Cvjećarstvo

Mogu se vidjeti u gotovo svakom vrtu u kasno ljeto i na jesen. Pupavice su grmolikog rasta, dlakave stabljike i dlakavih listova, a krase ih prekrasni zlatnožuti cvjetovi s crnim središtem, koji podsjećaju na suncokret. Osim zlatnožute boje, cvjetovi mogu biti u kombinaciji žute, narančaste, crvene i hrđavo smeđe boje. Cvjetovi traju jako dugo, a kod vrsta s više boja potkraj ljeta i početkom jeseni često i potpuno pocrvene.

Uvjeti  uzgoja

Lako se uzgajaju i nemaju posebnih zahtjeva za održavanje. Vole sunčane položaje, ali mogu tolerirati i slabu sjenu. Preferiraju vlažna, dobro drenirana tla, ali mogu podnijeti i sušu, u tom slučaju će cvjetovi biti manji i u manjem broju. Prilikom sadnje treba obratiti pažnju na razmak između biljaka, a on ovisi o punoj veličini biljke. Jednogodišnje pupavice potrebno je saditi na razmak od 20 do 30 cm,  višegodišnje na 45 do 75 cm, a patuljaste vrste treba saditi na razmak od 10 do 15 cm.

Razmnožavanje

Pupavica je biljka koja je sklona samozasijavanju pa sljedeće proljeće može biti puno mladih biljaka, koje će biti potrebno ukloniti. Jednogodišnje pupavice se razmnožavaju sjemenom.  Siju se izravno na cvjetnu gredicu u travnju, na taj način uzgojena biljka cvate potkraj ljeta iste godine, a za raniju cvatnju mogu se uzgojiti presadnice u posudicama u ožujku i travnju. Jednogodišnje pupavice mogu se sijati i tijekom ljeta. U tom slučaju razvija se prizemna rozeta s dlakavim listovima koja prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. Višegodišnje pupavice se dijele u rano proljeće, ako se želi smanjiti busen ili razmnožiti biljka. Preporučuje se svakih 4-5 godina, u jesen ili proljeće, razdijeliti i nanovo posaditi višegodišnje pupavice, kako bi se potaknulo biljke na novi rast.

Primjena

Pupavice su vrlo zahvalne biljke za uporabu, jer cvatu gotovo cijelo ljeto u vrlo živim bojama, a uzgajati se mogu na cvjetnim gredicama ili u posudama. Visoke vrste se sade na pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a niže vrste na sredinu ili na prednji dio gredice. Visoke vrste se prikraćuju u proljeće i potreban im je oslonac, dok nižim vrstama nije potreban oslonac, jer imaju čvrstu stabljiku. Svojim živim i atraktivnim cvjetovima privlače mnoge leptire i pčele, a ptice osobito privlače ocvali cvjetovi u zimi, jer sadrže sjemenke kojima se one hrane. Osim što ih sadimo na gredice možemo ih koristiti i za rez, jer pupavice mogu izdržati i do 3 tjedna u vazi.

Neke vrste roda Rudbeckia

Rudbeckia fulgida obilno cvate od srpnja do listopada. Njezine cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi (slika 1).  Visoka je oko 60 cm, ima čvrste stapke pa ju ne treba podupirati. Najpoznatiji kultivar te vrste je Goldsturm tamnozelenih listova i kompaktna rasta (slika 2).

  
Slika 1: Rudbeckia fulgida                                               

Slika 2. Rudbeckia fulgida Goldsturm                                             

Rudbeckia laciniata naraste do 2 m visine pa ju je potrebno privezati za potporanj. Gole je stabljike, koja se pri vrhu razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani ,s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice smještene su na dugim stapkama (slika 3), a pojavljuju se od srpnja do rujna. Najpoznatiji kultivar te vrste je Goldball (slika 4).

Slika 3. Rudbeckia laciniata                                     

Slika 4. Rudbeckia laciniata Goldball                                    

Rudbeckia hirta je jednogodišnja pupavica i poznata je po raskošnoj cvatnji. Visoka je od 60 do 100 cm, a cvate od srpnja do rujna. Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama (slika 5).

Slika 5. Rudbeckia hirta

 Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

Zbog svega toga ukrasno grmlje i drveće u pravilu se razmnožava vegetativno, reznicama, položenicama, nagrtanjem ili dijeljenjem.

Najpopularniji i najbolji način je razmnožavanje reznicama. Ovakav način razmnožavanja je jednostavan i dalje vrlo dobre rezultate, a najvažnije je to da je nova biljka identična biljci iz koje je nastala. Reznica je vegetativni dio biljke (stabljika, list, korijen) koji u povoljnim uvjetima formira korijen i izdanak.  Reznice možemo podijeliti u tri tipa: zelene, poluzelene i ključići ili zrele reznice.  

Zelene reznice uzimaju se od lipnja do kolovoza. Najbolji su vršni dijelovi postranih grana kod bjelogorice  i crnogorice. Duljina reznice varira od 7,5 do 12,5 cm i poželjno je da ima dva ili više koljenca. Prilikom formiranja reznice potrebno je odstraniti eventualne cvjetne pupove i listove s donjeg dijela, a velike listove smanjiti. Zelenim reznicama razmnožavaju se vrste rodova Cotoneaster, Deutzia, Viburnum, Weigela, forzicija, hortenzija, pajasmin, petoprsta.

Poluzrele reznice su jednogodišnji izboji koji su pri vrhu još uvijek zeleni,a pri bazi odrvenjeli, a uzimaju se od sredine ljeta do jeseni.  Najbolji je vršni dio izbojaka, iako se može koristiti i bazalni. Donji rez bi trebao biti neposredno ispod koljenca. Dužina reznica može biti od 7,5 do 15 cm. Najbolje ih je uzimati u jutarnjim satima kad još nisu nastupile visoke temperature i kad su listovi i stabljike puni vode.  Velikim listovima koji su smješteni na donjem dijelu stabljike, potrebno je odstraniti  1/3 ili 1/2 lisne površine.  Kao supstrat koristimo mješavinu treseta i riječnog pijeska ili pak gotov supstrat za ukorjenjivanje, a za bolje rezultate reznice možete umočiti u prah za ukorjenjivanje. Poluzrelim reznicama razmnožavaju se vrste rodova Aucuba, neke vrste roda Berberis ili žutika, Viburnum, Weigela, šimšir, božikovina, lavanda, magnolija, pajasmin, vatreni trn, rododendron.

Zrele reznice ili ključići uzimaju se u kasnu jesen, zimu ili rano proljeće, a koriste se zreli jednogodišnji izbojci nakon otpadanja lišća. Najbolji su središnji i bazalni dijelovi izbojaka. Duljina reznice varira od 10 do 75 cm. Posebnu pažnju treba posvetiti i načinu reza, donji rez treba biti ravan i odmah ispod koljenca, a gornji rez treba biti kos i nalazi se iznad koljenca. Ovako pripremljene reznice vežu se u snopove do 50 komada i stavljaju se u trap ili rupu dubine 20-tak cm, i pokriju se pijeskom.  Na proljeće se vade i sade na otvoreno. Ključićima se razmnožavaju: ljetni jorgovan, neke vrste šimšira, forzicija, kalina, pajasmin, ukrasni kultivari ribiza i bazge, ruže, vrbe, suručice, japanska dunja, kerija  i listopadne vrste roda Viburnum.

Važno je reznice uzimati sa zdravih i dobro razvijenih izboja koji na sebi nemaju tragova bolesti, niti su oštećeni od štetnika. Preporuča se korištenje oštrog i čistog vrtlarskog noža kako ne bi došlo do nagnječenja stabljike prilikom uzimanja reznice. Kod crnogorice reznice ne režemo, već otkidamo zajedno s komadićem starog drva (takozvana reznica s petom). Neke će se vrste ukorijeniti za nekoliko tjedana, dok je nekima potrebno i nekoliko mjeseci. Vjerojatno se sve reznice neće ukorijeniti pa je preporuka da pripremite veći broj reznica od vaših potreba.

Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

U prirodnom staništu orhideje rastu u sjeni lišća u krošnjama ili na tlu u korijenju stabala. Orhideje se mogu prilagoditi našim životnim uvjetima (ovisno o vrsti) međutim prilikom njihovog smještanja ipak morate paziti, kako bi pružili odgovarajuću njegu vašim biljkama.

U našim domovima najčešće se mogu naći vrste iz roda Phalaenopsis. Njihovi cvjetovi su lijepi, raskošni i dugo traju i što je najvažnije cvjetaju svakih nekoliko mjeseci. Orhideje iz ovog roda najbolje bi bilo smjestiti na istočni prozor. Ljeti bi taj prozor, tokom popodnevnih sati, trebalo zakloniti zastorima ili sličnim materijalima. Vrste iz roda Phalaenopsis zahtijevaju visoku vlagu (60-70%) i ne pretjerano puno svijetla, pa ih možete držati i na južnom prozoru. Izbjegavajte izlaganje direktnim sunčevim zrakama, jer će vaša orhideja dobiti opekotine po listovima i to će uzrokovati daljnje propadanje, a ako je držite na tamnom mjestu njezini listovi će postati tamni i rijetko će cvasti.

Presaditi se može nakon 1-3 godine u posebni supstrat, i uvijek se presađuje nakon cvatnje, nikako prije ili za vrijeme cvatnje. Kod presađivanja pazite da ne oštetite korijen, a sve trule dijelove odstranite.

Najbolji način zalijevanja koji odgovara orhidejama je potapanje, na taj način se kora koja se nalazi u supstratu napuni vodom i polako otpušta vlagu, što odgovara korijenju orhideje. Slijedeće potapanje preporuča se tek kada supstrat postane potpuno suh. Kad temperatura padne ispod 18 °C treba smanjiti zalijevanje kako korijen ne bi počeo trunuti. Poželjno bi bilo redovito prskati listove i zračno korijenje.

Nakon cvatnje, odrežite orhideju na trećem zglobu cvjetne stapke. Na taj način potičete razvoj nove cvjetne stapke, a u nekim slučajevima može izrasti i novi mladi izdanak orhideje. Prihranjivati možete s umjetnim tekućim gnojivom, na način da razrijedite gnojivo na jednu četvrtinu i dodate u vodu gdje potapate orhideju, i tako tri ili četiri zalijevanja.

 Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

U zadnje vrijeme u Savjetodavnu službu Varaždinske županije često primamo informacije o problemima na okućnicama i u ukrasnim vrtovima.

Najčešći problemi s kojima se susrećemo vezani su uz ukrasni šimšir (Buxus sempervirens) i tuje (Tuja occidentalis (Smaragd), Tuja plicata.)

Osim već nama poznatih bolesti kao što su hrđe, pjegavosti i gljivičnog raka, na šimširu se u zadnje dvije godine javlja noviji štetnik pod imenom šimširov moljac (Cydalima perspectalis).

Moljac je raširen i u svim susjednim zemljama. Pretpostavlja se da je u Hrvatsku ušao zaraženim sadnim materijalom. Leptirić je bjelkaste boje, jaja odlaže na donju stranu lišća. Mlade gusjenice su zelenkaste boje i sakrivene su u unutrašnjosti biljke gdje se hrane unutrašnjošću lista ostavljajući samo epidermu. Starije gusjenice su zelene boje sa karakterističnom debelom crnom crtom i tankim bijelim prugama te crnim točkama na leđnoj strani, a proždiru čitave listove te od biljke ostaju samo grane obavijene paučinom. Kukulje se skrivene u kokonu sačinjenom od svilenih niti između listova i grančica šimšira. Dakle golobrst uz svilene niti koje zapredaju napadnute grančice šimšira prvi su znak temeljem kojeg možemo posumnjati da se radi o šimširovom moljcu. Štetnik ima dvije do tri generacije godišnje. Prezimi u stadiju gusjenice, a prva generacija se javlja u proljeće. Ovisno o vremenskim prilikama prisutan može biti do listopada. Štetnik za sada napada samo šimšir.

Najveći problem kod suzbijanja ovog štetnika je taj što se napad uočava dosta kasno. Mlade se gusjenice zadržavaju u unutrašnjosti biljke, sakrivene te napad počinje iznutra. Kad se uoči štetnika obično štete budu već prilične što otežava i njegovo suzbijanje jer veće gusjenice su i jače otporne na insekticide, a i na jednoj biljci ih može biti po nekoliko stotina.

Jedna od prvih mjera je redovito pregledavanje biljaka u okućnicama i vrtovima, pri čemu treba razmaknuti grane i pregledavati unutrašnjost biljaka. Što se direktnog suzbijanja tiče, ekološki najprihvatljivija mjera je odstranjivanje i uništavanje zapredaka u kojima gusjenica prezimljava preko zime. Također se u proljeće mogu grmovi dobro protresti ili oprati jakim mlazom vode (npr. miniwash) pri čemu gusjenice padnu na tlo te ih se tada treba uništiti. Isto tako, sve izgrižene dijelove, sve suhe i zaražene dijelove treba odstraniti i spaliti. Ponekad je potreban drastičan rez, pri čemu se čitavi gornji dio biljke odstrani, ostavi se samo niska stabljika i korijen, pa biljka ako je zdrava i dovoljno jaka istjera nove mladice.

Za sada u Hrvatskoj nemamo insekticide koji su registrirani za spomenutog štetnika, no postoje insekticidi koji su dozvoljeni za suzbijanje nekih drugih štetnika na ukrasnom bilju. Najbolje je kombinirati nekemijske i kemijske mjere. Borba protiv ovog štetnika može biti mukotrpna, jer se ponekad u usjevu mogu nalaziti svi razvojni stadiji gusjenica. Važno je naglasiti da je najbolje suzbijati mlade gusjenice, jer tada je učinkovitost insekticida najbolja, a ni štete nisu još prevelike.

Problemi s tujama obično se manifestiraju u vidu žućenja i osipanja iglica, venuća i sušenje cijelih grana i cijelih biljaka. Promjena boje biljaka prvi je znak da sa biljkom nešto nije u redu. Osim bolesti na tujama koje su obično gljivičnog porijekla, mogu se javiti i štetnici od kojih su najčešći obični crveni pauk (Tetranychus urticae), tujin miner (Argyresthia thuiella P.) i tripsi (Thrips tabaci, Frankliniella occidentalis P.)

Različita su razmišljanja vezano uz problematiku tuja. Struci je na prvom mjestu uvijek kupnja zdravog sadnog materijala, jer samo takve sadnice imaju mogućnost izrasti u kvalitetne i zdrave biljke. Mnogi će upravo u tome naći problem. Otvaranjem granica, nemarom te lošim matičnim uzgojem na hrvatskom tržištu ima pored kvalitetnog i velika količina nekvalitetnog sadnog materijala.

Sadnja svake biljke, a naročito višegodišnjih biljaka zahtjeva posebnu pažnju. Prilikom sadnje biljci se osigurava dobar start. Položaj, dubina i veličina sadne jame, gnojivo, zalijevanje samo su neki od elemenata na koje treba paziti prilikom sadnje. Najvažniji proces prilikom sadnje je ukorjenjavanje. Kažu da su tuje specifične po tom da kada se jednom ukorijene, uz pravilnu njegu mogu trajati godinama. No ponekad kada i sve napravite kako treba, biljke počnu propadati te se vrlo vjerojatno radi o nekom patogenu. Prije nego krenemo u determinaciju bolesti ili štetnika trebamo isključiti klimatske prilike kao što su previše ili premalo vode, visoke ili jako niske temperature, tuča.

Najbolji dijagnostičar svakog usjeva upravo je sam vlasnik. On je naime prva osoba koja uoči promjene, a pravovremena dijagnostika ključ je pravovremene zaštite i suzbijanje bolesti i štetnika. Od bolesti koje se javljaju najčešća su gljivična oboljenja, no moramo imati na umu da naseljavanje gljivica na tuje često može biti posljedica napada nekog štetnika, pa nam gljivično oboljenje nije primarni problem, što znači da će ga biljka sama riješiti ako suzbijemo primarnog štetnika. No u slučaju da je gljivično oboljenje primarno, bolest možemo riješiti bakrenim pripravcima i nekim specifičnim fungicidima ovisno o tipu bolesti (Mankozeb, Kaptan, Fosetil, sl).

Pojavi moljca minera možemo pratiti žutim ljepljivim pločama, te suzbijati kada primijetimo intenzivniju pojavu i odlaganje jajašca iz koje se razvije ličinka. Ličinka bušeći grane i prekidanjem ishrane uzrokuje sušenje gornjeg dijela biljke. Suzbijaju se insekticidima kada se primijeti njihov let i odlaganje jajašca koja možemo tražiti na počecima bočnih grana uz deblo.

Osim moljca u ovakvim vrućim i sparnim ljetima čest štetnik ukrasnih živica su tripsi i obični crveni pauk. Štete koje uzrokuju ova dva sitna kukca manifestiraju se kao brojne sitne bjeličasto-srebrnaste točkice koje se spajaju i dok zahvate cijelu površinu lista on otpada, tako da su dijelovi pojedinih živica gotovo bez lišća. Obični crveni pauk suzbija se akaricidima na bazi fenazakina i spirodiklofena, a tripsi insekticidima na bazi abamektina.

Tijekom vegetacije, naročito u ljetima sa vrlo visokom temperaturom i malo oborina, preporučljivo je u par navrata biljkama dodavati aminokiseline. Aminokiseline su sastavni dio proteina te i sastavni dio svake stanice. Bez obzira što ih biljka u normalnim okolnostima sintetizira u dovoljnoj količini, u vrijeme stresa kao što su suše, visoke temperature, tuče, prekomjerne vlage, preniske temperature, dodavanjem preparata sa visokim sadržajem aminokiselina, biljci pomažemo da se brže i lakše oporavi od stresova. Na tržištu postoje različiti pripravci koji u sebi sadrže iskoristive aminokiseline te ih možete pronaći i poljoprivrednim ljekarnama.

Isto tako pod pojmom redovitog održavanja preporuča se zimsko prskanje živice kombinacijom mineralnih ulja i fungicida.

Najčešće u prirodi postoji ravnoteža. Pravilnom njegom nasada biljke su u dobroj kondiciji i sposobne su se same oduprijeti nametnicima.

Za sve nedoumice, probleme koje imate sa svojim biljkama slobodno se obratite agronomima u Savjetodavnu službu gdje ćemo vam determinirati patogena i dati adekvatan savjet.

Izvor: Savjetodavna služba

Odrasle gusjenice na šimširu
Izgled šteta

Izvor: Savjetodavna služba

Štete na tujama          

Borić Martina, dipl. ing. agr.
stručni savjetnik

Za trajnice se općenito smatra da zahtijevaju malo posla oko održavanja. No i u njihovom uzgoju, ako želimo postići svu njihovu ljepotu, potrebno im je posvetiti punu pažnju i obaviti određene mjere njege.

Najvažnija mjera u njezi trajnica je redovito zalijevanje, posebno u ovim ljetnim, vrućim mjesecima. Preporuča se zalijevanje obaviti u ranim jutarnjim satima ili kasno navečer, kada je gubitak vode hlapljenjem manji. Tada je i smanjena mogućnost pojave ožegotina na vlažnom lišću.

Potrebno je redovito te na vrijeme uklanjati korov. Borbu protiv korova olakšat će malčiranje. U tu svrhu mogu se koristiti različiti materijali za nastiranje kao što su usitnjena kora drveta, ostaci pokošene trave itd. Malčiranjem se postiže višestruka korist. Osim što na taj način suzbijamo korov, reguliramo vlažnost tla i poboljšavamo strukturu tla.

U srpnju radi stvaranja novih izbojaka do zemlje treba orezati slijedeće vrste trajnica: Trollius (planinčica), Erigeron (hudoljetnica), Chrysanthemum (proljetna i ljetna ivančica). Odmah nakon cvatnje Delphinium (kokotić) reže se 10 cm iznad tla, kako bi se osigurala njegova ponovna cvatnja. Zemlju je nakon toga potrebno prorahliti i pognojiti. Gnojiti se mogu i one vrste koje cvatu u jesen kao što je Aster novi-belgii (jesenski zvjezdan). Ostale trajnice u ovo vrijeme ne smijemo više gnojiti jer nije vrijeme za stvaranje novih izbojaka i  biljke moraju dobro dozoriti da zrele uđu u zimu.

U kolovozu mogu se dijeljenjem razmnožavati Iris (perunika) i Paeonia (stari božuri).

Naše trajnice mogu obolijevati od biljnih bolesti. Česta je pojava pepelnice, a mogu biti i napadnute od štetnika poput lisnih uši. Stoga je potrebno voditi računa i o pravovremenoj zaštiti ukoliko se ukaže potreba.

I na kraju ali ne manje važno, da bi se osigurala redovita cvatnja i uredan izgled, potrebno je redovito odstranjivati ocvale cvjetove.

Ljiljana Šepak, dipl.inž.agr.
Viša stručna savjetnica

Odrasle ose se pojavljuju u svibnju, ali su 2015. štete zamijećene već u travnju. Nakon sparivanja ženke odlažu jaja na naličje lista uz sam rub, pojedinačno po jedno ili u grupicama do 3 jaja. Iz jaja se razvijaju pagusjenice koje su najprije bijele, a kasnije svijetlo zelene. Hraneći se one uvijaju list ruže prema dolje sve do srednje žile. Zaštićene unutar uvijenog lista pagusjenice mogu doseći dužinu do 10 mm. Pri jakom napadu listovi ruže se najprije uvijaju, a potom požute i otpadnu.

Ružina uvijalica (Blennocampa pusilla Klug.)
Izvor: Internet

Ružina uvijalica odlaže jaje uz sam rub na naličju lista

Ružine uvijalice rijetko se javljaju u velikom broju, a štete nisu prevelike. U srpnju se pagusjenice spuštaju u tlo gdje se kukulje i prezime čekajući proljeće. Ružina osa uvijalica ima jednu generaciju godišnje.

Uvijeni listovi znak su prisutnosti ružine uvijalice

Uvijeni listovi ruže (lijevo) s lica i (desno) naličja

Mjere suzbijanja:

• Uklanjanje uvijenih listova čim se uoče jer se u njima nalaze pagusejnice osice. Ova mjera provodi se od proljeća do konca lipnja, a prije nego li pagusjenice napuste listove ruže i spuste u tlo na kukuljenje.
• Višekratna obrada tla ispod ruža tijekom jeseni i proljeća pomaže smanjenju broja kukuljica ružine uvijalice.
• Uporaba insekticida za suzbijanje ružine uvijalice primjenjuje se iznimno. Ličinke su u uvijenim listovima ruže dobro zaštićene te je primjena insekticida djelotvornija u vrijeme leta ružine ose uvijalice, a prije pojave uvijenih listova ruže.

mr. sc. Marija Ševar
viša koordinatorica za ekološku poljoprivredu