Edukacija, Hortikultura, Vijest, Vinogradarstvo

Škola je ovoga puta reducirana s tri na dva dana (25. i 26. veljače 2016.).

U atmosferi toplog ugođaja Općinske vijećnice u Kaptolu, započela je teorijska nastava u četvrtak u popodnevnim satima, slijedom nekoliko stručnih baznih predavanja o rezidbi. Na ovaj su način, otvarajući im vrata znanja, zainteresirani profesionalci, amateri, početnici i hobisti – polaznici Škole, uneseni u zanimljiv i koristan svijet poznavanja rezidbe vinove loze. Sve to kako bi sutradan, u vinogradima Kutjevo i Pleternica, s dovoljno razumijevanja i lakoćom pratili praktično izvođenje rezidbe. Teorijska nastava sadržavala je shematske prikaze, Power Point prezentacije, mnoštvo fotografija s rezidbe te video klipove o rezidbi.

Tematski, obrađene su sljedeće cjeline:

• Što je rezidba
• Koji (i kakav) alat i pribor koristimo
• Morfološki zahtjevi biljnog tkiva i ergonomija pokreta pri rezidbi
• Što postižemo rezidbom
• Formiranje i održavanje uzgojnih oblika
• Važnost dezinfekcije alata i stvorenih rana nakon rezidbe
• Zaštita vinove loze
• Pup – kralj vinograda
• Temelji rodnosti
• Najčešće pogreške pri rezidbe

Slika gore objašnjava temelj rodnosti

Čitav drugi dan izvodi se praktična rezidba polaznika ove škole, na terenu, u vinogradima iznad mjesta Velika te nad gradom Pleternica, uz naputke, korekcije i mentorstvo stručnog tima lokalne Savjetodavne službe, specijalista hortikulture. Unatoč kišovitom i prohladnom vremenu, polaznici škole su, uz brojne teorijske informacije o rezidbi, usvojili znanja praktične rezidbe vinove loze, počevši od alata i pribora za rezidbu, formiranja i održavanja uzgojnih oblika, do problematike prebrzog propadanja neadekvatno orezanih vinograda, a svojom osobnom rezidbom utvrdili stečena znanja i vještine.

U Požeško-slavonskoj županiji (s izuzetom  onih koji stanuju u višekatnicama i neboderima) teško je pronaći dvorište koje nema barem po koju zasađenu vinovu lozu stolnog sortimenta za svoje potrebe. S druge strane, u nisci sela koja su maštovito poslagana duž mitskih vinogorja Kutjevo, Požega, Pleternica i Pakrac, gotovo da nema obitelji koja, barem s nekim od svojih članova, nije direktno ili indirektno povezana s vinogradima i/ili vinom. No, opća utrka i užurbanost življenja sa sobom neizbježno i trajno povlači iz dominantnih ljudskih potreba onaj – nekad sveopći, mirisni i nadahnjujući osjećaj rustikalnoga, osjećaj pripadnosti selu, kraju i zavičaju…..

Stoga se brojna znanja, vještine i običaji, polako ali sigurno, tiho i neizbrisivo, gotovo kradomice udaljavaju iz užitaka našeg življenja za selo i na selu. Pa, baš kao što na suncem obasjanim obroncima iščezavaju i zadnji obrisi razasutih ostataka panonske magle, gube se i znanja iz rezidbe vinove loze, znanja cijepljenja, okuliranja te brojnih drugih  korisnih običaja koji u svojoj sveukupnosti čine jedinstvenim naš slavonski terroir (čitaj: teroà), po čijem smo bogatstvu sve donedavno bili prepoznatljivi i poželjni kao destinacija neutažive žudnje….

Iz svega izrečenog, a ponajviše zbog zahvalnosti prema netragom nestalim našim starima, koji su ama baš sve što su o životu i poljodjelstvu naučili i znali, bili nesebično prenosili na nove naraštaje, i – usprkos procvatu napretka i novih tehnologija koje nas sve češće čine nekim  bezimenim dijelom globalizacijskih trendova – upravo iz ljubavi prema zemlji i kraju koji nas hrani, mi, djelatnici Savjetodavne službe u Požeško-slavonskoj županiji, s debelim razlogom i uvjereni u ispravnost vlastitih odluka, još prije 14 godina usudili smo se započinjati i škole rezidbe, jasno pokazujući svoj neugasli žar prema svetoj plemenitosti darivanja svoga znanja drugima te ljubavi prema struci i poslu kojeg volimo…..

Zato, duboko uvjereni da će naše altruističko (altruizam: žrtvovanje za druge) srastanje sa našim susjedima, znanim i neznanima, i kroz ovu školu rezidbe, nedvojbeno ukazati da, makar i malim koracima i djelima, možemo polaznicima usađivati i istaknuti onaj preuzvišeni osjećaj da zajedno možemo više, svi skupa voleći svoj kraj, ljude, zavičaj i Domovinu….

Bilo bi divno kada bismo, unatoč življenju u vremenima s dominacijom apatije, smogli samo malo više hrabrosti, snage i vjere u svoje bolje sutra. Vjere u svoj identitet, zajedništvo i ostvariv uspjeh. Pa čak i u području koje mnogi gledaju s podsmjehom, ….a zove se poljoprivreda. A vjeru pretočili u djela….

Svjetski poznati glumac, Francuz, sada s ruskom putovnicom, Gerard  Depardieu-odnedavno i vlasnik manjeg vinograda (na mitskoj lokaciji Cote Rotie – čit: Kotrotì)  koji nema nikakvo značenje čak niti u francuskim , a kamoli u svjetskim okvirima, unatoč svojih vrhunskih (svjetskih) postignuća u umjetnosti (francuski: l’ art) – nije našao za shodno u svoju putovnicu dopisati l’artist (umjetnik) nego je upisao vigneron (čit: vinjeròn – vinogradar). Očito mu je to bilo značajnije. A znači li što poljoprivreda nama……?

Stoga, uz polako, poput pužućeg gmaza odlazeću zimu i još uvijek prijeteći miris novoga snijega s vrhova Psunja i Papuka, osjećamo toplinu koju nezadrživo gura stidljivo prikriveno proljeće, uporni kao Don Quijote de La Mancha, stojimo nasuprot globalizacijskom žrvnju, koji polako ali uporno melje sve pred sobom, mi znamo da se, unatoč svoje minorizacijske beznačajnosti u usporedbi sa svjetskim silama, ne predajemo jer posjedujemo svemirsku snagu ljubavi prema domaćem, svome i našemu…..

Tomislav Božičević, dipl. ing. agr.
viši stručni savjetnik za hortikulturu