veličini i obliku parcela. Prema tome, za svaku parcelu je potrebno prethodno razmotriti prirodne, tehničke, tehnološke i ekonomske prilike i nakon toga odlučiti se za položaj pojedinih dijelova uređaja.
Pri navodnjavanju kišenjem vrlo je važno poznavati trajanje kišenja s jednog položaja rasprskivača. Ako kišenje traje duže nego što je to potrebno, dodat će se tlu (kulturi) veća ili prevelika količina vode, koja može uzrokovati niz posljedica: pogoršanje fizikalnih svojstava tla, ispiranje hranjiva, eroziju, zaslanjivanje.
U slučaju krašeg kišenja od potrebnog, tlo se neće do potrebne dubine saturirati vodom u vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta.
Obrok navodnjavanja će zavisiti od osobina tla, kulture i momentalnog stanja vlažnosti tla.
Navodnjavanje minirasprskivačima
Ovim načinom navodnjavanja, koje predstavlja tip lokaliziranog navodnjavanja, voda na tlo pada u obliku malog mlaza ili kapljice. Od navodnjavanja kišenjem razlikuje se po tome što sustav radi pod manjim tlakom (od 1.0-2.5 bara) i što se navodnjava samo dio površine gdje se razvija glavna masa korijena. Današnje tržište nudi više tipova minirasprskivača različitih konstrukcija, kao što su kontinuirani i pulsirajući. Oni mogu navodnjavati cijeli ili samo dio kruga, mogu biti različitog dometa i intenziteta navodnjavanja.
Mlaznice rasprskivača zbog veličine imaju manju potrebu filtriranja vode u odnosu na navodnjavanje kapanjem.
Navodnjavanje kapanjem
Temeljni princip ove metode je da voda iz sustava gusto postavljenih plastičnih cijevi izlazi kroz posebne kapaljke (postavljene uzduž cijevi) i „kap po kap“ vlaži tlo uz svaku uzgojenu biljku. Ovom metodom može se najpreciznije dodavati voda potrebna u tlu. Uređaj za kapanje sastoji se od pogonskog dijela s glavom sustava, filterskog uređaja, glavnog cjevovoda, lateralnih ili razvodnih cijevi i kapaljki.
Uređaj kapanja karakterizira kapaljka kao mjesto na kojem sr reducira radni tlak iz cijevi i u obliku kapljice ispušta vodu na ili u tlo.
Ovaj način navodnjavanja ima dva sustava: površinsko i podpovršinsko navodnjavanje. Kod površinskog navodnjavanja cijevi i kapaljke postavljene su iznad tla ili na površini tla, a kod potpovršinskog navodnjavanja one su ukopane u tlo.
Dobrim kapaljkama smatraju se one koje osiguravaju mali ujednačeni tok vode ili kapanje s konstantnim istekom, koji značajno ne varira na površini pod sustavom.
Jedan od najznačajnijih problema navodnjavanja kapanjem je začepljenje kapaljki, bilo mehaničko ili kemijsko. Začepljenje kapaljki je izravno povezano s kakvoćom vode za navodnjavanje, te s njezinim fizikalnim, kemijskim i mikrobiološkim čimbenicima. Filterima se može spriječiti mehaničko začepljenje kapaljki.
Kemijsko začepljenje se javlja kao posljedica stvaranja netopivih soli na samom otvoru ili unutar kapaljke.
Jedna od značajnijih prednosti navodnjavanja kap po kap jest mogućnost primjene tekućih gnojiva (fertirigacija) istovremeno s navodnjavanjem.
Navodnjavanje po vrstama kultura
Ukupne količine vode u različitim vrstama povrća kreću se u intervalu od 85 do 95%, iz čega se može zaključiti da bez intenzivnog navodnjavanja, posebno ljeti , nema ni rentabilne proizvodnje povrća.
Povrtlarske kulture poput rajčice, paprike, patliđana, najbolje je navodnjavati (npr. kapanje) bez kvašenja nadzemnih dijelova povrća. To su biljke kojima je potrebna veća količina vode u tlu a manje vlage u zraku. Kišenje ovih kultura nije preporučljivo zbog razvoja bolesti na istim.
Sve vrste kupusnjača , zelena salata i krastavci za optimalni uzgoj zahtijevaju istodobno dobru vlagu u tlu i zraku, te se preporuča njihovo zalijevanje kišenjem. Glavati kupus najviše vode treba u trenutku formiranja glavice. Rajčicu i krastavce u trenutku cvjetanja minimalno treba zalijevati, a početkom dozrijevanja treba započeti sa obilnijim zalijevanjem.
Korjenasto povrće je potrebno navodnjavati kontinuirano tokom cijele vegetacije.
Najbolji rezultati navodnjavanja postižu se rano ujutro, zbog najmanjih razlika između temperature vode i temperature zraka.
Najlošije rezultate postižemo ako navodnjavamo kada su visoke dnevne temperature a navodnjavamo hladnom vodom, što izaziva šok kod biljke a i biljke su sklonije obolijevanju.
Tijekom ljeta povrće je preporučljivo navodnjavati više puta sa manjom količinom vode.
Od svih povrtlarskih kultura papriku i krastavci iskazuju najveće potrebe za vodom, te ih zbog toga treba i najviše navodnjavati.
Iz svega ovoga navedenog može se zaključiti da je navodnjavanje neophodna uzgojna mjera u poljoprivrednoj proizvodnji koja utječe na kvalitetu i stabiliziranje prinosa svih kultura.
