Cvjećarstvo

Gljive čine veliku skupinu organizama, od kojih je poznato oko 75.000 različitih vrsta. Prema Hrvatskom mikološkom društvu u Hrvatskoj je prisutno oko 20.000 različitih vrsta gljiva, a do sada ih je identificirano tek oko 4500. Uz bakterije, gljive su najvažniji razlagači organskih tvari u kopnenim i nekim vodenim ekosustavima. Carstvo gljiva ima veliku važnost za održavanje i funkcioniranje ekoloških sustava jer uključuje skupinu živih organizama, koji se često nalaze u zajednicama s nekim drugim organizmima. Ovdje treba istaći mikorize, točnije simbiotske odnose gljiva s fotoautotrofnim biljnim vrstama. Mikorize mogu uskladištiti velike količine vode, kojom se biljke opskrbljuju tijekom sušnog razdoblja, štiteći ih od stresova suše. Mikorize također biljke štite od nepovoljnog utjecaja soli u tlu i teških metala. U ovome mehanizmu gljive reduciraju kretanje teških metala prema korenju biljke, jer provode adsorpciju istih putem micelija (Hall 2002). Kako biljke mikorizom kontinuirano opskrbljuju gljive ugljikohidratima, tako im se pružaju idealni uvjeti za rast. Također, gljiva od biljke prima i dio fotosintezom dobivenih šećera, koje sama ne može stvoriti (Zrnić, Širić, 2017). Mikorizom se uz rast i grananje korijena biljaka, osigurava rast cvjetova i plodova, a smanjuje se šok od presađivanja te upotreba gnojiva (Benyovsky i Šoštarić, 2014). Mikorizom se također pospješuju i fizikalno-kemijska svojstva tla.

Jedna od najvećih porodica u biljnom svijetu, koja prema današnjim istraživanjima broji više od 25000 svojti (Vuković, 2014) jeste porodica orhideja ili kaćuna, poznata i po latinskom nazivu Orchidaceae. Sve Orchidaceae su u nekom svome životnom periodu mikoheterotrofi, te formiraju orhidejske mikorize s različitim bazidiomicetnim gljivama. Orhideje se svrstavaju u biljke trajnice, koje mogu biti zeljaste i vazdazelene. Poznate su dvije osnovne kategorije orhideja, a to su terestričke i epifitske orhideje.

Terestričke orhideje su uglavnom zeljaste trajnice, koje rastu u razini tla, imaju podzemne gomolje ili snop mesnatog korijenja uz bazu. Svoje stanište ove orhideje pronalaze u područjima u kojima dominira umjerena klima i stoga su otpornije od epifitskih vrsta. Listovi su im formirani u obliku jezičca, a boje variraju od svijetle do tamno zelene, dok su ponekad pjegaste ili prošarane. Cvjetovi terestričkih orhideja manje su izražajni od epifitskih (Brickell, 2008).

Epifitske orhideje rastu iznad tla, na drveću i grmovima, odnosno u pukotinama i spojevima grana, gdje dobivaju hranu i vlagu od trulih ostataka biljke, koji se u njima skupljaju. Ove orhideje svog domaćina koriste samo kao potporanj i ne parazitiraju na njemu. Više im odgovara stanište iznad tla zbog posebno prilagođenog korijenja, koje im služi za pridržavanje te upijanje vlage i hranjivih tvari nužnih za njihov opstanak. Rastu u područjima tropske i suptropske klime. Imaju sjajnije cvjetove upadljivijeg izgleda u odnosu na cvjetove terestričkih orhideja, te se češće uzgajaju u kući, zimskim vrtovima i staklenicima. Neke od najljepših orhideja pripadaju upravo ovoj skupini. Najpoznatiji i ujedno i najljepši predstavnik ovih orhideja je epifitska orhideja pod nazivom Phalaenopsis (Brickell, 2008).

Endomikoriza orhideja karakteristična je za sve vrste porodice Orchidaceae, a posebno tijekom razdoblja u kojem nisu u mogućnosti samostalno sintetizirati organske tvari. Endomikoriza predstavlja simbiozu u kojoj hife micelija prodiru u stanice korijenja, a odlikuje se rjeđim hifama, koje rastu oko i unutar korijena (Peterson i sur., 1984). Sjeme orhideja je vrlo sitno, ne sadrži endosperm, gotovo je bez prisustva hranjive tvari potrebne za klijanje. Zato ono nužno stupa u simbiozu s mikoriznim gljivama, koja im omogućava klijanje (Vuković, 2014). Nakon klijanja orhideje najčešće ostaju u mikorizi sve vrijeme, iako će naknadno razviti potrebne mehanizme za samostalnu proizvodnju hranjivih tvari.

Zbog prirodne rasprostranjenosti i prilagođenosti gljiva različitim uvjetima, postoji značajan interes za znanstvenim i praktičnim istraživanjima ove tematike. Zahvaljujući tome  povećava se i praktična primjena mikoriznih gljiva u poljoprivredi i šumarstvu pružajući povoljan utjecaj na zaštitu i očuvanje brojnih ekosustava.

 Marija Kuprešak, dipl. ing. agr.

OPG Ledinski se bavi poljoprivrednom proizvodnjom na obiteljskom imanju u selu Kovačevcu, koje je smješteno na obroncima Bilogore, na površini od oko 15 ha. Glavna proizvodi na imanju su: voće (trešnje, jabuke, kruške, šljive, orasi), cvijeće (božuri i ljiljani), voćne rakije i med.

Božuri u plasteniku na OPG-u Ledinski (Foto: Šimunović)

Božure (Paeonia sp.) uzgajaju više od trinaest godina i to u plastenicima i na otvorenom, na površini od oko 1 ha. Radi se o vrsti cvijeća koja spada u trajnice, potječe iz Kine, ali raste samoniklo i u ostalim dijelovima Azije, u Europi i Sjevernoj Americi. Božur, poznat u narodu pod imenom Trojačka ruža ili majska ruža, je višegodišnji grm, s velikim raznobojnim cvjetovima ugodna mirisa te velikih sjajnih i perastih listova.

U Hrvatskoj postoji višestoljetna tradicija uzgoja tog grma u ruralnim područjima na okućnicama i to za rezani cvijet, a ukrašava i mnoge gradske vrtove, parkove i groblja. Posljednjih godina vrlo je tražen cvijet za svadbene svečanosti i vjenčane bukete.

Cvate u proljeće (svibanj, lipanj), a cvatnja traje 2 do 5 tjedana. Traži kvalitetno duboko tlo (dobro uspijeva u ilovastoj zemlji), slabo kisele reakcije i umjerene vlage. Božuri su otporni na niske temperature i u našim kontinentalnim klimatskim uvjetima vrlo dobro prezimljavaju. Razmnožavaju se dijeljenjem korijena i presađivanjem mladih biljaka u dobro pripremljenu zemlju u jesen, prije stvaranja novog, mladog korijenja, na razmake 70 x 70 cm ili 50 x 70 cm. Postoji opasnost pozebe kod te sadnje pa se preporučuje zaštititi mlade posađene biljke. Prije sadnje tlo treba dobro pripremiti tj. treba obaviti startnu gnojidbu, temeljem kemijske analize. Prema preporuci stručnjaka također treba obaviti i gnojidbu mineralnim gnojivima nakon što padne lišće, što je preduvjet za uspješan rast i razvoj dubokog korijenja, koji će davati obilne i kvalitetne cvjetne glavice, a preporučljivo je i folijarno dodavanje tekućeg mineralnog gnojiva s naglašenim mikroelementima. U prvoj godini uzgoja treba odstraniti sve cvjetne pupove da bi se stimulirao rast vegetativnih nadzemnih i podzemnih organa. U drugoj godini uzgoja pinciraju se postrani pupovi i ostavlja se samo 1-2 cvijeta po biljci. Treće i narednih godina pinciraju se postrani izboji i ostavlja se 5-7 cvjetova po sadnici, da bi se izbalansirala kvaliteta cvjetova i postigao kontinuitet plodonošenja. Cvjetovi se beru kada se počinje otvarati ovojna zelena košuljica cvijeta i pojavljuje boja (glavica u sredini na vrhu omekani), a berba traje, ovisno o sorti, 2-5 tjedana. Cvjetovi se mogu čuvati u hladnjači 10-14 dana na temperaturi 2-5 °C.

Božur karakterizira i to da u pazušcu listova i na cvjetnim glavicama izlučuje mednu rosu, koja često predstavlja problem, ako se na njima nasele gljive čađavice, koje u pravilu, umanjuju kvalitetu cvijeta. Kod uzgoja u vanjskim uvjetima rjeđe nastaju takve štete, ali kod proizvodnje u zaštićenom prostoru, kao što su plastenici – tuneli na imanju Ledinski, gdje su više temperature i slabije provjetravanje, posebno se o tome vodi računa. Nadzemni dio biljke odumire u jesen, a u proljeće iz zemlje potjeraju novi nadzemni izboji.

OPG Ledinski većinu božura uzgaja u plastenicima, a samo manji dio te proizvodnje odvija se na otvorenome. Uzgajaju 6 sorata božura, od čega su najviše zastupljene sorte: nježno ružičasta "Sarah Bernhardt", tamno ružičasta sorta "Alexander Fleming" te crvena sorta "Karl Rosenfield", koju karakterizira to da mijenja boju. Najveći dio svoje proizvodnje božura, po nekoliko tisuća pupoljaka, hladnjačom prevoze u Nizozemsku, gdje se prodaju na burzi cvijeća.

 
Božur "Sarah Bernhardt" (Foto: Šimunović)

 
"Alexander Fleming" (Foto: Šimunović) 

Dobra posjećenost Dana božura, koje je vlasnik gdin. Željko Ledinski uveo prije osam godina s namjerom popularizacije te proizvodnje, dokazuje da je to perspektivna proizvodnja, naročito na malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, koji na taj način mogu ostvariti dodatnu zaradu. Osim obilaska i upoznavanja s proizvodnjom božura, u sklopu te već tradicionalne manifestacije, održane su i brojne radionice na tu temu, kao npr. radionica izrade aranžmana i vjenčanih buketa, a predstavljena je i ostala poljoprivredna proizvodnja OPG-a.

Željko Ledinski objašnjava proizvodni ciklus

mr. sc. Višnja Šimunović

U komercijalnoj proizvodnji krizanteme su u istom rangu s ružama, a podjednako su zastupljene kao rezano cvijeće ili vrtne biljke. Zbog velike popularnosti cvjećari su odavno počeli križati kultivare različitih vrsta, tako da danas postoji mnogo varijeteta krizantema. Sve te vrste potekle su uglavnom od dvije vrste: Chrysanthemum indicum L., pronađene u Kini i Japanu i Chrysanthemum morifolium L., vrsta porijeklom iz Kine, koja se danas više ne može naći u prirodi. U odnosu na oblik i veličinu cvijeta, krizanteme se dijele na više vrsta: s jednostavnim laticama, jednobojne, dvobojne, duple, sitno cvjetne, krupno cvjetne i sl.

Slika 1. Chryzanthemum indicum L.
Bijele i žute lopte (Foto: Šostarec K.)

Slika 2. Multiflora s više boja u lončanici
(Foto: Šostarec K.)

Slika 3. Lončanica – žuta multiflora
(Foto: Šostarec K.)                                 

Slika 4. Špine raznih boja
(Foto: Šostarec K.)

Krizantema cvjeta u jesen i preživljava i na niskim temperaturama te je zbog toga dobila naziv kraljica jeseni. Pažnju privlače neobični cvjetovi raznih boja. Korijen je dobro razvijen, stabljike su uspravne, a listovi jajastog oblika i rascijepljeni. Važno je napomenuti da bi dobili grmoliku biljku s puno cvjetova potrebno je otkidati vrhove mladih krizantema. Pojedinačni grmovi mogu se formirati i u obliku malog drveta, zakidanjem pupoljka glavne grane i rezanjem donjih grana do željene visine krošnje. Kako bi dobili krupniji cvijet krizanteme s krupnom loptom, potrebno je ostaviti samo jedan pupoljak. Ostale pupoljke treba uvrtanjem ukloniti. Kod margareta (visokog struka, slika 4.) ostavljaju se po tri pupoljka na jednom struku, jer će tek tada cvijet biti krupniji i ljepši.

Slika 5. Margareta
(Foto: Šostarec K.)

Krizanteme, kao i ostalo cvijeće, zahtijevaju vlagu, prihranu, okopavanje i osnovne agrotehničke mjere za zaštitu od bolesti i štetnika. Najčešće ih napadaju biljne uši, puževi, crveni pauk, lisni mineri te gljivična oboljenja (Pythium spp., Rhizoctonia solani). Trenutno se kod bijelih i žutih lopti krizantema mogu pojaviti gusjenice kupusne sovice (slika 5.).

Slika 6. Gusjenica lisne sovice u cvatu krizanteme
(Foto: Šostarec K.)

U europskoj kulturi krizantema je tradicionalni nadgrobni cvijet, s kojim se na dan Svih svetih prisjećamo umrlih, rodbine i prijatelja. Simbolika krizanteme, kao cvijeta smrti, žaljenja i sjećanja na mrtve, danas je toliko duboko ukorijenjena da su ju ljudi upravo zbog toga do nedavno izbjegavali kao cvijeće za svakodnevne ili praznične prigode. Tek su posljednjih godina cvjećari uspjeli uzgojiti nove vrste, koje su sličnije ivančicama nego klasičnim krizantemama velikih cvjetova. Darovati krizantemu na Istoku znači zaželjeti čovjeku dug život i sreću, no istočnjačka se simbolika krizantema na Zapadu nije nikad posve uvriježila.

Katarina Šostarec, mag. ing. agr.
Stručna suradnica za ekološku poljoprivredu

Literatura:

Pagliarini, N. i sur. (1997): Sve o krizantemi. Hrvatsko Agronomsko društvo. Zagreb

Germ, T. (2002): Simbolika cvijeća. Mozaik knjiga. Zagreb

Noordhuis, K. T. (1993): Vrt, veliki priručnik za cijelu godinu. Veble commerce. Zagreb

http://porodicaidom.com/hobi/cvece/hrizanteme.html

http://www.brandkamp.de/files/chrysanthemen_katalog2017_lv4_1.pdf 

Najčešće lukovičaste biljke koje sadimo u jesen su: tulipani (Tulipa sp.), narcisi (Narcissus sp.), zumbuli (Hyacinthus sp.), kockavice (Fritillaria sp.), puškinije (Puschkinia sp.), presličice (Muscari sp.). Od gomoljastih biljaka najčešće se sade šafrani (Crocus sp.), šumarice (Anemona sp.) i frezije (Freesia sp.)

Lukovičaste i gomoljaste biljke ubrajamo u trajnice, jer imaju podzemne organe koji im služe kao spremišta hrane i omogućuju im da duži period opstanu u različitim vremenskim uvjetima. Sade se u ukrasne posude, na gredice, na travnjake ili kamenjare. Najljepše djeluju prilikom sadnje u skupinama, a mogu se kombinirati njihove vrste uz skladan odabir boja i habitusa.

Prije nego se započne sa sadnjom, da bi zaštitili lukovice (tulipani) od bolesti (Pythium sp.) potrebno ih je potopiti u 0,3 % otopinu (30 ml/10 l vode) fungicida na osnovi propamokarb-hidroklorida (Proplant SL). Lukovice u otopini potapamo oko 15-20 minuta, a nakon toga prosušimo i sadimo. Sredstvo se može primijeniti i na način da se tretira supstrat ili tlo zalijevanjem s 15 ml sredstva u 1 l vode po m².

Da bi lukovice zaštitili od štetnika u tlu (grčice, žičnjaci, sovice pozemljuše…), koji se mogu ubušiti ili izgristi lukovice, mogu se primijeniti zemljišni insekticidi na osnovi klorpirifosa (Dursban E-48, Nufos, Kentaur 5 G). Primjenjuju se prije sadnje uz inkorporaciju ili prilikom sadnje tretiranjem traka ili čitave površine. Doza primjene 2-3 ml/2-3 l vode/10 m² (trake) 6-8 ml/6-8 l vode/10 m² (širom), (Dursban E-48, Nufos), te tretiranjem u trake (Kentaur 5 G) u dozi 8-10 g/10 m².

Kada su lukovice pripremljene i kada se napravi hortikulturni plan, potrebno je pristupiti kopanju rupa i pripremi tla za sadnju. Preporučuje se tlo obraditi do dubine od 30 cm, pri čemu treba ukloniti sav korov. Za sadnju lukovica, tlo treba biti rahlo i propusno. Ako je tlo teško i zbijeno možemo ga poboljšati dodavanjem pijeska, organskog gnojiva ili komposta.

U pravilu lukovice treba posaditi na dubinu koja je dva do tri puta veća od njihove visine. Preduboko posađene lukovice kasnije će niknuti i cvjetati, a preplitko posađene mogu stradati od hladnoće. Ako lukovice sadimo na različite dubine, možemo dobiti neujednačen, odnosno produžen period cvatnje. Razmak sadnje ovisi o veličini lukovica, te u pravilu treba biti dva do tri puta veći od širine lukovica. Manje lukovice sadimo na razmak 5 do 7,5 cm, a veće na 15 cm. Bazni dio lukovica treba ležati na zemlji koju smo razrahlili. Između zemlje i baze lukovica ne smije biti zraka. Na taj način lukovice će se dobro ukorijeniti, neće doći do nakupljanja vode, a time niti truljenja. Lukovice se dalje prekrivaju zemljom, a tlo se dobro zalije. Prije nastupa jače hladnoće, dobro je tlo prekriti slojem lišća ili sitnijih grančica.

 
Lukovice proljetnog cvijeća (http://www.jutarnji.hr/domidizajn/eksterijeri)            

  
 Anemone (http://megacentregroupe.com/product/anemone)

Ako želimo da nam lukovičaste biljke cvjetaju tijekom zime u stanu potrebno ih je posaditi u ukrasne posude i pristupiti postupku pospješivanja. U ukrasnoj posudi potrebno je lukovice poslagati blizu jedna drugoj, ali se ne smiju dodirivati.

Lukovice je potrebno prekriti zemljom na način da samo njihov vrh treba malo viriti iz zemlje. Posudu staviti na tamno i hladno mjesto (4 ºC). Lukovice treba umjereno zalijevati. Nakon 8 do 14 tjedana, kada su izdanci visine 2 do 5 cm premještamo ih u svjetlu i hladnu prostoriju. Najprije ih ostavljamo na sjenovitom mjestu, a za nekoliko dana premještamo ih na svjetlije mjesto, uz povišenje temperature u prostoriji.

Nakon što nas ove biljke nagrade bogatom cvatnjom, potrebno je pustiti da listovi potpuno uvenu. Dalje je potrebno izvaditi i osušiti lukovice, te ih spremiti u papirnate vrećice za sadnju u iduću jesen, kada će nas ponovno zadiviti ljepotom svojih cvjetova.

Mini tulipani u kamenjaru (http://www.cvijet.info/forum/forum)                    

dr. sc. Mirna Ceranić, viša stručna savjetnica za zaštitu bilja
E mail: mirna.ceranic@savjetodavna.hr