Vinogradarstvo

Obilaskom nekih vinograda uočeno je kao su lucnjevi povezani previsoko, u odnosu na postavljenu armaturu. Ponekad se vinogradari boje jakog savijanja lucnjeva pa se pristupa naizgled lakšem rješenju, povezivanju na gornju žicu, kao što je prikazano na donjoj slici (slika 1.).

Ponekad je taj posao povjeren sezonskim radnicima, od kojih nekima baš i nije važno koliko je postupak vezanja lucnjeva pravilno izveden. Takovim načinom vezivanja unaprijed je trs vinove loze „osuđen“ na manju lisnu površinu. Od mjesta izbijanja novih mladica na lucnjevima do visine gornjeg para žica manja je visina, time i duljina mladice, a samim time manji je i broj aktivnih listova tijekom vegetacije.

Slika 1. Vezanje lucnjeva na gornju žicu

Fiziološki gledano na vinovoj lozi se dešava sljedeće: rastom mladice vinove loze razvijaju se i listovi. Kako mladica raste, donji listovi postaju sve veći. Početkom vegetacije u vinogradu upravo ti najdonji listovi obavljaju najveći dio foto sintetske aktivnosti. No, kako oni tijekom vegetacije stare, foto sintetska se aktivnost polako seli na listove u sredini mladice i tek potom na vršne listove mladice. Na previsoko vezanim lucnjevima novi rast vrlo brzo dosegne visinu vršikanja. Svako vršikanje je odbacivanje zelene mase, za čiji je rast i razvoj trs već utrošio energiju i hraniva. Nakon vršikanja, veliki dio energije postojećih listova troši vlastite produkte fotosinteze na ishranu porasta novih vrhova, i to upravo u vrijeme kad bi trebali osiguravati pravilan razvoj grozdova i bolju diferencijaciju pupova u pazušcima listova za narednu godinu. Kada vrhovi narastu, ponovno ih treba odrezati. I tako, umjesto da listovi mladice ishranjuju grozdove, veliku većinu energije troše na rast novih vrhova i zaperaka.

Kada se govori o stvaranju, transformaciji i nakupljanju šećera u grožđu, najvažnija je sljedeća „formula“:

Što više kvadrata zdrave lisne površine po broju bobica na mladici! Tu se uračunava čak i zdrava lisna površina vršnih zaperaka u drugom dijelu vegetacije.

Što je veća količina zdrave lisne mase, može se očekivati i veća količina nakupljenog šećera.

U slučaju previsokog vezanja lucnjeva (zelene strelice na slici 1.) trs će cijele godine biti osuđen na smanjenu aktivnu lisnu površinu. Zbog ranog vršikanja, listovi će trošiti energiju na ishranu novih vrhova i novog prirasta, a znatno manje će energije i produkata fotosinteze ostati za kvalitetnu diferencijaciju pupova za narednu godinu, kao i za nakupljanje šećera ovogodišnjeg uroda.

U slučaju pravilnog vezanja lucnjeva, kada se ostavlja dovoljno visine između lucnja i gornjeg para žica iznad kojeg se provodi vršikanje, isto će trebati odraditi nešto kasnije, trsu će ostati veća lisna površina, koja će pomagati grožđu i pupovima, dok će samo nekoliko vršnih listova pomagati rastu novih vrhova.

Slika 2. Primjer A, B i C

Početkom vegetacije (slika 2., primjer A) produkti fotosinteze se svi troše na rast mladice.

Sredinom vegetacije (slika 2., primjer B) produkti fotosinteze donjih listova osiguravaju pravilan razvoj grozdova i pravilan razvoj diferencijacije novih pupova, sa začecima grozdova za narednu godinu. Vršni listovi uglavnom troše svoje produkte za novi rast.

Krajem vegetacije (slika 2., primjer C) donji stari listovi više troše hraniva nego što ih mogu proizvoditi. Većina srednjih listova više proizvodi hraniva nego ih troši, dok listovi najmlađih vrhova svoju proizvodnju organskih tvari usmjeravaju u novi, „nepotreban“ rast. To je vrijeme kada se odstranjuje donje staro lišće, a vršikanjem se odbacuje što je moguće manje vrhova.

Pravilo, koje vrijedi kod proizvodnje vinskog grožđa, je: vršikanje obaviti što je moguće kasnije (srpanj) i na što većoj visini. Veća količina listova doprinijet će većoj foto sintetskoj aktivnosti vinove loze i većem nakupljanju šećera u grožđu.

Autor teksta i slika: Adrian Horvat, dipl. ing. agr.

Premda vinova loza kao višegodišnja kultura, zahvaljujući svom dubljem korjenovom sustavu, lakše podnosi sušu, ipak u uvjetima kad je nedostatak vlage ekstremnije izražen (poput ljeta 2000. i 2003. godine), moguće su znatnije štete ne samo u pogledu pada količine uroda grožđa, nego i kvalitativnog sastava mošta, a u nekim slučajima može doći čak i do sušenja čitave biljke (trsa). To posljednje može se dogoditi kada se ukupno „posloži“ više nepovoljnih parametara za trs vinove loze: preobilno ostavljen urod + tlo siromašno na organskoj tvari + tlo s manje gline + izostavljanje plitke obrade tla + tlo bez nastiranja + učestaliji topli vjetrovi itd. Tako npr. tijekom suše, unatoč nepovoljnom klimatskom okruženju za razvoj patogena (biljnih bolesti na vinovoj lozi), gubici grožđa mogu biti i veći no u godinama kada je potreba za zaštitom veća. Zapravo, nedostatak vlage u tlu jedan je od presudnih čimbenika pri smanjenju prinosa, a ovisno o trajanju suše, taj gubitak se može prenijeti i na sljedeću godinu, kroz reducirano formiranje cvati unutar pupova, koji se otvaraju tek sljedećeg proljeća.

Već pri izboru kultivara indirektno se utječe na otpornost biljke na sušu. Naime, različita je adaptibilnost pojedine sorte na sušu, a to svojstvo je još uže povezano s izborom lozne podloge na koju je nacijepljen odabrani kultivar. Opće je poznato da vinogradi južne RH trebaju podloge adaptibilnije na sušu, poput podloge Paulsen 1103. Pomalo začuđuje da vinogradi jugoistočne Francuske, s rasponom ukupnih godišnjih oborina od 300 do 500 mm – znači u semi-aridnoj klimi, a posebice na crnim (crvenim) kultivarima, zadnjih godina favoriziraju podlogu 3309 Couderc, koja se vrlo uspješno „nosi“ s oskudicom vlage (koja po literaturnim podacima i nije baš neka za preporučiti za sušne areale – op.a.). No, u posljednjih 20-ak godina, hirovitost klime, a posebno u pogledu sve češćih sušnih razdoblja tijekom ljetnih mjeseci, nije strana ni u vinogradima kontinentalne RH, tim više što se ide od zapada k  istoku. Stoga je preporuka prije podizanja nasada svakako se savjetovati sa stručnjacima.

Unatoč dobro razvijenom korijenu u vinove loze, nakon stasanja u fertilnoj dobi te njezine veće otpornosti na sušu u odnosu na jednogodišnje kulture, ipak i kod vinove loze postoji znatna ranjivost u prvim godinama nakon sadnje (dok se korjenov sustav još ne razvije). U godinama, koje nam slijede, bilo bi pogubno izostavljati neke prijeko potrebne poslove, a koji bi se obvezatno trebali izvršavati na tek posađenom vinogradu tijekom prve ili najkasnije druge godine po sadnji. To se prvenstveno odnosi na „operaciju“ uklanjanja površinskog korijenja ili tzv. brandusa. Izostavljanjem uklanjanja brandusa usporava se rast glavnog korijena, jer prva kiša, prvo površinsko gnojivo ili prvo plitko kopanje (ili plitka strojna „obrada unutar reda“) te prvi biljci dostupan kisik, favoriziraju razvoj površinskog korijenja, uz istovremeno polagano „gašenje“ glavnog korijena.

U proteklih 35 godina vršeni su različiti eksperimenti u pogledu obrade tla: od klasičnog jesenskog naoravanja i proljetnog odoravanja, tanjuranja, frezanja, kopanja (sporom) strojnom rotacionom kopačicom, podrivanja sa i bez deponiranja gnojiva, do zatravljivanja s malčiranjem čitave površine (ili samo malčiranja međurednog prostora + tretiranja herbicidne trake po redovimna). Svaka od navedenih operacija izaziva drugačiju bilancu opskrbe u tlu vodom. Važno svojstvo primarne obrade tla je njegov povećani kapacitet za vodu, ali i za zrak. Stoga u prosudbi i donošenju odluke koji i kakav tip obrade tla ćemo primijeniti, indirektno odlučujemo i kakva će biti opskrba trsova s vodom.

Imajući u vidu rastuću cijenu vode, ali i činjenicu da vinogradi (u najvećem broju slučaja) nisu baš najpogodnija mjesta za navodnjavanje, a osobito ondje gdje su smješteni na jako visoku nadmorsku visinu te imajući u vidu i cijenu sustava za navodnjavanje, uz istovremeni trend pada (ili barem stagnacije) otkupne cijene grožđa, prije odluke o mogućem uvođenju navodnjavanja u vinograde, obvezatno treba napraviti studiju isplativosti.

Umjesto zaključka, navodimo neke od mjera kojima se mogu ublažiti posljedice suše u vinogradima:

1. izbor sorte (kultivara) i podloge adaptibilne na sušu;
2. obvezatno uklanjanje brandusa na mladim trsovima;
3. dublja primarna obrada tla, a u vegetaciji češća površinska obrada tla, radi presijecanja kapilariteta;
4. uništavanje korova;
5. podrivanje;
6. malčiranje s nastiranjem;
7. pojačana gnojidba stajnjakom;
8. gnojidba kompostom te glistincem;
9. unos pepela (ali samo za kisela tla);
10. upotaeba kondicionera i/ili poboljšivača tla (PRP- sol, zeolit, perlit itd…);
11. sideracija;
12. uvođenje mikoriznih gljiva na korijen trsova;
13. razumno opterećenje trsa rodnim pupovima (čitajte: izbjegavanje preopterećenja;
14. unos stiromul kuglica (poput stiropora u okruglicama) u tlo prije sadnje nasada;
15. u ekstremnoj suši (ali i pri dobivanju vrhunske sirovine za vino) skidanje dijela uroda (ostavlja se samo prvi, niži po položaju grozd na mladici, a svi grozdovi po položaju iznad prvoga se odstranjuju);
16. pri najekstremnijoj suši odrezati čak i dio lucnja;
17. terasiranje jače nagnutih terena, radi sprečavanja površinskog otjecanja vode niz strminu, premda je to prilično skupa operacija.

Slike 1. i 2. Suša u vinogradima (Foto: M.Tomić)

Slike 3. i 4. Suša u vinogradima (Foto: Z.Vlatković)

Korištena literatura: prof. dr. V. Vukadinović „Suša i njene posljedice“ (Internet).

Autor teksta: Tomislav Božičević, dipl. ing. agr., viši stručni savjetnik za hortikulturu