Ribarstvo, Vijest

Utvrđeno je da se radi o plaštenjaku vrste Clavelina oblonga. Područje zapadne obale Istre je zbog bogatstva fitoplanktonom i hranjivim tvarima poznato kao dosta opterećeno raznim obraštajnim organizmima, tako i plaštenjacima kao što su vrste Styela plicata i Ciona intestinalis (obje kozmopolitske vrste), međutim ova nova vrsta dosad nije primijećena u Jadranskom moru.

Slika 1. Fotografije vrste Clavelina oblonga na pergolarima u uzgajalištu školjkaša u Savudrijskoj vali.

Alohtona, nenativna, nezavičajna, egzotična, introducirana ili unesena vrsta – sve su to sinonimi za stranu vrstu. Ukoliko naseljavanje ili širenje strane vrste negativno utječe na bioraznolikost, zdravlje ljudi ili pričinjava ekonomsku štetu na području na koje je unesena, tada tu vrstu smatramo invazivnom. Pojava novih vrsta u morskim ekosustavima je većinom povezana s pomorskim prometom, balastnim vodama, obraštajem na trupu broda i novim navigacijskim kanalima. Nove vrste se također mogu unijeti i akvakulturom, i to namjerno (određene vrste koje se uzgajaju u ekonomske svrhe) ili nenamjerno (vrste koje žive kao epibionti na komercijalnim nasadima). Plaštenjaci se često pojavljuju u akvakulturi kao organizmi koji obraštaju slobodne površine struktura potopljenih u moru. Invazivne vrste plaštenjaka obično stižu kao obraštaj na velikim brodovima, ali pretpostavlja se i kao larve u balastnim vodama. Drugi mogući način prenošenja je na ljušturama školjkaša uvezenih za morsku akvakulturu.

Što su to plaštenjaci? Kojoj skupini organizama pripadaju?

Plaštenjaci (lat. Tunicata) su skupina morskih životinja beskralježnjaka koje nastanjuju sva mora, a žive od plićaka do dubina od nekoliko tisuća metara. Najveća skupina tunikata su mješičnice. Većina plaštenjaka su sesilne (sjedilačke) vrste koje žive trajno pričvršćene na morskom dnu. Ostale vrste, kao salpe, doliolidi i pirosome, plivaju u zoni pelagijala i cijeli svoj životni vijek provedu kao plankton. Tijelo plaštenjaka obavijeno je debelim ovojem građenim od tunicina, tvari koja je kemijski slična biljnoj celulozi. Taj vanjski skelet je kod nekih vrsta proziran, tanak i želatinozan, dok je kod drugih debeo, čvrst i tvrd, a jedinstven je po tome što može rasti zajedno sa životinjom. Unutar tunike se nalazi plašt sastavljen od vezivnog tkiva, mišića, krvnih žila i živaca. Proizvodnja celuloze kod životinja je neuobičajena, a tunikati su jedine životinje koje proizvode celulozu u značajnim količinama. Plaštenjaci se hrane filtriranjem morske vode te se natječu za isti izvor hrane kao i školjkaši. Međutim, kako izuzetno brzo rastu, a nemaju prirodnih grabežljivaca koji bi se njima hranili, jako brzo prerastu mlade dagnje i onemogućuju im daljnji rast.

U ličinačkom stadiju mnoge sesilne vrste plaštenjaka slobodno plivaju, imaju rep i svitak te nalikuju na punoglavce. Plaštenjaci su srodnici kralježnjaka, što je vidljivo u građi njihove larve. Larva ima živčanu vrpcu uzduž leđa, moždani ganglij, očnu pjegu i otolit koji joj omogućava orijentaciju, a u repu se nalazi notokord, polusavitljivi svitak koji se može usporediti s kralježnicom.

Larve plaštenjaka sazrijevaju jako brzo, u nekoliko sati. Larve se ne hrane i nemaju usta. One se u najkraćem roku pričvršćuju za odgovarajuću podlogu na kojoj će provesti ostatak života. Kad su spremne za prihvaćanje za podlogu, ljepljivi sekret im omogućuje da se zalijepe glavom prema dolje na odabrano mjesto. Zatim se reapsorbiraju sve strukture u repu i razvijaju ostali organi koji im služe za hranjenje i disanje.

Slika 2. Dijagram razvoja plaštenjaka od larve do odraslog zooida.

Kroz nekoliko zadnjih desetljeća, plaštenjaci su se počeli širiti diljem svijeta te su u raznim područjima počeli predstavljati veliku prijetnju za akvakulturu. Tunikati koloniziraju sve vrste čvrstih substrata, ali prvenstveno u okolišu gdje je smanjena raznolikost vrsta (npr. estuariji, lagune, luke, uzgajališta školjaka, eutrofna staništa). Do sada nije poznat način na koji bi se moglo spriječiti naseljavanje larvi, već se samo radi na čišćenju već prihvaćenih jedinki. Preporuča se redovito čišćenje opreme, brodova, platformi, bova, sidara, lanaca i drugog, kako bi se spriječilo širenje.

O kakvoj se vrsti radi, odakle je došla i kakav utjecaj može imati na akvakulturu i prirodna staništa u priobalju Istre?

Poznato je da se Clavelina oblonga razmnožava pupanjem te stvara kolonije od dvije, četiri pa sve do desetak ili više jedinki. Svaka grupa jedinki (zooida) ima zajedničku dršku kojom su pričvršćeni za podlogu. Zooidi su dugi oko 2,5-4cm, a cijela kolonija može imati visinu i do 10cm. Tunika koja obavija jedinku djeluje želatinozno i prozirno, a bazalno je tvrda. Donji dio kolonije je žuto-smeđe boje. Na vrhu svaka jedinka ima dva sitna otvora (sifona) koji imaju bijeli rub.

Slika 3. Vrsta Clavelina oblonga.

Osim toga, Clavelina se razmnožava i spolno, tijekom ljeta, pa stvara larve promjera 0,8mm koje djelomično sazrijevaju unutar plaštene šupljine svake jedinke. Kada larve izađu u okolno more, plivaju pomoću repića i traže pogodno mjesto gdje će se uhvatiti i stvoriti novu koloniju. Larve nemaju usta i ne hrane se te stoga žive samo nekoliko sati prije nego se uhvate za čvrstu podlogu. Samim tim pretpostavljamo da se na ovaj način vrsta može širiti jako polako i to na udaljenosti od nekoliko desetaka metara, ovisno o morskim strujama. Rasprostiranje na veće udaljenosti je moguće samo uz pomoć ljudske djelatnosti, na primjer na brodovima, lancima, sidrima, bovama ili pak putem prenošenja školjkaša, kolektora ili pergolara radi potreba u akvakulturi.

Slika 4. Larve vrste Clavelina oblonga dok se još nalaze u plaštenoj šupljini i rep im nije slobodan.

Prema najnovijim znanstvenim spoznajama, ova vrsta je prirodno rasprostranjena u tropskom području Meksičkog zaljeva, na zapadnoj obali Atlantika, ali i na Azorima i zapadnoj obali Španjolske. Pretpostavlja se da je početkom 20. stoljeća donijeta u Sredozemno more, na područje južne Italije. Znanstvenici su je tada opisali kao novu vrstu Clavelina phlegraea Salfi, 1929, međutim najnovija istraživanja su pokazala da se ipak radi o vrsti Clavelina oblonga Herdman, 1880. U Sredozemnom moru je dosad nađena u Španjolskoj, na delti rijeke Ebro, gdje također stvara probleme i štete na uzgajalištima dagnji i kamenica, zatim na Korzici, na zapadnoj obali Italije (lagune oko Napulja) te u južnoj Italiji (laguna blizu Taranta). Koliko nam je poznato, ovo je prvi nalaz vrste Clavelina oblonga u Jadranskom moru.

Savudrijska vala je najsjevernija točka rasprostranjenja vrste Clavelina oblonga te nam nije poznato da li će joj naškoditi hladni zimski uvjeti. Na žalost, prema zapažanjima djelatnika na uzgajalištu u Kanegri, čini se da je ova vrsta već preživjela jednu ili dvije zime u Piranskom zaljevu.

Prema najnovijim istraživanjima znanstvenika u Španjolskoj na području delte rijeke Ebro (2013. godine), kolonije se pojavljuju tijekom lipnja, a u rujnu su maksimalno razvijene. Za vrijeme zime kolonije postepeno nestaju. Na dubini od pola metra ispod površine raspon temperatura na tom području je od 5,7°C u veljači do 28,9°C u kolovozu. Pojavljivanje larvi je uočeno tijekom ljeta i rane jeseni. Rast ovog plaštenjaka je u korelaciji s rastom temperature i klorofila a u morskoj vodi. Ovo je ipak tropska vrsta i u njenom prirodnom staništu temperature ne padaju ispod 10°C, ali kod ove skupine česta je pojava regresije tijekom zimskih mjeseci te preživljavanje u obliku pupova iz kojih ponovno niknu zooidi kada uvjeti za život postanu povoljni. U Španjolskoj je nađeno nekoliko lokaliteta u blizini grada Kadiza gdje se vrsta pojavila na obali, što upućuje na mogućnost širenja i na prirodna staništa.

Što možemo učiniti, kako se zaštititi i smanjiti štete u akvakulturi?

Preporuča se redovito čišćenje opreme, brodova, platformi, bova, sidara, lanaca i drugog, kako bi se spriječilo daljnje širenje vrste. Ne preporuča se prenošenje živih školjkaša u druga uzgajališta niti polaganje kolektora u Savudrijskoj vali, barem toliko dugo dok se ne utvrdi kolika je stvarna opasnost. Istraživanja su pokazala da ova vrsta najviše naseljava čiste podloge te se lakše hvata ako nema drugog obraštaja. Zbog toga su preporuke znanstvenika iz Španjolske da se radovi u marikulturi prilagode njenom životnom ciklusu. Ne preporuča se presađivanje dagnji tijekom srpnja kada je u moru najveća količina larvi plaštenjaka, a mlađ bi bilo najbolje nasađivati tek sredinom jeseni. Osim toga, predlažemo i da se nastavi monitoring, kako bi se utvrdilo točno rasprostranjenje na morskom dnu i pratilo eventualno širenje.

dr. sc. Danijela Milić, stručna suradnica