Peradarstvo

Poznato je u peradarskoj proizvodnji, da proizvodnja rasplodnih jaja i valjenje pilića može biti organizirano na prirodan način korištenjem prirodnog nagona „kvocanja“ kvočke ili umjetan način putem inkubatora.

Također poznato je da se rasplodna jaja mogu proizvoditi tijekom cijele godine u velikim sustavima, kao što se mogu i sezonski proizvoditi što je češće na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.

Međutim, jesu li poljoprivrednici upoznati što sve prethodi proizvodnji rasplodnih jaja, te da bi uopće mogli pravilno postaviti i voditi proces proizvodnje jaja za rasplod prvobitno je potrebno poznavati neke osnove poput: građe jajeta, kao i sam proces formiranja jajeta u ženskom organizmu.

Osnovnu građu jajeta čine: ljuska, jajna opna, bjelanjak i žumanjak.

Ljuska jajeta štiti osjetljive dijelove jajeta od vanjskih utjecaja, a pri tom omogućuje izmjenu plinova i prijenos topline. Vapnena ljuska je tanka, čvrsta i ima mnogobrojne pore.

Bjelanjak okružuje žumanjak. Dio uz žumanjak je rjeđi i ima veći sadržaj vode, dok je onaj uz ljusku gušći. Bjelanjak osim hranjive, ima i zaštitnu ulogu, štiti zametak od eventualnih mehaničkih utjecaja.

Žumanjak se nalazi u sredini jajeta i obavijen je tankom i elastičnom ovojnicom.

Izvor: http://ss-ilok.skole.hr/upload/ss-ilok/images/static3/820/File/Srednja_skola_Ilok.pdf

Sam proces formiranja jajeta je pod utjecajem neurohormona na koji utječu vanjski i unutarnji čimbenici.

Jajnik kokoši građen je od pet dijelova: infudibuluma, magnuma, isthmusa, uterusa i vagine koja prelazi u kloaku (otvor i za crijevni, urinarni i reproduktivni sistem).

Kokoši imaju jedan funkcionalni jajnik (iako, dok je u jajetu, kod pileta se formiraju dva jajnika, međutim samo se lijevi jajnik razvije i postaje aktivan). Kada jajna stanica sazrije u jajniku, ona se oslobađa iz jajnika u jajovod, te se taj proces zove – ovulacija.

Zanimljiva činjenica je da pijetao nema vanjske genitalije tj. nema penis, a do oplodnje dolazi kada pijetao stoji na leđima kokoši, te spušta svoju kloaku u kontakt sa kloakom kokoši, te ispušta spermu. Spermatozoidi putuju do jajovoda kokoši, i u dijelu koji se zove – infundibulum, čekaju zrelu jajnu stanicu iz jajnika (proces ovulacije), kako bi je oplodili.

Spermatozoidi mogu preživjeti i do dva tjedna u infundibulumu kokoši. U jajovodu, jajna stanica  odlazi do dijela koji se zove – magnum. Ovdje se dodaje bjelanjak jajnoj stanici ili tzv. – albumen. Nakon toga jajna stanica odlazi do isthmusa gdje dobiva obje jajčane opne, te u uterusu jaje najduže boravi, jer se tu talože sve mineralne tvari i formira se ljuska jajeta. Zatim usklađenom kontrakcijom mišića vagine i trbušno-grudne šupljine jaje bude sneseno.

Izvor: Ptice – Biologija 7 edutorij.e-skole.hr

Za uspješnu proizvodnju inkubiranih jaja potrebna su nam kvalitetna rasplodna jaja.

Na kvalitetu rasplodnih jaja utječu čimbenici:

• Oplođenost: na što utječe odnos mužjaka i ženki, starost jata, razdoblje nesivosti, ishrana rasplodnog jata, uvjeti držanja i dr.

Preporučuje se omjer:

• Težina jaja: za inkubaciju su prihvatljiva jaja težine 53-67g, odnosno ekstremi, bilo nagore ili nadolje uglavnom se ne uzimaju za inkubaciju
• Starost: kako bi postigli optimalne rezultate valjenja rasplodna jaja bi trebala biti starosti od jednog do najviše sedam dana. Dužim čuvanjem jaja opada valjivost te je potrebno zadovoljiti optimalne uvjete čuvanja, a to su: temperatura 15-18^oC, relativna vlaga zraka 75-80%, te okretanje jaja (najmanje jednom dnevno).
• Izgled i čvrstoća ljuske: ljuska kvalitetnog rasplodnog jajeta trebala bi biti jednakomjerno glatka i neoštećena. Jaja koja imaju tanku ljusku, lako se lome i brzo gube vlagu, što rezultira slabim valjenjem. Dobru kakvoću ljuske jajeta osiguravamo s optimalnom i dobro izbalansiranom hranidbom, te dobrim zdravstvenim stanjem rasplodnog jata.

U cijelom lancu peradarske proizvodnje, proizvodnja rasplodnih jaja je vrlo važna karika koja podrazumijeva posebne farme s muškim i ženskim životinjama koje se drže u uzgoju kao matične jedinke s ciljem proizvodnje što većeg broja kvalitetnih rasplodnih jaja.

Postoje dva tipa matičnih jata kokoši: kokoši teških tipova i kokoši lakih tipova.

Roditelji teških tipova kokoši drže se u uzgoju za proizvodnju budućih brojlera, a roditelji lakih tipova kokoši uzgajaju se radi proizvodnje budućih nesilica konzumnih jaja.

Nadalje, kod proizvodnje rasplodnih jaja razlikuju se dva razdoblja: prvo razdoblje je uzgoj pilenki i pjetlića do proneska, a drugo je proizvodnja jaja. S obzirom na tipove kokoši glavne razlike u uzgoju i nesivosti su u načinu i vrsti hrane, gustoći naseljenosti i broju proizvedenih jaja.

U proizvodnji rasplodnih jaja putem inkubatora prije dopreme jaja do inkubatorskih stanica, rasplodna jaja prolaze kroz definirane procese prikupljanja, sortiranja, pakiranja. U proizvodnji koja se odvija na poljoprivrednim gospodarstvima gdje se koristi prirodni nagon -„kvocanje“ kokoši, važno je osim već navedenog, posvetiti posebnu pažnju i brigu smještaju kvočki.

Tihana Bišćan, mag.ing.agr.,
viša stručna savjetnica

Današnje tržište pokazuje sve veće zanimanje za kupovinu i konzumaciju životinjskih proizvoda koji su dobiveni od životinja uzgajanih na “prirodan” način, u slučaju zagorskog purana u ispustima. Takvi proizvodi postižu višu cijenu od proizvoda dobivenih na konvencionalan način te se u novije vrijeme sve se više opaža težnja za uzgojem i proizvodnjom autohtonih pasmina peradi, poglavito zagorskih purana.

Zagorski puran vuče porijeklo od srednjeameričkog purana Meleagris gallopavo, koji je u naše krajeve dospio 1561. godine iz Italije. Najveće područje uzgoja zagorskih purana je područje Hrvatskog zagorja, koji obuhvaća 2 županije (Krapinsko-zagorsku i Varaždinsku) te je zajedno s rubnim dijelovima Zagrebačke županije zaštićen oznakom zemljopisnog porijekla. Najveći procvat u proizvodnji zagorskih purana zabilježen je 30-tih godina 20 st., kada je na tom području bilo oko 29.000 komada rasplodnih životinja. 1997.godine u obje županije pronađeno je nešto manje od 400 rasplodnih životinja. Prema podacima iz 2017. godine u Republici Hrvatskoj umatičen je 1.761 kljun zagorskog purana kod ukupno 103 uzgajivača. Najveći broj umatičenih kljunova evidentiran je u Krapinsko-zagorskoj županiji, a sa znatno manjim brojem slijede je Varaždinska i Osječko-baranjska županija. Od 2000. godine zagorski puran je upisan u svjetski registar pasmina domaćih životinja koja se vodi pri FAO-u (Food and agriculture organisation).

U Hrvatskoj se uzgajaju četiri soja zagorskih purana, i to brončani, sivi, crni i svijetli. Koliko je pojedini soj zastupljen na nekom području, isključivo je zasluga tradicije uzgoja na određenom području.

Kod brončanog purana, perje na vratu, prsima i leđima izrazito je crne boje sa zelenim sjajem. Potrbušje i butine su gotovo sasvim crne boje bez sjaja, a perje na pregibima crno-smeđe-pepeljaste boje. Na prsima puran ima karakterističan čuperak, takozvanu keficu crno-zelene boje. Krilno perje je pepeljasto-crno s bijelim prugama i crnim rubovima. Repna pera su crno-smeđe boje prošarana svijetlosmeđim prugama i završavaju bijelim rubom. Boja nogu je ružičasto–siva.

Sivi soj zagorskog purana po vratu, prsima i leđima ima karakteristično obojena pera, kod kojih se na vrhovima polukružno izmjenjuju crna i bijela boja te se stječe dojam sive boje, dok je obojenost repnog perja slična brončanom soju. Boja nogu je ružičasto–siva.

Svijetlom soju zagorskog purana osnovna je bijela boja perja, a na leđima, repnom i krilnom perju prošarana je svijetlosmeđim, sivim i crnim perima. Crno perje na sedlištu daje oštar kontrast donjem perju.  Donji dio zastavice repnog i krilnog perja je bijele boje dok gornji dio ima pruge crne i smeđe boje. Na vrhovima prsnog perja izmjenjuju se crna i bijela boja te se stječe dojam ljuskavosti kao kod riba. Noge su ružičaste boje.

Perje crnog soja purana je sjajne crne boje s zelenkastim sjajem na vrhovima zastavica i zagasite crne boje na središnjem i donjem dijelu zastavice.  Središnji dio glave od korijena nosa do vrata obrastao je crnim nitastim perjem. Boja nogu varira od sivkaste do tamno-ružičaste.

Zagorski puran uzgaja se u okviru seoskih gospodarstava u vrlo različitim prostornim i hranidbenim uvjetima s vrlo različitim rezultatima glede broja purića po rasplodnoj jedinki, završnim tjelesnim masama, mortalitetom, konverzijom hrane.

Glavna aktivnost gospodarstva koje se bavi uzgojem zagorskog purana podrazumijeva sezonski uzgoj kako bi purice i purani bili spremni za prodaju koncem godine u blagdansko doba. Na gospodarstvu se jedan dio rasplodnih životinja ostavlja za reprodukciju naredne godine, dok se eventualni  viškovi prodaju kao jednodnevni purića tijekom rasplodne sezone.

Predviđena tehnologija uzgoja zagorskog purana podrazumijeva slobodni način držanja koji osigurava da životinja veći dio života provede na otvorenom, slobodno se krećući livadama, voćnjacima šumarcima i drugom staništima s bogatom vegetacijom. Na 1 ha zelene površine moguće je naseliti maksimalno 400 purana odnosno za uzgoj jednog zagorskog purana potrebno je najmanje 25 m² zelene površine.

U nepovoljnim vremenskim uvjetima i noću, odraslim se zagorskim  puranima osigurava čvrsto sklonište odnosno peradarnik. Uzgoj podmlatka do „bobičanja“ odvija se u zatvorenom prostoru u kontroliranim mikroklimatskim uvjetima obzirom na visoku osjetljivost pomlatka. Za ovaj sistem držanja, uzgajivači moraju osigurati slijedeće minimalne prostorne i građevinske uvjete smještaja za puriće i rasplodne životinje: objekt ili njegov zaseban dio mora biti čvrste  građe s dobrim termoizolacijskim svojstvima, namijenjen samo za pure, te minimalno 0,5 m² natkrite i nasteljene podne površine po rasplodnoj jedinki. Ograđeni ispust za pure u vrijeme rasploda i uzgoja podmlatka od minimalno 5 m² po jedinki, visinu ograde od minimalno 180 cm, a ispust mora imati neposrednu vezu s peradarnikom. U peradarniku purama se mora pružiti mogućnost sjedenja na drvenim gredicama promjera 5-7 cm, duljine 35 cm te udaljenim od zida najmanje 40 cm.

Hranidba pura se treba odvijati u 3 osnovne faze tijekom uzgojne godine. Tijek odnosno duljine uzgojnih faza su slijedeće:

• 0.– 9. tjedna  (purići)
• 10. – 28. tjedna (uzgoj i tov)
• 28. – do kraja sezone nesenja (reprodukcija)

 U prvoj  tzv. „toploj” fazi preporuča se korištenje kompletnih krmnih smjesa proizvedenih u tvornicama stočne hrane. Topla faza trebala bi trajati 2 mjeseca, a koriste se 2 krmne smjese Prva 4 tjedna uzgoja puriće treba hraniti predstarterom za pure s 28% surovih bjelančevina (SB), a nadalje starterom za pure s 24% SB ili mješavinom vlastitog kukuruza i „superstartera” za pure. U drugom dijelu „tople“ faze dozvoljava se korištenje zelene krme (lucerna, kopriva, stolisnik) kao dodatak kompletnim krmnim smjesama i to nakon obilnog obroka krmnom smjesom. Iskusni uzgajivači mogu u tom razdoblju prijeći na tradicionalnu ishranu mješavinom kuhanih jaja, sira, kukuruznog šrota i zelenih biljaka (kopriva, lucerna). Istovremeno s uzgojem purića na zatvorenom pred kraj „tople faze“ počinje i tzv. proces „bobičanje“, odnosno period kada se mladim purićima pojave bradavičaste izrasline (bobice) na glavi i vratu, a to je pokazatelj da purići stječu otpornost. „Bobičanje“ uzgajivači prepoznaju na temelju stečenog iskustva u praćenju uzgoja purića odnosno starosnoj dobi purića jer se nakon cca 8 tjedana starosna dob purića više ne prati kalendarski već navedenim promjenama u njihovom izgledu.  Nakon „bobičanje“ purići se puštaju na otvoreni ispust da se slobodno kreću radi ispaše. U drugoj „hladnoj” fazi uzgoja do 28. tjedana, kada se pure puštaju na otvoreno, mogućnosti hranidbe su mnogo varijabilnije. Uzgajivači biraju između nastavka hranjenja kompletnim krmnim smjesama s 22% SB i nakon 4 tjedna s 18% SB), ishranom superkoncentratom (40% SB) pomiješanim s kukuruzom uz ispašu, ili samo žitaricama uz ispašu. Treću fazu uzgoja možemo podijeliti u 2 podfaze. U prvoj podfazi, koja se većim dijelom odvija tijekom zimskih mjeseci do proneska, preporuča se korištenje kompletnih krmnih smjesa s 14 -15% SB ili vlastite mješavine „supera” i kukuruza do spomenute razine surovih bjelančevina. U ovoj fazi ne isključuje se tradicionalna hranidba bazirana na žitaricama i usput skupljenoj hrani na dvorištima i ispustima.  U drugoj podfazi, 2 tjedna prije proneska preporuča se hranidba krmnom smjesom za pure nesilice s 14% SB, 2,5% Ca, i 0,6 P, te krmnom smjesom (KS) za kokoši nesilice razrijeđenom kukuruzom u  omjeru 80% krmne smjese i 20 % kukuruza, a može se hraniti i mješavinom 40% „supera”  pomiješanog s kukuruzom (omjer 25%:75%).

Zagorske pure nesu jaja isključivo u sezoni proljeće-ljeto, u čemu najveći utjecaj ima duljina dana (svjetla).

Reprodukcija zagorskog purana odvija se prirodnim i umjetnim (veća jata) nasađivanjem rasplodnih jaja. U vrijeme nošenja rasplodnih jaja svaka rasplodna obitelj pura (jato) istog soja mora biti zaštićena od miješanja s drugim purama iz istog gospodarstva ili susjedstva najmanje 3 tjedna prije proneska jaja. U slučaju posjedovanja više obitelji, jaje svake od njih mora biti obilježeno i njihova inkubacija izvedena tako da se može ustanoviti identitet svakog purića glede očinstva.

Inkubacija purećih jaja traje 28 dana. Za inkubaciju se preporuča korištenje drvenih gnijezda dimenzija 60x50x60 cm, smještenih u peradarniku na suhom i čistom mjestu. Skupljanje jaja provodi se svakodnevno, a čuvaju se na hladnom mjestu s temperaturom ne većom od 18 °C i relativnom vlagom od 70 %. U slučaju čuvanja jaja duže od 7 dana , treba ih najmanje jednom dnevno okretati oko dužinske osi za 180 °. Uzgoj umatičenih zagorskih purana odvija se u porodicama veličine optimalno 6 životinja (1 puran na 5 purica). Jedan uzgajivač može imati više porodica uz uvjet osiguravanja odvojenog držanja po porodicama u vrijeme parenja, nesenja jaja i uzgoja podmlatka. U svakoj rasplodnoj sezoni potrebno je mijenjati rasplodne mužjake.

Osnovne zoohigijenske mjere za očuvanje zdravlja purana su:

1. Hranilice i pojilice očistiti i dezinficirati najmanje jednom tjedno (klorni pripravci, 5-10% otopina formaldehida)
2. Peradarnik treba najmanje 2 puta godišnje temeljito očistiti, dezinficirati, a izmet odstranjivati barem jednom mjesečno
3. Nezatravljeno tlo ograđenog ispusta vezanog neposredno na peradarnik treba svake godine obnoviti odstranjivanjem sloja zemlje debljine 15-20 cm i nanošenje novog, uz dezinfekciju otkrivenog zemljišta vapnenim prahom
4. Vršiti stalnu i sustavnu deratizaciju

Potpora za očuvanje izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja, u ovom slučaju za zagorskog purana iznosi 200 eura/uvjetnom grlu (UG). Jedno UG čine 33 purana. Kako bi gospodarstvo ostvarilo potporu mora zadovoljiti sljedeće uvjete: biti upisano u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, uzgajati uzgojno valjane i prstenovane purane, pravovremeno podnijeti Jedinstveni zahtjev za potporu u AGRONET sustavu.

Foto: Manuel Čičko, Ledine Klanječke, OPG Županić

Manuel Čičko, dipl.ing.agr.
Viši stručni savjetnik