MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE

UPRAVA ZA STRUČNU PODRŠKU RAZVOJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA

Cvjećarstvo

Cvjećarstvo, Savjet

Mikoriza gljiva i orhideja

Gljive čine veliku skupinu organizama, od kojih je poznato oko 75.000 različitih vrsta. Prema Hrvatskom mikološkom društvu u Hrvatskoj je prisutno oko 20.000 različitih vrsta gljiva, a do sada ih je identificirano tek oko 4500. Uz bakterije, gljive su najvažniji razlagači organskih tvari u kopnenim i nekim vodenim ekosustavima. Carstvo gljiva ima veliku važnost za održavanje i funkcioniranje ekoloških sustava jer uključuje skupinu živih organizama, koji se često nalaze u zajednicama s nekim drugim organizmima. Ovdje treba istaći mikorize, točnije simbiotske odnose gljiva s fotoautotrofnim biljnim vrstama. Mikorize mogu uskladištiti velike količine vode, kojom se biljke opskrbljuju tijekom sušnog razdoblja, štiteći ih od stresova suše. Mikorize također biljke štite od nepovoljnog utjecaja soli u tlu i teških metala. U ovome mehanizmu gljive reduciraju kretanje teških metala prema korenju biljke, jer provode adsorpciju istih putem micelija (Hall 2002). Kako biljke mikorizom kontinuirano opskrbljuju gljive ugljikohidratima, tako im se pružaju idealni uvjeti za rast. Također, gljiva od biljke prima i dio fotosintezom dobivenih šećera, koje sama ne može stvoriti (Zrnić, Širić, 2017). Mikorizom se uz rast i grananje korijena biljaka, osigurava rast cvjetova i plodova, a smanjuje se šok od presađivanja te upotreba gnojiva (Benyovsky i Šoštarić, 2014). Mikorizom se također pospješuju i fizikalno-kemijska svojstva tla.

Jedna od najvećih porodica u biljnom svijetu, koja prema današnjim istraživanjima broji više od 25000 svojti (Vuković, 2014) jeste porodica orhideja ili kaćuna, poznata i po latinskom nazivu Orchidaceae. Sve Orchidaceae su u nekom svome životnom periodu mikoheterotrofi, te formiraju orhidejske mikorize s različitim bazidiomicetnim gljivama. Orhideje se svrstavaju u biljke trajnice, koje mogu biti zeljaste i vazdazelene. Poznate su dvije osnovne kategorije orhideja, a to su terestričke i epifitske orhideje.

Terestričke orhideje su uglavnom zeljaste trajnice, koje rastu u razini tla, imaju podzemne gomolje ili snop mesnatog korijenja uz bazu. Svoje stanište ove orhideje pronalaze u područjima u kojima dominira umjerena klima i stoga su otpornije od epifitskih vrsta. Listovi su im formirani u obliku jezičca, a boje variraju od svijetle do tamno zelene, dok su ponekad pjegaste ili prošarane. Cvjetovi terestričkih orhideja manje su izražajni od epifitskih (Brickell, 2008).

Epifitske orhideje rastu iznad tla, na drveću i grmovima, odnosno u pukotinama i spojevima grana, gdje dobivaju hranu i vlagu od trulih ostataka biljke, koji se u njima skupljaju. Ove orhideje svog domaćina koriste samo kao potporanj i ne parazitiraju na njemu. Više im odgovara stanište iznad tla zbog posebno prilagođenog korijenja, koje im služi za pridržavanje te upijanje vlage i hranjivih tvari nužnih za njihov opstanak. Rastu u područjima tropske i suptropske klime. Imaju sjajnije cvjetove upadljivijeg izgleda u odnosu na cvjetove terestričkih orhideja, te se češće uzgajaju u kući, zimskim vrtovima i staklenicima. Neke od najljepših orhideja pripadaju upravo ovoj skupini. Najpoznatiji i ujedno i najljepši predstavnik ovih orhideja je epifitska orhideja pod nazivom Phalaenopsis (Brickell, 2008).

Endomikoriza orhideja karakteristična je za sve vrste porodice Orchidaceae, a posebno tijekom razdoblja u kojem nisu u mogućnosti samostalno sintetizirati organske tvari. Endomikoriza predstavlja simbiozu u kojoj hife micelija prodiru u stanice korijenja, a odlikuje se rjeđim hifama, koje rastu oko i unutar korijena (Peterson i sur., 1984). Sjeme orhideja je vrlo sitno, ne sadrži endosperm, gotovo je bez prisustva hranjive tvari potrebne za klijanje. Zato ono nužno stupa u simbiozu s mikoriznim gljivama, koja im omogućava klijanje (Vuković, 2014). Nakon klijanja orhideje najčešće ostaju u mikorizi sve vrijeme, iako će naknadno razviti potrebne mehanizme za samostalnu proizvodnju hranjivih tvari.

Zbog prirodne rasprostranjenosti i prilagođenosti gljiva različitim uvjetima, postoji značajan interes za znanstvenim i praktičnim istraživanjima ove tematike. Zahvaljujući tome  povećava se i praktična primjena mikoriznih gljiva u poljoprivredi i šumarstvu pružajući povoljan utjecaj na zaštitu i očuvanje brojnih ekosustava.

 Marija Kuprešak, dipl. ing. agr.

Cvjećarstvo, Hortikultura, Savjet

O sadnji lukovica

Najbolje ih je smjestiti u lakša,plodna tla,na sunčanom položaju. Ne podnose previše vlage i trebaju ocjedita tla. Iako botanički spadaju u trajnice mnogi ih tretiraju kao jednogodišnje i nakon cvatnje vade iz tla i ponovo sade ujesen. Preporuča se da se to radi svake 3.godine i tada se sade na drugo mjesto radi „zdravlja“lukovice.

Sade se radi estetskog dojma u grupama po 10-15 lukovica,na gredice u kombinaciji sa ostalim proljetnim lukovicama,uz rubove gredica,u posude. Razmak sadnje je 10-12 cm,dubina 20 cm od dna lukovice.

O skupinama tulipana

Tulipane razlikujemo prema cvijetu – obliku,veličini,boji  i visini cvijeta, ima jednostrukihi i duplih i onih kovrčavih latica, prema vremenu cvatnje,primjeni i dr. Tako postoji  15-tak skupina i oko 4000 varijeteta tulipana.

Najveća i najpoznatija skupina tulipana su Triumph tulipani namijenjeni prvenstveno za rez,zatim dvobojni Rembrandt, najviši i najkasniji  Darwin, Kaufmannia, Fosteriana, Parrot, najniži i tulipani „za masovne sadnju“ tipa Greiggi, ,tulipani sa cvijetom nalik ljiljanu i božuru.

Cvatu od početka ožujka (rani) do kraja svibnja (kasni). Visina im je od  10-15 cm (sadnja na gredice) do 45-60 cm koje su prikladne i za rezano cvijeće.

O proizvodnji lukovica

Naravno da prvo pomislimo na Nizozemsku, najvećeg svjetskog proizvođača lukovica cvijeća. Video link https://www.youtube.com/watch?v=Z_CYJO2rbsg

prikazuje jednu proizvodnu priču  od sadnje do berbe lukovica tulipana na imanju nizozemskog  proizvođača Maliepaard Bloembollen B.V.

O promociji tulipana

Turistička atrakcija Nizozemske perivoj Keukenhof opisan je kao zanimljivost na stranicama službe i možete ju pročitati na slijedećem linku  https://www.savjetodavna.hr/vijesti/11/3105/keukenhof-proljetni-cvjetni-vrtovi/

 

Sunčica Dombaj
stručna savjetnica za hortikulturu 

Cvjećarstvo, Hortikultura, Savjet, Zaštita bilja

Pojava nove generacije šimširovog moljca

Šimširov moljac je strana invazivna vrsta koja napada šimšir (Buxus sempervirens) i druge vrste iz ovoga roda te je raširen u svim susjednim zemljama, a pretpostavlja se da je u Hrvatsku ušao zaraženim sadnim materijalom.

Izgled štetnika

Štetnik ima dvije do tri generacije godišnje, a prva generacija se javlja u proljeće. Prezimljava u stadiju gusjenice zadnje generacije koja je zaštićena u kokonu između listova šimšira i nastavlja svoj razvoj u proljeće. Odrasli leptiri imaju raspon krila oko 4 cm, krila su bijele boje i imaju smeđi rub (slika 1.). Tijelo je bijelo, a glava tamno smeđa. Mlade gusjenice su zelenkaste boje i skrivene su u unutrašnjosti biljke gdje se hrane unutrašnjošću lista ostavljajući samo epidermu. Starije gusjenice su zelene boje s karakterističnom debelom crnom crtom i tankim bijelim prugama te crnim točkama na leđnoj strani (slika 2.). One pojedu čitave listove te od biljke ostaju samo grane obavijene paučinom. Gusjenice počinju sa ishranom već u ožujku što traje sve do listopada (ovisno o vremenskim prilikama). Jedna gusjenica tijekom svog razvoja može pojesti do 45 listova, a na grmovima ih može biti i nekoliko stotina, što govori o njihovoj masovnosti i štetnosti.

Slika 1. Odrasli leptir šimširovog moljca (foto: Bogović M.)

Slika 2. Gusjenica šimširovog moljca (foto: Bogović M.)

Simptomi i štete

Šimširov moljac uzrokuje značajne štete na biljkama. Mlade gusjenice hrane se samo gornjom stranom lista (slika 3.), a starije gusjenice lišćem, zelenim izbojcima i korom što narušava estetski izgled biljke, uzrokuje potpuni gubitak listova i ugibanje mladih biljaka. Štetnik se može lako prepoznati po svilenkastim zaprecima i svilenim nitima (paučini) na šimširu. Kod jakog napada njima je prekrivena cijela biljka koja je ostala bez lista. Savjetuje se kontrolirati biljke razmicanjem grana i praćenjem unutrašnjosti jer su tu vidljive prve štete i mlade gusjenice.

Slika 3. Gusjenica šimširovog moljca na listu šimšira (foto: Bogović M.)

Golobrst je uz svilene niti paučine prvi znak da se radi o šimširovom moljcu. Mlade gusjenice zadržavaju se u unutrašnjosti biljaka šimšira jer su tamo dobro zaštićene. Kako se povlače prema vanjskim dijelovima biljaka, štete postaju sve veće i vidljive, a tada je već prekasno za bilo kakvu intervenciju jer je došlo do gubitaka skoro svih listova (Slika 4).

Slika 4. Štete na šimširu (foto: Bogović  M.)

Mjere suzbijanja                                                                    

Jedna od prvih mjera je redovito pregledavanje biljaka u okućnicama i vrtovima, pri čemu treba razmaknuti grane i pregledavati unutrašnjost biljaka. Štetnik se može suzbiti mehaničkim (ekološki najprihvatljiviji način) i kemijskim metodama. Mehanički se mogu uklanjati zapreci u kojima gusjenica prezimljava preko zime (savjetuje se njihovo sakupljanje i spaljivanje kako bi se spriječio razvoj nove generacije u proljeće i time smanjile štete). Ukoliko se na šimširu zamijeti napad i biljka se orezuje, taj biljni materijal treba se spaliti, a ne kompostirati kako bi se spriječilo daljnje širenje. Tijekom proljeća i ljeta, kada se zamijete gusjenice, grmovi (posebno manji) se mogu dobro protresti i gusjenice će pasti na zemlju gdje se onda mogu mehanički uništiti. Posebno dobro treba pregledati unutrašnjost biljke gdje su gusjenice dobro zaštićene. Gusjenice i kukuljice se mogu ručno sakupljati, a kao učinkovita metoda pokazalo se „pranje“ grmova visokotlačnim čistačima („miniwasch, Kärcher“). Kemijski se može suzbijati insekticidima (najprihvatljiviji su oni neškodljivi za pčele), ali dok su gusjenice što mlađe i nisu zaštićene u zapretku jer tada insekticid vrlo slabo dopire do njih. Savjetuje se i prekrivanje biljaka folijom dan-dva nakon prskanja kako bi se uništio što veći broj gusjenica. Rana (posebno u proljeće) i redovita kontrola biljaka šimšira je najučinkovitija, te uklanjanje gusjenica čim se primijete. Time se smanjuje njihova brojnost i smanjuju se štete i sljedećih generacija tijekom godine. Za suzbijanje štetnika na ukrasnom bilju mogu se  koristiti insekticidi na bazi aktivnih tvari: alfacipermetrin, deltametrin, dimetoat, imidakloprid, klofentezin, lufenuron, pimetrozin, piretrin, tiametoksam, tiakloprid, za tretiranje štetnika na stablu i trajnicama mogu se koristiti insekticidi na bazi aktivne tvari: abamektin, metoksifenzoid. Za suzbijanje mladih gusjenica registrirani su pripravci: Calypso 480 SC, Direkt, Decis 2.5 EC i Runner SC.

Starije gusjenice otpornije su na insekticide i samim tim suzbijanje je otežano, a na jednoj biljci ih može biti oko stotinu. Rana (posebno u proljeće) i redovita kontrola biljaka šimšira je najučinkovitija, te uklanjanje gusjenica čim se primijete. Time se smanjuje njihova brojnost i smanjuju se štete i sljedećih generacija tijekom godine.

Petra Pozder, mag. ing. fitomedicine
Mara Bogović, mag. ing. agr

Cvjećarstvo, Hortikultura, Savjet, Zaštita bilja

Ružina osa uvijalica narušava ljepotu kraljice cvijeća

Odrasle ose se pojavljuju u svibnju, te su 2018. štete zamijećene u lipnju. Nakon sparivanja ženke odlažu jaja na naličje lista uz sam rub, pojedinačno po jedno jaje ili u grupicama do 3 jaja. Iz jaja se razvijaju pagusjenice koje su najprije bijele, a kasnije svijetlo zelene. Hraneći se one uvijaju list ruže prema dolje sve do srednje žile. Zaštićene unutar uvijenog lista pagusjenice mogu doseći dužinu do 10 mm. Pri jakom napadu listovi ruže se najprije uvijaju, a potom požute i otpadnu.

Ružina uvijalica (Blennocampa pusilla Klug.) Izvor: Internet

Jaje ružina osa uvijalica odlaže uz sam rub na naličje lista (Foto: M. Ševar)

Ružine uvijalice rijetko se javljaju u velikom broju stoga ne čine značajne štete. U srpnju se pagusjenice spuštaju u tlo gdje se kukulje i prezime čekajući proljeće. Osa uvijalica ima jednu generaciju godišnje.

Uvijeni listovi znak su prisutnosti ružine uvijalice (Foto: M. Ševar)


Uvijeni listovi ruže s lica (lijevo) i naličja (desno), (Foto: M. Ševar)

Mjere suzbijanja:

– Uklanjanje uvijenih listova čim se uoče jer se u njima nalaze pagusejnice osice. Ovu mjeru treba provoditi od svibnja do konca lipnja, a prije nego li pagusjenice napuste listove ruže i spuste u tlo na kukuljenje.

– Višekratna obrada tla ispod ruža tijekom jeseni i proljeća pomaže smanjenju broja kukuljica ružine uvijalice.

– Uporaba insekticida za suzbijanje ružine ose uvijalice primjenjuje se iznimno. Ličinke su u uvijenim listovima ruže dobro zaštićene te je primjena insekticida djelotvornija u vrijeme leta ružine ose uvijalice, a prije pojave uvijenih listova ruže.

mr. sc. Marija Ševar
viša koordinatorica za ekološku poljoprivredu

Cvjećarstvo, Savjet

Svibanj u znaku božura

OPG Ledinski se bavi poljoprivrednom proizvodnjom na obiteljskom imanju u selu Kovačevcu, koje je smješteno na obroncima Bilogore, na površini od oko 15 ha. Glavna proizvodi na imanju su: voće (trešnje, jabuke, kruške, šljive, orasi), cvijeće (božuri i ljiljani), voćne rakije i med.

Božuri u plasteniku na OPG-u Ledinski (Foto: Šimunović)

Božure (Paeonia sp.) uzgajaju više od trinaest godina i to u plastenicima i na otvorenom, na površini od oko 1 ha. Radi se o vrsti cvijeća koja spada u trajnice, potječe iz Kine, ali raste samoniklo i u ostalim dijelovima Azije, u Europi i Sjevernoj Americi. Božur, poznat u narodu pod imenom Trojačka ruža ili majska ruža, je višegodišnji grm, s velikim raznobojnim cvjetovima ugodna mirisa te velikih sjajnih i perastih listova.

U Hrvatskoj postoji višestoljetna tradicija uzgoja tog grma u ruralnim područjima na okućnicama i to za rezani cvijet, a ukrašava i mnoge gradske vrtove, parkove i groblja. Posljednjih godina vrlo je tražen cvijet za svadbene svečanosti i vjenčane bukete.

Cvate u proljeće (svibanj, lipanj), a cvatnja traje 2 do 5 tjedana. Traži kvalitetno duboko tlo (dobro uspijeva u ilovastoj zemlji), slabo kisele reakcije i umjerene vlage. Božuri su otporni na niske temperature i u našim kontinentalnim klimatskim uvjetima vrlo dobro prezimljavaju. Razmnožavaju se dijeljenjem korijena i presađivanjem mladih biljaka u dobro pripremljenu zemlju u jesen, prije stvaranja novog, mladog korijenja, na razmake 70 x 70 cm ili 50 x 70 cm. Postoji opasnost pozebe kod te sadnje pa se preporučuje zaštititi mlade posađene biljke. Prije sadnje tlo treba dobro pripremiti tj. treba obaviti startnu gnojidbu, temeljem kemijske analize. Prema preporuci stručnjaka također treba obaviti i gnojidbu mineralnim gnojivima nakon što padne lišće, što je preduvjet za uspješan rast i razvoj dubokog korijenja, koji će davati obilne i kvalitetne cvjetne glavice, a preporučljivo je i folijarno dodavanje tekućeg mineralnog gnojiva s naglašenim mikroelementima. U prvoj godini uzgoja treba odstraniti sve cvjetne pupove da bi se stimulirao rast vegetativnih nadzemnih i podzemnih organa. U drugoj godini uzgoja pinciraju se postrani pupovi i ostavlja se samo 1-2 cvijeta po biljci. Treće i narednih godina pinciraju se postrani izboji i ostavlja se 5-7 cvjetova po sadnici, da bi se izbalansirala kvaliteta cvjetova i postigao kontinuitet plodonošenja. Cvjetovi se beru kada se počinje otvarati ovojna zelena košuljica cvijeta i pojavljuje boja (glavica u sredini na vrhu omekani), a berba traje, ovisno o sorti, 2-5 tjedana. Cvjetovi se mogu čuvati u hladnjači 10-14 dana na temperaturi 2-5 °C.

Božur karakterizira i to da u pazušcu listova i na cvjetnim glavicama izlučuje mednu rosu, koja često predstavlja problem, ako se na njima nasele gljive čađavice, koje u pravilu, umanjuju kvalitetu cvijeta. Kod uzgoja u vanjskim uvjetima rjeđe nastaju takve štete, ali kod proizvodnje u zaštićenom prostoru, kao što su plastenici – tuneli na imanju Ledinski, gdje su više temperature i slabije provjetravanje, posebno se o tome vodi računa. Nadzemni dio biljke odumire u jesen, a u proljeće iz zemlje potjeraju novi nadzemni izboji.

OPG Ledinski većinu božura uzgaja u plastenicima, a samo manji dio te proizvodnje odvija se na otvorenome. Uzgajaju 6 sorata božura, od čega su najviše zastupljene sorte: nježno ružičasta "Sarah Bernhardt", tamno ružičasta sorta "Alexander Fleming" te crvena sorta "Karl Rosenfield", koju karakterizira to da mijenja boju. Najveći dio svoje proizvodnje božura, po nekoliko tisuća pupoljaka, hladnjačom prevoze u Nizozemsku, gdje se prodaju na burzi cvijeća.

 
Božur "Sarah Bernhardt" (Foto: Šimunović)

 
"Alexander Fleming" (Foto: Šimunović) 

Dobra posjećenost Dana božura, koje je vlasnik gdin. Željko Ledinski uveo prije osam godina s namjerom popularizacije te proizvodnje, dokazuje da je to perspektivna proizvodnja, naročito na malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, koji na taj način mogu ostvariti dodatnu zaradu. Osim obilaska i upoznavanja s proizvodnjom božura, u sklopu te već tradicionalne manifestacije, održane su i brojne radionice na tu temu, kao npr. radionica izrade aranžmana i vjenčanih buketa, a predstavljena je i ostala poljoprivredna proizvodnja OPG-a.

Željko Ledinski objašnjava proizvodni ciklus

mr. sc. Višnja Šimunović

Cvjećarstvo, Savjet

Jesenska ruža (Chrysanthemum indicum L.)

U komercijalnoj proizvodnji krizanteme su u istom rangu s ružama, a podjednako su zastupljene kao rezano cvijeće ili vrtne biljke. Zbog velike popularnosti cvjećari su odavno počeli križati kultivare različitih vrsta, tako da danas postoji mnogo varijeteta krizantema. Sve te vrste potekle su uglavnom od dvije vrste: Chrysanthemum indicum L., pronađene u Kini i Japanu i Chrysanthemum morifolium L., vrsta porijeklom iz Kine, koja se danas više ne može naći u prirodi. U odnosu na oblik i veličinu cvijeta, krizanteme se dijele na više vrsta: s jednostavnim laticama, jednobojne, dvobojne, duple, sitno cvjetne, krupno cvjetne i sl.

             

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 1. Chryzanthemum indicum L.
Bijele i žute lopte (Foto: Šostarec K.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 2. Multiflora s više boja u lončanici
(Foto: Šostarec K.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 3. Lončanica – žuta multiflora
(Foto: Šostarec K.)                                 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 4. Špine raznih boja
(Foto: Šostarec K.)

Krizantema cvjeta u jesen i preživljava i na niskim temperaturama te je zbog toga dobila naziv kraljica jeseni. Pažnju privlače neobični cvjetovi raznih boja. Korijen je dobro razvijen, stabljike su uspravne, a listovi jajastog oblika i rascijepljeni. Važno je napomenuti da bi dobili grmoliku biljku s puno cvjetova potrebno je otkidati vrhove mladih krizantema. Pojedinačni grmovi mogu se formirati i u obliku malog drveta, zakidanjem pupoljka glavne grane i rezanjem donjih grana do željene visine krošnje. Kako bi dobili krupniji cvijet krizanteme s krupnom loptom, potrebno je ostaviti samo jedan pupoljak. Ostale pupoljke treba uvrtanjem ukloniti. Kod margareta (visokog struka, slika 4.) ostavljaju se po tri pupoljka na jednom struku, jer će tek tada cvijet biti krupniji i ljepši.

Slika 5. Margareta
(Foto: Šostarec K.)

Krizanteme, kao i ostalo cvijeće, zahtijevaju vlagu, prihranu, okopavanje i osnovne agrotehničke mjere za zaštitu od bolesti i štetnika. Najčešće ih napadaju biljne uši, puževi, crveni pauk, lisni mineri te gljivična oboljenja (Pythium spp., Rhizoctonia solani). Trenutno se kod bijelih i žutih lopti krizantema mogu pojaviti gusjenice kupusne sovice (slika 5.).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 6. Gusjenica lisne sovice u cvatu krizanteme
(Foto: Šostarec K.)

U europskoj kulturi krizantema je tradicionalni nadgrobni cvijet, s kojim se na dan Svih svetih prisjećamo umrlih, rodbine i prijatelja. Simbolika krizanteme, kao cvijeta smrti, žaljenja i sjećanja na mrtve, danas je toliko duboko ukorijenjena da su ju ljudi upravo zbog toga do nedavno izbjegavali kao cvijeće za svakodnevne ili praznične prigode. Tek su posljednjih godina cvjećari uspjeli uzgojiti nove vrste, koje su sličnije ivančicama nego klasičnim krizantemama velikih cvjetova. Darovati krizantemu na Istoku znači zaželjeti čovjeku dug život i sreću, no istočnjačka se simbolika krizantema na Zapadu nije nikad posve uvriježila.

 

Katarina Šostarec, mag. ing. agr.
Stručna suradnica za ekološku poljoprivredu

 

Literatura:

Pagliarini, N. i sur. (1997): Sve o krizantemi. Hrvatsko Agronomsko društvo. Zagreb

Germ, T. (2002): Simbolika cvijeća. Mozaik knjiga. Zagreb

Noordhuis, K. T. (1993): Vrt, veliki priručnik za cijelu godinu. Veble commerce. Zagreb

http://porodicaidom.com/hobi/cvece/hrizanteme.html

http://www.brandkamp.de/files/chrysanthemen_katalog2017_lv4_1.pdf 

 

Cvjećarstvo, Savjet

Jesenska sadnja lukovica cvijeća

Najčešće lukovičaste biljke koje sadimo u jesen su: tulipani (Tulipa sp.), narcisi (Narcissus sp.), zumbuli (Hyacinthus sp.), kockavice (Fritillaria sp.), puškinije (Puschkinia sp.), presličice (Muscari sp.). Od gomoljastih biljaka najčešće se sade šafrani (Crocus sp.), šumarice (Anemona sp.) i frezije (Freesia sp.)

Lukovičaste i gomoljaste biljke ubrajamo u trajnice, jer imaju podzemne organe koji im služe kao spremišta hrane i omogućuju im da duži period opstanu u različitim vremenskim uvjetima. Sade se u ukrasne posude, na gredice, na travnjake ili kamenjare. Najljepše djeluju prilikom sadnje u skupinama, a mogu se kombinirati njihove vrste uz skladan odabir boja i habitusa.

Prije nego se započne sa sadnjom, da bi zaštitili lukovice (tulipani) od bolesti (Pythium sp.) potrebno ih je potopiti u 0,3 % otopinu (30 ml/10 l vode) fungicida na osnovi propamokarb-hidroklorida (Proplant SL). Lukovice u otopini potapamo oko 15-20 minuta, a nakon toga prosušimo i sadimo. Sredstvo se može primijeniti i na način da se tretira supstrat ili tlo zalijevanjem s 15 ml sredstva u 1 l vode po m2.

Da bi lukovice zaštitili od štetnika u tlu (grčice, žičnjaci, sovice pozemljuše…), koji se mogu ubušiti ili izgristi lukovice, mogu se primijeniti zemljišni insekticidi na osnovi klorpirifosa (Dursban E-48, Nufos, Kentaur 5 G). Primjenjuju se prije sadnje uz inkorporaciju ili prilikom sadnje tretiranjem traka ili čitave površine. Doza primjene 2-3 ml/2-3 l vode/10 m² (trake) 6-8 ml/6-8 l vode/10 m² (širom), (Dursban E-48, Nufos), te tretiranjem u trake (Kentaur 5 G) u dozi 8-10 g/10 m².

Kada su lukovice pripremljene i kada se napravi hortikulturni plan, potrebno je pristupiti kopanju rupa i pripremi tla za sadnju. Preporučuje se tlo obraditi do dubine od 30 cm, pri čemu treba ukloniti sav korov. Za sadnju lukovica, tlo treba biti rahlo i propusno. Ako je tlo teško i zbijeno možemo ga poboljšati dodavanjem pijeska, organskog gnojiva ili komposta.

U pravilu lukovice treba posaditi na dubinu koja je dva do tri puta veća od njihove visine. Preduboko posađene lukovice kasnije će niknuti i cvjetati, a preplitko posađene mogu stradati od hladnoće. Ako lukovice sadimo na različite dubine, možemo dobiti neujednačen, odnosno produžen period cvatnje. Razmak sadnje ovisi o veličini lukovica, te u pravilu treba biti dva do tri puta veći od širine lukovica. Manje lukovice sadimo na razmak 5 do 7,5 cm, a veće na 15 cm. Bazni dio lukovica treba ležati na zemlji koju smo razrahlili. Između zemlje i baze lukovica ne smije biti zraka. Na taj način lukovice će se dobro ukorijeniti, neće doći do nakupljanja vode, a time niti truljenja. Lukovice se dalje prekrivaju zemljom, a tlo se dobro zalije. Prije nastupa jače hladnoće, dobro je tlo prekriti slojem lišća ili sitnijih grančica.

 
Lukovice proljetnog cvijeća (http://www.jutarnji.hr/domidizajn/eksterijeri)            

  
 Anemone (http://megacentregroupe.com/product/anemone)

Ako želimo da nam lukovičaste biljke cvjetaju tijekom zime u stanu potrebno ih je posaditi u ukrasne posude i pristupiti postupku pospješivanja. U ukrasnoj posudi potrebno je lukovice poslagati blizu jedna drugoj, ali se ne smiju dodirivati.

Lukovice je potrebno prekriti zemljom na način da samo njihov vrh treba malo viriti iz zemlje. Posudu staviti na tamno i hladno mjesto (4 ºC). Lukovice treba umjereno zalijevati. Nakon 8 do 14 tjedana, kada su izdanci visine 2 do 5 cm premještamo ih u svjetlu i hladnu prostoriju. Najprije ih ostavljamo na sjenovitom mjestu, a za nekoliko dana premještamo ih na svjetlije mjesto, uz povišenje temperature u prostoriji.

Nakon što nas ove biljke nagrade bogatom cvatnjom, potrebno je pustiti da listovi potpuno uvenu. Dalje je potrebno izvaditi i osušiti lukovice, te ih spremiti u papirnate vrećice za sadnju u iduću jesen, kada će nas ponovno zadiviti ljepotom svojih cvjetova.


Mini tulipani u kamenjaru (http://www.cvijet.info/forum/forum)                    

dr. sc. Mirna Ceranić, viša stručna savjetnica za zaštitu bilja
E mail: mirna.ceranic@savjetodavna.hr

 

 

Cvjećarstvo, Savjet

Pupavice ili rudbekije

Mogu se vidjeti u gotovo svakom vrtu u kasno ljeto i na jesen. Pupavice su grmolikog rasta, dlakave stabljike i dlakavih listova, a krase ih prekrasni zlatnožuti cvjetovi s crnim središtem, koji podsjećaju na suncokret. Osim zlatnožute boje, cvjetovi mogu biti u kombinaciji žute, narančaste, crvene i hrđavo smeđe boje. Cvjetovi traju jako dugo, a kod vrsta s više boja potkraj ljeta i početkom jeseni često i potpuno pocrvene.

Uvjeti  uzgoja

Lako se uzgajaju i nemaju posebnih zahtjeva za održavanje. Vole sunčane položaje, ali mogu tolerirati i slabu sjenu. Preferiraju vlažna, dobro drenirana tla, ali mogu podnijeti i sušu, u tom slučaju će cvjetovi biti manji i u manjem broju. Prilikom sadnje treba obratiti pažnju na razmak između biljaka, a on ovisi o punoj veličini biljke. Jednogodišnje pupavice potrebno je saditi na razmak od 20 do 30 cm,  višegodišnje na 45 do 75 cm, a patuljaste vrste treba saditi na razmak od 10 do 15 cm.

Razmnožavanje

Pupavica je biljka koja je sklona samozasijavanju pa sljedeće proljeće može biti puno mladih biljaka, koje će biti potrebno ukloniti. Jednogodišnje pupavice se razmnožavaju sjemenom.  Siju se izravno na cvjetnu gredicu u travnju, na taj način uzgojena biljka cvate potkraj ljeta iste godine, a za raniju cvatnju mogu se uzgojiti presadnice u posudicama u ožujku i travnju. Jednogodišnje pupavice mogu se sijati i tijekom ljeta. U tom slučaju razvija se prizemna rozeta s dlakavim listovima koja prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. Višegodišnje pupavice se dijele u rano proljeće, ako se želi smanjiti busen ili razmnožiti biljka. Preporučuje se svakih 4-5 godina, u jesen ili proljeće, razdijeliti i nanovo posaditi višegodišnje pupavice, kako bi se potaknulo biljke na novi rast.

Primjena

Pupavice su vrlo zahvalne biljke za uporabu, jer cvatu gotovo cijelo ljeto u vrlo živim bojama, a uzgajati se mogu na cvjetnim gredicama ili u posudama. Visoke vrste se sade na pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a niže vrste na sredinu ili na prednji dio gredice. Visoke vrste se prikraćuju u proljeće i potreban im je oslonac, dok nižim vrstama nije potreban oslonac, jer imaju čvrstu stabljiku. Svojim živim i atraktivnim cvjetovima privlače mnoge leptire i pčele, a ptice osobito privlače ocvali cvjetovi u zimi, jer sadrže sjemenke kojima se one hrane. Osim što ih sadimo na gredice možemo ih koristiti i za rez, jer pupavice mogu izdržati i do 3 tjedna u vazi.

Neke vrste roda Rudbeckia

Rudbeckia fulgida obilno cvate od srpnja do listopada. Njezine cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi (slika 1).  Visoka je oko 60 cm, ima čvrste stapke pa ju ne treba podupirati. Najpoznatiji kultivar te vrste je Goldsturm tamnozelenih listova i kompaktna rasta (slika 2).

  
Slika 1: Rudbeckia fulgida                                               


Slika 2. Rudbeckia fulgida Goldsturm                                             

Rudbeckia laciniata naraste do 2 m visine pa ju je potrebno privezati za potporanj. Gole je stabljike, koja se pri vrhu razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani ,s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice smještene su na dugim stapkama (slika 3), a pojavljuju se od srpnja do rujna. Najpoznatiji kultivar te vrste je Goldball (slika 4).

        

Slika 3. Rudbeckia laciniata                                     


Slika 4. Rudbeckia laciniata Goldball                                    

Rudbeckia hirta je jednogodišnja pupavica i poznata je po raskošnoj cvatnji. Visoka je od 60 do 100 cm, a cvate od srpnja do rujna. Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama (slika 5).

Slika 5. Rudbeckia hirta

 

 Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

Cvjećarstvo, Savjet

Razmnožavanje ukrasnog grmlja reznicama

Zbog svega toga ukrasno grmlje i drveće u pravilu se razmnožava vegetativno, reznicama, položenicama, nagrtanjem ili dijeljenjem.

Najpopularniji i najbolji način je razmnožavanje reznicama. Ovakav način razmnožavanja je jednostavan i dalje vrlo dobre rezultate, a najvažnije je to da je nova biljka identična biljci iz koje je nastala. Reznica je vegetativni dio biljke (stabljika, list, korijen) koji u povoljnim uvjetima formira korijen i izdanak.  Reznice možemo podijeliti u tri tipa: zelene, poluzelene i ključići ili zrele reznice.  

Zelene reznice uzimaju se od lipnja do kolovoza. Najbolji su vršni dijelovi postranih grana kod bjelogorice  i crnogorice. Duljina reznice varira od 7,5 do 12,5 cm i poželjno je da ima dva ili više koljenca. Prilikom formiranja reznice potrebno je odstraniti eventualne cvjetne pupove i listove s donjeg dijela, a velike listove smanjiti. Zelenim reznicama razmnožavaju se vrste rodova Cotoneaster, Deutzia, Viburnum, Weigela, forzicija, hortenzija, pajasmin, petoprsta.

Poluzrele reznice su jednogodišnji izboji koji su pri vrhu još uvijek zeleni,a pri bazi odrvenjeli, a uzimaju se od sredine ljeta do jeseni.  Najbolji je vršni dio izbojaka, iako se može koristiti i bazalni. Donji rez bi trebao biti neposredno ispod koljenca. Dužina reznica može biti od 7,5 do 15 cm. Najbolje ih je uzimati u jutarnjim satima kad još nisu nastupile visoke temperature i kad su listovi i stabljike puni vode.  Velikim listovima koji su smješteni na donjem dijelu stabljike, potrebno je odstraniti  1/3 ili 1/2 lisne površine.  Kao supstrat koristimo mješavinu treseta i riječnog pijeska ili pak gotov supstrat za ukorjenjivanje, a za bolje rezultate reznice možete umočiti u prah za ukorjenjivanje. Poluzrelim reznicama razmnožavaju se vrste rodova Aucuba, neke vrste roda Berberis ili žutika, Viburnum, Weigela, šimšir, božikovina, lavanda, magnolija, pajasmin, vatreni trn, rododendron.

Zrele reznice ili ključići uzimaju se u kasnu jesen, zimu ili rano proljeće, a koriste se zreli jednogodišnji izbojci nakon otpadanja lišća. Najbolji su središnji i bazalni dijelovi izbojaka. Duljina reznice varira od 10 do 75 cm. Posebnu pažnju treba posvetiti i načinu reza, donji rez treba biti ravan i odmah ispod koljenca, a gornji rez treba biti kos i nalazi se iznad koljenca. Ovako pripremljene reznice vežu se u snopove do 50 komada i stavljaju se u trap ili rupu dubine 20-tak cm, i pokriju se pijeskom.  Na proljeće se vade i sade na otvoreno. Ključićima se razmnožavaju: ljetni jorgovan, neke vrste šimšira, forzicija, kalina, pajasmin, ukrasni kultivari ribiza i bazge, ruže, vrbe, suručice, japanska dunja, kerija  i listopadne vrste roda Viburnum.

Važno je reznice uzimati sa zdravih i dobro razvijenih izboja koji na sebi nemaju tragova bolesti, niti su oštećeni od štetnika. Preporuča se korištenje oštrog i čistog vrtlarskog noža kako ne bi došlo do nagnječenja stabljike prilikom uzimanja reznice. Kod crnogorice reznice ne režemo, već otkidamo zajedno s komadićem starog drva (takozvana reznica s petom). Neke će se vrste ukorijeniti za nekoliko tjedana, dok je nekima potrebno i nekoliko mjeseci. Vjerojatno se sve reznice neće ukorijeniti pa je preporuka da pripremite veći broj reznica od vaših potreba.

Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

 

Cvjećarstvo, Savjet

Uzgoj orhideja

U prirodnom staništu orhideje rastu u sjeni lišća u krošnjama ili na tlu u korijenju stabala. Orhideje se mogu prilagoditi našim životnim uvjetima (ovisno o vrsti) međutim prilikom njihovog smještanja ipak morate paziti, kako bi pružili odgovarajuću njegu vašim biljkama.

U našim domovima najčešće se mogu naći vrste iz roda Phalaenopsis. Njihovi cvjetovi su lijepi, raskošni i dugo traju i što je najvažnije cvjetaju svakih nekoliko mjeseci. Orhideje iz ovog roda najbolje bi bilo smjestiti na istočni prozor. Ljeti bi taj prozor, tokom popodnevnih sati, trebalo zakloniti zastorima ili sličnim materijalima. Vrste iz roda Phalaenopsis zahtijevaju visoku vlagu (60-70%) i ne pretjerano puno svijetla, pa ih možete držati i na južnom prozoru. Izbjegavajte izlaganje direktnim sunčevim zrakama, jer će vaša orhideja dobiti opekotine po listovima i to će uzrokovati daljnje propadanje, a ako je držite na tamnom mjestu njezini listovi će postati tamni i rijetko će cvasti.

Presaditi se može nakon 1-3 godine u posebni supstrat, i uvijek se presađuje nakon cvatnje, nikako prije ili za vrijeme cvatnje. Kod presađivanja pazite da ne oštetite korijen, a sve trule dijelove odstranite.

Najbolji način zalijevanja koji odgovara orhidejama je potapanje, na taj način se kora koja se nalazi u supstratu napuni vodom i polako otpušta vlagu, što odgovara korijenju orhideje. Slijedeće potapanje preporuča se tek kada supstrat postane potpuno suh. Kad temperatura padne ispod 18 °C treba smanjiti zalijevanje kako korijen ne bi počeo trunuti. Poželjno bi bilo redovito prskati listove i zračno korijenje.

Nakon cvatnje, odrežite orhideju na trećem zglobu cvjetne stapke. Na taj način potičete razvoj nove cvjetne stapke, a u nekim slučajevima može izrasti i novi mladi izdanak orhideje. Prihranjivati možete s umjetnim tekućim gnojivom, na način da razrijedite gnojivo na jednu četvrtinu i dodate u vodu gdje potapate orhideju, i tako tri ili četiri zalijevanja.

 Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina