Ostalo

Nalazimo ih i u gradskim sredinama, na napuštenim okućnicama, na neuređenom zemljištu, uz pruge. Korov  može predstavljati i inače uzgajana biljna vrsta kada se pojavi u usjevu, npr. uljana repica u pšenici. Korov postaje sve ono što nam nije cilj uzgoja. Svojom pojavom u uzgajanom usjevu oni oduzimaju usjevu mjesto, hranjiva iz tla, svjetlost, vodu. Često puta imaju veliki broj sjemenki putem kojih se šire, a za vrijeme ubiranja usjeva  njihove sjemenke kvare kvalitetu uroda te otežavaju skladištenje. Sjemenke korova zastupljenih  na njivama, životnu sposobnost za nicanje zadržavaju dugo godina. Tu često spominjemo  za primjer sjeme  ambrozije i lobode koje niče kada dođe u uvjete koji pogoduju nicanju i nakon 40 godina provedenih u tlu. Neki korovi  imaju istovremeno na jednoj biljci  sjemenke koje imaju različitu dužinu klijavosti.

U poljoprivrednoj proizvodnji suzbijanje korova je važna agrotehnička mjera i često puta glavni uzrok lošeg rezultata u žetvi i niske otkupne cijene proizvoda.

 Aktivni poljoprivrednici su upoznati s glavnim korovima s kojima se susreću ali suzbijanje korova nije uvijek uspješno. Korištenje herbicida je zadnja mjera kojom se suzbijaju korovi jer prije toga  treba primijeniti agrotehničke postupke s kojim će se  utjecati na smanjenje broja korovskih biljaka.  Ako  pogledamo polja često ih okružuju oaze korova koje rastu na zapuštenim  međama, uz kanale,  putne jarke, na uzglavnicama.

U ljeto nakon žetve dovoljno je vremena da sjeme korova koje je dobilo svijetla, zraka i vode nikne. Biljke nesmetano donesu sjeme, razviju podzemne vriježe  i  na taj način  povećavaju svoju brojnost  iduće godine. Ostavljajući gole oranice do naredne sjetve, obično u proljeće, poveća se brojnost korova s kojima se naredne godine susrećemo.

 Za vrijeme žetve njihovo sjeme se širi s kombajnima po oranicama. Prilikom obrade tla korovi koji se šire podzemnim korijenjem, vriježama, gomoljima  imaju mogućnost da ih se pomoću mehanizacije razmnoži po cijeloj parceli.  Međe su postale rasadnici korova sa kojih se šire na okolne oranice.

Koliko sami možemo svojim postupcima djelovati na smanjenje brojnosti korova na njivama. Za početak treba krenuti od osnova – poznavanje biologije korova te primjene  agrotehničkih zahvata koje ne smijemo izostaviti kao što su:

– poštivanje svih agrotehničkih zahtjeva pri uzgoju određene kulture

– prašenje  strništa da se potakne nicanje korova koje se onda zaore

– redovita  košnja  strništa,

– uvođenje i poštivanje plodoreda,

– korištenje za sjetvu sjemena koje ne sadrži primjese sjemena korova,

– sprečavanje širenja sjemena korova sa rubova parcele,

– sprečavanje širenja korova putem rizoma izbjegavajući upotrebu priključaka koji će usitniti  podzemno korijenje (vriježe, rizome)

– održavanje međa, poljskih putova  i kanala

– održavanje nepoljoprivrednih površina koje se koriste za spremanje mehanizacije, bala, okolica đubrišta

– čišćenje mehanizacije (kombajna) pri prelasku sa zakorovljene na oranicu bez korova

– krma kojom hranimo stoku ne bi smjela sadržavati sjemenke korova kako bi spriječili širenje korova putem organskih gnojiva

– poznavanje  vrsta korova koji  nam prave probleme na oranicama

 Primjena svake od  ovih mjera doprinosi  da se smanji brojnost korova na oranici i omogući uspješnije djelovanja sredstava za zaštitu bilja.

Aktivni  poljoprivrednici  moraju imati na umu da su obavezni poštivati pravila višestruke sukladnosti i obavezu koju propisuje GAEC 6  UPRAVLJANJE ŽETVENIM OSTACIMA i SPREČAVANJE ZARASTANJA POLJOPRIVREDNIH POVRŠINA NEŽELJENOM VEGETACIJOM, a kontrolira se na oranicama i pašnjacima. Na obradivim površinama ambrozija, mračnjak, višegodišnji korovi i drvenaste biljne kulture uklanjaju se: mehaničkim postupcima ili  primjenom herbicida.

Iva Majhen-Vlašiček, dipl.ing.

Vinogradi koji su posađeni u poljskom dijelu još uvijek se dobro drže, ali oni u brdskom dijelu koji su posađeni na plićim i skeletnijim tlima trebalo bi po mogućnosti zaliti (na mnogim mjestima to nikako nije moguće i sad dolazi do izražaja razlika kod vinograda koji imaju dobru od „krive“ podloge). 

Za maslinike vrijedi isto što je rečeno i za vinograde. Voćnjaci koji su podizani zadnjih dvadesetak godina gotovo svi imaju sustave za navodnjavanje koji se koriste. To se uglavnom odnosi na jabuku i breskvu dok su trešnje i višnje već pobrane. Međutim, kulture kao višnja i trešnja koje su trenutno bez plodova moraju dobiti dostatne količine vode da bi na ovim vrućinama mogle „obavljati“ poslove tipa održavanje opće kondicije, razvrstavanja pupova i sl.

Sve ove dugogodišnje kulture imaju potrebe za vodom jer im voda pomaže da dobiju hranu, održavaju svoju unutarnju temperaturu hladeći se na način da voda koju crpe iz tla prolazi kroz cijelu biljku i kroz listove izlazi van. Na taj način održavaju temperaturu biljke podnošljivom.

Ako se nema mogućnosti zalijevanja može se napraviti prihrana preko lista gdje se sa određenim tekućim gnojivima pomažemo biljci da dođe do hrane koja joj je u tom trenutku potrebna. Pri tome valja paziti da se ta operacija odvije u dijelu dana koji nije tako vruć, dakle ranije u jutro ili kasnije na večer. Uz tekuća gnojiva preko lista može se dodati i sredstva koja služe biljci za što brži oporavak od eventualnih toplinskih šokova, biostimulatori (antistresni preparati na bazi aminokiselina). Mogu se koristiti i razni agrotehnički zahvati kojima je cilj smanjenje utroška vode i gubitka vlage iz tla, plitka obrada, uništavanje korova, malčiranje, uklanjanje vodopija i sl.

Što se tiče povrtlarskih kultura tu je stanje najbolje jer niti jedan ozbiljni proizvođač povrća neće niti krenuti u proizvodnju povrća, a da prethodno nije osigurao dovoljne količine vode, sustave za zalijevanje i sl. Pojaviti će se veće potrebe za zalijevanjem, moguće će biti određenih problema da neki listovi ili plodovi dožive ožegotine od sunca, ali to se smatra „normalno“ u vrijeme suše.

Trs star 70 godina uopće nije osjetio sušu!

mr. sc. Marijo Tomić
pročelnik Savjetodavne službe Šibensko-kninske županije

Ličinke korisnih kukaca najčešće su sitne, neugledne i često neobične, ali od velike važnosti za čovjeka. Tko bolje upozna korisne kukce i njihove stadije razvitka prije će ih uočiti u svojem vrtu ili voćnjaku.

Među brojnim korisnim kukcima koji se hrane štetnim organizmima i obnavljaju sjećanja na djetinjstvo upoznajmo i krijesnice. Dolaskom ljeta dani postaju duži, noći toplije te je to svakako povoljno vrijeme za pojavu sad već pomalo zaboravljenih svjetlećih kukaca – krijesnica. Njihova zelenkasta svjetlost vidljiva je noću te je simbol zdravog i očuvanog prirodnog okoliša naših vrtova i travnjaka. Ovi pokazatelji zdravog i čistog okoliša trenutno nisu na crvenom popisu ugroženih vrsta, ali se njihova populacija vidno smanjuje. Razlog je tome nestajanje njihovih staništa. Intenziviranje poljoprivrede, smanjenje zelenih površina te osvijetljenost gradskih parkova uzrok su smanjenja populacije krijesnica.

Krijesnice ili svjetlice noćni su kukci iz porodice Lampyridae, kojoj pripada oko 2000 vrsta. U našim prostorima žive dvije vrste krijesnica: ivanjska krijesnica (Lampyris noctiluca L.) i mala ivanjska krijesnica (Lampyris splendidula L.).

Ivanjske krijesnice (L. noctiluca L.) su sivosmeđe boje. Mužjak je dug 11-12 mm, dok je ženka veća, duljine 16-18 mm. Rubovi kolutića u ženke nešto su svjetliji te ona nalikuje na plosnate ličinke. Kod ove vrste svijetli samo ženka (Garms H., Born L. 1981).

Mužjak male ivanjske krijesnice (L. splendidula L.) ima na pokrilju neznatne nabore, oči su mu veoma povećane i polukružno izbočene. Ženka je duga 8-10 mm, pokrilje je ljuskavo, a oči su im sitne. Kod ove vrste krijesnica svijetle i mužjak i ženka.

Važno je istaknuti da kod obje vrste, ivanjske i male ivanjske krijesnice, samo mužjaci imaju krila i lete.

Ženka male ivanjske krijesnice                     Mužjak male ivanjske krijesnice
Lampyris splendidula L.                                Lampyris splendidula L.
(foto Katarina Šostarec)                                (foto Katarina Šostarec)  

Većinu života krijesnice provedu kao ličinke. Ženka položi 60 do 80 jaja u zemlju, gdje se ličinke razvijaju do odrasle dobi. To je vrijeme obilnog proždiranja jer se ličinke hrane puževima golaćima i običnim puževima koje su neposredno prije umrtvile otrovnim ugrizom, odnosno ubrizgavanjem otrovne tekućine u obliku tamnog sekreta. Sekret rastvara i djelomično probavlja žrtvu, nakon čega ličinke isisavaju nastalu tekućinu. Usta ličinki okružena su čekinjastim izraštajima koji propuštaju samo najsitnije čestice (Klots B. A., Klots B. E, 1969). Nakon razvoja ličinke se zakukulje poput gusjenica. Stadij kukuljice traje tjedan dana. Odrasla krijesnica počinje svijetliti između lipnja i srpnja. U tom periodu ne jede ništa osim nektara i rose. Većinom se hrani rezervnim masnim naslagama koje je skupila tijekom stadija ličinke.

Susret ženke i mužjaka male ivanjske krijesnice 
Lampyris splendidula L.
(foto Katarina Šostarec)

Parenje malih ivanjskih krijesnica
Lampyris splendidula L.
(foto Katarina Šostarec)

Zanimljivo je da se svjetleći signali odašilju radi prepoznavanja i pronalaženja mužjaka i ženki u vrijeme parenja. To je zapravo njihov „ljubavni zov“. Kod nekih krijesnica signali samo trepere, dok su kod drugih stalni. Nažalost, savršen život krijesnica kratkog je vijeka. Ubrzo nakon parenja ženke polažu jaja, a ljubav se gasi zajedno sa zelenim svjetlom – jedinka ugiba.

Svaka vrsta ima svoj tipičan signal, koji se od ostalih razlikuje po dužini i ritmu, npr. kod sjevernoameričke krijesnice (Photinus pyralis) i mužjaci i ženke imaju svjetleće organe, a za prepoznavanje ključan je odgovor ženke, s kašnjenjem od 2,1 sekunde. Ženke roda Photuris iz tropskih krajeva treperenjem oponašaju ženke drugih vrsta i tako privlače njihove mužjake kako bi ih pojele (http://www.sveosvemu.com/krijesnice-lampyridae-mala-svjetla-u-noci).

Zašto krijesnice svijetle?

Svi znaju po kojem su obilježju krijesnice dobile ime, ali mnogi ne znaju kako krijesnice stvaraju svoj „svjetleći potpis“. Krijesnice imaju posebne svjetlosne organe, koji su ispod njihova abdomena. U nekih su vrsta svjetlosni organi raspoređeni na nekoliko segmenata, kod drugih samo na šestom i sedmom segmentu, dok kod nekih ženki mogu biti samo na sedmom segmentu. Hitinska ovojnica tijela krijesnice je svjetlopropusna, dok s unutarnje strane postoji bijeli sloj koji služi za odsjaj svjetla. Stvaraju svjetlo bez topline, što je rezultat reagiranja luciferina (od latinskog lux „svjetlo“ i ferre „nositi“) s ATP-om i kisikom, uz prisutnost enzima luciferoze. Pri tome se oslobađa 95% energije u obliku svjetlosti. Ta pojava se naziva bioluminiscencija. To je sposobnost organizma da proizvede „hladnu svjetlost“ bez topline, suprotno od proizvodnje svjetlosti žarulje i topline (Parker B. M. 1990). Zanimljivo je napomenuti da se sav luciferin ne istroši dugotrajnim svijetljenjem. Vjerojatno je da do toga dolazi zbog stalnog prekidanja svjetlosti.

Krijesnica noću
(foto Katarina Šostarec.)

Kako privući krijesnice u svoje dvorište?

• Pružiti povoljno stanište

Danju se odrasle krijesnice kriju u travi i niskom raslinju. Raznolikost grmlja, visoka trava i različite biljke niskog rasta pružit će im stanište.

• Razne vrste cvijeća

Cvjetne gredice odlično su stanište za odrasle krijesnice, ali i za razne vrste kukaca oprašivača. Poznato je da ima oko 2000 vrsta krijesnica, a mnoge od njih imaju različite hranidbene navike. Naime, odrasle krijesnice jedu vrlo malo, no mnoge se ipak hrane peludi i nektarom različitih cvjetova. To je razlog što u vrtu treba biti i mnogo cvijeća.

• Prigušiti svjetla

Budući da se krijesnice oslanjaju na svoje svjetlo, uvelike ih zbunjuju umjetna svjetla koja im otežavaju pronalazak partnera. Ulične svjetiljke, vrtna svjetla i svjetla na terasama mogu odagnati krijesnice jer se mužjaci klone svjetla, a ličinke trebaju tamu.

• Hvatanje krijesnica u staklenke

Jedna je od radosti iz djetinjstva sakupljanje krijesnica u staklenke. Takva igra može dovesti do nehotične smrti krijesnica pa umjesto toga treba uživati u njihovu slobodnom letu.

Mužjak male ivanjske krijesnice na listu hortenzije
(foto Katarina Šostarec)

Katarina Šostarec, mag.ing.agr
Stručna suradnica za ekološku poljoprivredu 

Literatura:

• Aleksander B. Klots, Elsi B. Klots (1969): Insekti. Mladinska knjiga, Ljubljana. Str. 113-114.
• Garms H., Born L. (1981): Fauna Evrope. Mladinska knjiga, Ljubljana. Str. 386.
• Morris Parker, B. (1990): Riznica prirode. Školska knjiga, Zagreb.
• https://blog.wwf.de/gluehwuermchen/
• http://www.sveosvemu.com/krijesnice-lampyridae-mala-svjetla-u-noci 
• http://www.tierchenwelt.de/kaefer/2007-gluehwuermchen.html

 Zelena gnojidba prema načelima dobre poljoprivredne prakse predstavlja važnu mjeru u cilju očuvanja optimalnih fizikalnih svojstava i povećanja plodnosti tla. Prilikom sjetve siderata je važno da biljka u relativno kratkom vremenu razvije što veću nadzemnu masu, korijen što jače proraste masu tla, dok je za leguminoze bitno i usvajanje što veće količine dušika. Prilikom sjetve siderata neophodno je uzeti u obzir: vrijeme sjetve i dužinu vegetacije, mogućnost sjetve narednog usjeva (ne iz iste porodice), otpornost prema bolestima, štetočinama i suši, otpornost prema mrazu kao i cijenu i količinu sjemena.

Biljne vrste za zelenu gnojidbu

Biljke posijane za zelenu gnojidbu obogaćuju tlo organskom tvari, poboljšavaju biološku aktivnost tla, koriste teže pristupačna hraniva, a na težim tlima popravljaju biološku drenažu tla. Na lakšim tlima povećavaju kapacitet tla za vodu, utječu na pedohigijenu te osiguravaju opskrbu tla organskom tvari i bolju pristupačnost hranjivih elemenata. Osim toga indirektno utječu na smanjenje korovske populacije, zasjenjuju tlo i sprječavaju isušivanje tla u ljetnom razdoblju, smanjuju potrebu za dodavanjem gnojiva, a kod lakših tala zadržavaju vlagu i štite tlo od erozije. Odabir siderata ovisi o klimi, tlu, plodoredu ali i vremenu u kojem se može zasijati, odnosno o tome kada je površina slobodna ili kada je skinut glavni usjev. Siderati se najčešće zasijavaju na proljeće ili krajem ljeta nakon skidanja žitarica, uljarica ili povrća. Takvi usjevi koji se zasijavaju krajem ljeta i ostaju kroz zimu kao pokrovni usjevi moraju biti otporni na niske temperature, oni ujedno i sprečavaju ispiranje nitrata u tlu, te je na taj način osigurano maksimalno iskorištavanje hraniva. Zaoravanje siderata ima povoljan utjecaj na teškim i na pjeskovitim tlima, naročito na površinama koje se gnoje samo mineralnim gnojivima. Za sjetvu siderata mogu se koristiti leguminoze ili neleguminozne vrste.

Najčešći leguminozni siderati su:

1. Crvena i bijela djetelina (Trifolium pratense, Trifolium repens) – za zelenu gnojidbu se mogu sijati u rano proljeće ili krajem ljeta, dobro podnose srednje teška i teška tla.
2. Inkarnatka (Trifolium incarnatum) – za zelenu gnojidbu se može sijati u proljeće ili krajem kolovoza, na laganim propusnim tlima.
3. Smiljkita (Lotus corniculatus) – može se sijati u proljeće ili kasno ljeto, dobro podnosi ekstremne klimatske prilike.
4. Lupina (Lupinus albus – bijela, L. luteus – žuta, L. angustifolius – plava) – sije se u rano proljeće, uspijeva na lakim pjeskovitim tlima, dobro podnosi kisela tla.
5. Grahorica (Vicia villosa – maljava, Vicia sativa – obična grahorica) – može se sijati u proljeće ili ozima na jesen, na laganim i ilovastim tlima.
6. Grahor (Lathyrus pratensis) – za zelenu gnojidbu se može sijati u proljeće na srednje teškim i teškim tlima.
7. Kokotac (Melilotus albus) – sije se u proljeće na lakšim pjeskovitim tlima, dobro podnosi sušu.
8. Bob konjski (Vicia faba) – sije se sredinom ožujka, dobro uspijeva na teškim, zbijenim i vlažnim tlima.
9. Saradela (Ornithopus sativus) – sije se krajem proljeća, dobro uspijeva na laganim pjeskovitim tlima.
10. Esparzeta (Onobrychis sativus) – sije se u proljeće ili krajem ljeta, uspijeva na tlima koja ne odgovaraju djetelinama, dobro podnosi sušu.

Najčešći neleguminozni siderati su:

1. Repice (Brassica napus) – za zelenu gnojidbu se mogu sijati u proljeće ili krajem kolovoza, na ilovastim tlima, ne preporučuje se sijati prije kupusnjača.
2. Ogrštica (Brassica rapa oleifera) – može se sijati krajem proljeća, postrno ili na jesen, dobro podnosi niske temperature, kao nematocidna biljka može se sijati prije krumpira ili repe ali ne prije kupusnjača.
3. Gorušica (Sinapis alba) – može se sijati postrno ili na jesen, otporna je na niske temperature, smanjuje zaraženost tla nematodama prije repe ili krumpira.
4. Uljana rotkva (Raphanus sativus) – može se sijati u proljeće ili postrno, ne podnosi niske temperature, nematocidna biljka, izbjegavati sjetvu prije kupusnjača.
5. Facelija (Phacelia tanacetifolia) – sije se u proljeće ili postrno, uspijeva na laganim i ilovastim tlima, kao nematocidna biljka dobra je predkultura za kupusnjače, krumpir i repu.
6. Heljda (Fagopyrum esculentum) – sije se krajem proljeća ili postrno, uspijeva na laganim pjeskovitim ali i ilovastim tlima, ne podnosi niske temperature, kao nematocidna biljka dobra je predkultura za većinu usjeva.

Učinak zelene gnojidbe

Za zelenu gnojidbu se mogu kombinirati smjese leguminoznih i neleguminoznih siderata, zbog bolje ekološke adaptacije i veće nadzemne i podzemne mase uz više biološki vezanog dušika (Cortes-Mora,F.A. i sur., 2010). Tako se u proljeće može sijati smjesa gorušice, facelije i jare grahorice, dok se u jesen mogu sijati grahorica i grašak u smjesi sa zobi ili raži koji se mogu koristiti i kao zelena krma. Gorušica, heljda i lupine imaju veliku sposobnost usvajanja teško topljivih fosfornih spojeva koja su kasnije lakše dostupna glavnim kulturama. Raž se također može koristiti za zelenu gnojidbu zbog alelopatskih utjecaja na korove i velike produkcije zelene mase. Odabir siderata i učinak zelene gnojidbe najviše ovise o klimi, tlu i plodoredu. Siderati zahtijevaju određenu količinu oborina (400-500 mm) koje bi tijekom vegetacije trebale biti pravilno raspoređene kako bi biljke izgradile čim veću količinu biljne mase. Neki siderati kao bob, grahor, stočni grašak i bijela djetelina dobro uspijevaju na teškim tlima, dok žuta lupina, heljda i saradela bolje uspijevaju na lakšim tlima. Većini siderata pogoduju neutralna tla s dovoljno kalcija, osim lupine koja dobro podnosi i kiselo tlo. Plodored se može planirati nekoliko godina unaprijed kako bi se siderati lakše interpolirali vremenski i prostorno između glavnih kultura. Vremenski interpolirani usjevi najčešće dolaze ljeti nakon skidanja glavnih usjeva i ostaju na površini do jeseni ili proljeća. Siderat zasijan na jesen kao ozimi usjev koristi ujedno i kao pokrovni usjev, koji sprečava eroziju na nagnutim terenima ali i ispiranje dušika. Najčešće se na težem tlu gdje u proljeće dolazi rani jari usjev, zaorava u kasnu jesen, dok se na lakšem tlu gdje dolazi kasni jari usjev, siderat zaorava tek u proljeće. Zaoravanje siderata na lakšem tlu u proljeće, bitno je zbog manjih gubitaka biološki vezanog dušika, što značajno utječe na povećanje prinosa narednog usjeva. Zbog većeg učinka zelene gnojidbe, usitnjena nadzemna masa zaorava se dublje kako ne bi smetala u predsjetvenoj pripremi tla. Količina organske tvari unesena zaoravanjem siderata ovisi o biljnoj vrsti kao i o vegetativnoj fazi biljke Pozitivan učinak zelene gnojidbe odražava se sljedeće dvije godine na povećanje prinosa kulture koja slijedi nakon zaoravanja siderata.

Važnost zelene gnojidbe

Osim pozitivnog utjecaja na fizikalna svojstva tla sve veći značaj zelene gnojidbe pripisuje se pedohigijeni tla zbog zastupljenosti manjeg broja kultura u plodoredu, naročito pri sjetvi siderata koji smanjuju zaraženost tla nematodama (heljda, facelija, gorušica). Vrijeme sjetve siderata ovisi o tome za koju kulturu želimo pripremiti tlo, da li će biti interpolirana između dva glavna usjeva, kao predusjev, kao pokrovni usjev ili u rjeđem slučaju kao glavni usjev ili korišten kao krmna kultura. Kulture koje se same sa sobom ne podnose kao što su: uljana repica, crvena djetelina, lucerna i grašak u plodored se uključuju tek nakon tri godine. Sjetva siderata nakon kalcizacije, naročito kalcifilnih kultura; ogrštica, repica, gorušica primjenjuje se prije sjetve glavnog usjeva radi smanjenja negativne posljedice kalcizacije na glavni usjev. Kako bi se osigurao pozitivan učinak zelene gnojidbe bitno je točno odrediti vrijeme zaoravanja siderata. Većina biljaka za zelenu gnojidbu zaorava se nakon cvatnje, usitnjavanjem nadzemne masa i unošenjem u tlo dva do tri tjedna prije sjetve glavnog usjeva. Na taj se način ostvaruje postupna razgradnja unesene organske tvari i lakše usvajanje hranjivih elemenata. U cilju održivog gospodarenja i sprječavanja degradacije tla, sjetva siderata bi osim ekološke osviještenost i učinkovitosti gospodarstva trebala biti neophodna mjera i sastavni dio svakog višegodišnjeg plodoreda.

                                                                                                Mara Bogović, dipl. ing.
rukovoditeljica Podružnice Varaždinske županije

Najjednostavnije rečeno, zeleni zid su živući zidovi, koje također zovemo biozidovi, vertikalni vrtovi ili zeleni zidovi. Zamislite stijenu: sintetičku podlogu koja služi kao potpora za koju se biljke “pridržavaju” i sustav navodnjavanja koji je posebno važan tijekom sušnih razdoblja. Jedan od najvažnijih koraka pri dizajniranju i izgradnji zelenog zida je odabir vrsta: važno je odabrati vrste koje rastu ravno, imaju bogat donji lisni pokrov, pošto ćemo ih vidjeti baš odozdo.

Za prve zelene zidove korištene su uglavnom tropske biljke, no sada je izbor puno veći. Uz pomoć različitog biljnog materijala na zidovima se stvaraju divni uzorci koji su pravi dokaz nove urbane umjetnosti. Zeleni zidovi na više načina pozitivno djeluju na grad i ljude: štite zgrade od vanjskih prirodnih pojava, ozelenjuju grad i u dijelovima gdje je horizontalno ozelenjivanje nemoguće zbog nedostatka prostora i u posljednje vrijeme koriste se čak i  za uzgoj povrća. Uslijed intenzivnog sunčevog zagrijavanja, goli zid se brže zagrijava, pa se samim time brzo zagrije i prostor unutar zgrade. Zeleni zidovi, gdje listovi gube vodu kroz evapotranspiraciju, snižavajući temperature okoliša i zgrade.

Zeleni zidovi stvaraju svoju mikroklimu. Također smanjuju stvaranje smoga i apsorbiraju teške metale iz atmosphere. U svakom slučaju, posljedica stvaranja živućih zidova je stvaranje zelenih prostora u gradovima, gdje je nemoguće izgraditi “normalnu” zelenu oazu. Zeleni zidovi relativno nov pojam u krajobraznoj arhitekturi, ali svakim danom koriste se u neku novu svrhu kao što je prekrivanje ružnih betonskih struktura uz autoceste i mostove, u bolnicama i oko njih za stvaranje prirodnije okoline, i dr.

Pošto većina nas nema niti vremena niti mogućnosti posaditi bilje preko cijelog pročelja zgrade ili obiteljske kuće, postoji jednostavniji, a jednako zanimljiv način kako obični betonski zid učiniti zanimljivijim, i živim. Dovoljan je kontejner za sadnice 0,5×0,5 m u koji ćete svaku biljku posaditi u poseban prostor (cca 45 sadnica) te popuniti zemljom. Kontejneri bi trebali ostati horizontalno postavljeni nekoliko mjeseci da bi se bilje dovoljno razvile i stvorile jako korijenje koje će ih zadržati u zemlji kada kontejner okrenemo vertikalno. Možemo posaditi nekoliko takvih kontejnera, ovisno o tome koliko mjesta imamo. Preporučljivo je posaditi biljke s minimalnim zahtjevima. Oko kontejnera mogu se izraditi okviri od prirodnih materijala ili kupiti već gotovi okviri kao za npr. slike. Zeleni zidovi ne koriste se samo izvana. Biljke su prirodni pročiščivaći zraka od zagađenja pa u unutarnjim prostorima smanjuju potreba za ventilacijom i filtracijom zraka (što opet znači i manju potrošnju energije).

Zdravka Dugandžić, mag.ing.agr.,
Podružnica Savjetodavne služne Zagrebačke županije, Jastrebarsko

Cvjetovi su sitni, bijele boje, skupljeni u 15 cm dugi grozdasti cvat. Cvatu u travnju i svibnju.  Plodovi su okrugli, crne boje i pojavljuju se u jesen. Listovi ovog grma nalik su  listovima lovora, a plodovi  podsjećaju na višnje.  Zbog te dvije sličnosti je ova biljka dobila naziv lovor višnja.

Nije osjetljiva na položaj, odgovara joj i sunčano i sjenovito mjesto, ali ipak bolje uspijeva na sunčanom položaju. Odgovara joj vlažno i dobro drenirano tlo.  Dobro tolerira onečišćenje okoliša pa je prikladna za gradsku okolinu. Otporna je na niske temperature i dobro podnosi rezidbu, pa je stoga  dobar izbor za živu ogradu.  

Da bi lovor višnja formirala lijepu gustu živicu, najbolje ju je  saditi na razmak od 30 do 40 cm. Željena gustoća  živice postiže se orezivanjem mladih biljaka u širinu i u visinu, u ožujku i lipnju. Kada živica dosegne željenu visinu, njezin oblik održavat će se redovitom rezidbom dva puta godišnje, u svibnju poslije cvatnje i u rujnu. Zbog redovnog orezivanja, na formiranoj živici, neće se pojavljivati cvjetovi.

Ako lovor višnja raste pojedinačno kao ukrasni grm, potrebno je u rano proljeće prikratiti grane koje strše, jer one narušavaju oblik grma. Mlade grane, koje su bliže korijenu, skraćuju se za polovicu dužine, da bi se razgranalo podnožje grma koje često ogoli. Svakih, otprilike, pet godina prorijedi se  središte grma kako bi se  prozračila unutrašnjost  i stvorio prostor za rast i razvoj novih mladih grana.

Razmnožava se najčešće reznicama, a one mogu biti zelene, poludrvenaste i drvenaste. Najbolji rezultati postižu se poludrvenastim reznicama. To su jednogodišnji  izboji  koji su pri vrhu još uvijek zeleni ,a pri bazi odrvenjeli. Poludrvenaste reznice uzimaju se od sredine ljeta do jeseni. Dužina reznica može biti od 7,5 do 15 cm. Najbolje ih je uzimati u jutarnjim satima, prije nego što nastupe visoke temperature. Važno ih je što prije staviti u supstrat, da se ne bi oštetile zbog visokih temperatura.  Kao supstrat može se koristiti mješavina treseta i riječnog pijeska ili gotov supstrat za ukorjenjivanje. Da bi se reznice bolje ukorijenile, preporuča se umočiti ih u praškasti hormon za ukorjenjivanje.  

I za kraj treba napomenuti da su svi dijelovi biljke otrovni. Njezinim trovanjem dolazi do povraćanja, lupanja srca, gušenja i smrti koja može nastupiti u roku jednog sata.

Autorica teksta: Marina Hadrović, mag. ing. agr.,
Podružnica Savjetodavne službe Zagrebačke županije, Sv. Ivan Zelina

Osnovna funkcija živih ograda uz dekorativnu je i zaštita privatnosti, zaštita od vjetra, pogleda, prolaza, omeđivanje staza, a i kao linija razdvajanja posjeda. Na tržištu postoji mnogo vrsta koje služe za uzgoj žive ograde, a najjednostavnija podjela je na zimzelene i listopadne vrste.                

Zimzelene vrste:

Ligustrum sp., kalina – brzorastući zimzeleni grm sa malim bijelim cvjetovima. Najčešće je korištena živica, neke vrste mogu narasti i do 3 m visine. Photinia x fraseri, photinia – zimzeleni grm. Cvate u svibnju i ima bijele cvjetove.                                                               
Photinia naraste 1,5-3 m visoko i do 3 metra široko. Uspijeva na sunčanom i polusjenovitom položaju i odgovaraju mu svi tipovi tla. Sadi se kao živica na svakih 50 cm. Otporna je na niske temperature.                                                                                                                    
Juniperus sp., kleka – različiti varijeteti, podvrste. Stupastog oblika, neke vrste mogu narasti do 4 m.
Prunus laurocerasus, lovor višnja – Biljka poznata po sjajnim zelenim listovima, a pogodna je za srednje i visoke živice. Češće se sadi u priobalju zbog otpornosti na vjetar. Preporučena sadnja je 2 – 3 kom na metar dužine.                                                                                                     
Taxus baccata, tisa –  Spororastuća crnogorica tamno zelenih iglica pogodna za niske i srednje visoke ograde. Odlična je i za prostore bez direktnog sunčevog svijetla. Poznata je po dugovječnosti.

Listopadne vrste:

 Viburnum opulus, udikovina – listopadni grm visine i širine preko četiri metra. U proljeće udikovina očarava prekrasnim bijelim loptastim cvatovima. Podnosi sadnju ispod drveća i manje osunčane položaje.                                                                                                                   
Rhododendron sp, rododendron – gust grm s divnim cvjetovima. Može narasti do 2 m. Acidofilna je biljka, što znači da voli kiseli supstrat.                                                              
Phyllostachys pubescens, plemeniti bambus –  otporan, visok i vrlo zahvalan bambus. Nije toliko čest u vrtovima u Hrvatskoj i šire iako podnosi i do -20 celzijevih stupnjeva. Nije prikladan za male vrtove. Cvjetovi su gotovo neprimjetni zato što cvjeta samo na visokim stapkama.
Carpinus betulus, grab obični – Pogodan za živice od 1 do 3 m. Za dobru popunu u ogradi potrebno je češće orezivanje, a i tijekom zime lišće ne opada sa grana iako u potpunosti izgubi zelenu boju.Tek pred kretanje nove vegetacije staro lišće se gubi. Ograda je postojana dugi niz godina uz jedno ili dva orezivanja godišnje te uz malu cijenu sadnica možete dobiti dobar materijal za srednje visoke živice.
Berberis Thunberghii „ Atropurpurea“, žutika crvenolisna – Listopadni bodljikavi grm iznimno dekorativnih crvenih listova, žutih cvjetova i crvenih plodova.U jesen listovi prelaze u narančasto crvenu boju. Pogodna je za niske i srednje žive ograde   (od 0,5 do 1 m) , a uz redovno orezivanje dobit ćete iznimno lijepu i atraktivnu živicu.Preporučena sadnja je 3 do 4 komada na dužni metar.
Pyracantha coccinea, vatreni grm – Listopadni izrazito bodljikavi grm, vrlo atraktivnih žutih,crvenih ili narančastih plodova. Kao živa ograda neprolazan je za životinje i ljude i često se koristi da se spriječi bilo kakav prolaz. Iznimno oštri trnovi su nesavladivi, visine do 2 m.

Autorica teksta; Zdravka Dugandžić, mag.ing.agr.,
Podružnica Savjetodavne služne Zagrebačke županije, Jastrebarsko

Ovih dana svjedoci smo da sunce žari i pali, a temperature u hladu prelaze čak i 35 ºC,  tako da su se najave počele i ostvarivati. Ovakva situacija nerijetko završi kratkotrajnim olujnim nevremenom popraćenim tučom.

Ljudi se teško prilagođavaju nastaloj situaciji, a nije puno bolje ni biljkama štoviše počele su se primjećivati i posljedice ovih visokih temperatura.

Primijećeno je žućenje lišće u intenzivnim nasadima jabuka, na pojedinim sortama (Golden delicious…), što je posljedica temperaturnog šoka, kao i u nasadima aronije pojedino lišće je promijenilo boju u crvenkastu nijansu. Kod koštičavog voća u tijeku je berbe  (breskve, nektarine), a voćke koje su pobrane isto tako intenzivno žute i lišće je već počelo opadati, a što će za posljedicu imati slabije ishranjene pupove za slijedeću godinu. U nasadima kod kojih nije postavljena protugradna mreža moguće su već ožegotine na plodovima.

Isto tako kod ovakvih visokih temperatura plodovima se pospješuje dozrijevanje, a moguće je i prijevremeno opadanje plodova kod ranijih sorti.

Kako su na pojedinim dijelovima naše županije neki voćnjaci u proljeće (22. na 23. travanj)  pretrpjeli velike štete uzrokovane mrazom (-2,6 ºC) u vrijeme cvatnje, a to se dogodilo po drugi put u zadnje dvije godine, vlasnici nasada su smanjili ulaganja na minimum. U takvim nasadima koji nisu opterećeni rodom, potrebno je provoditi određene mjere zaštite nasada od štetnika i bolesti. Visoke temperature pogoduju ubrzanom razvoju štetnika, posebno grinja, uši… koji uz ovakve meteorološke uvjete, sisanjem dodatno oslabljuju biljke i povećavaju populaciju za narednu godinu. Primjena akaricida u nasadima je ograničena, tako da je potrebno pripaziti kod primjene sredstava na vrijeme primjene i dozu. Isto tako primijećen je i jači napad pepelnice na jabukama sorte Idared. Zaražene izboje potrebno je porezati i maknuti iz nasada tako da se smanji intenzitet bolesti za slijedeću godinu. Kod suzbijanja i primjene sredstva za zaštitu bilja posebno se mora obratiti pažnja na vrijeme tretiranja (preporuka navečer, kad temperature padnu ispod 25 ºC) kako nepravilnom primjenom sredstava za zaštitu bilja dodatno ne bi oslabili biljke.

U mladim nasadima primijećeno je  sušenje sadnica koje nisu navodnjavane niti zalijevane, a sadnice koje se nisu posušile usporen im je rast i slabije napreduju.                 

Ovakvo vrijeme odgovara razmnožavanju glodavaca, tako da su moguće i veće štete na sadnicama uzrokovane izgrizanjem korijenja od strane voluharica. Za suzbijanje populacije glodavaca potrebno je primijeniti mamke kod aktivnih rupa, a isto tako primijećene su manje štete od glodavaca ukoliko se primjeni međuredna obrada tla kojom se unište podzemni hodnici voluharica kao i korov koji je konkurent biljci za vodom.

Svakako se preporučuje u nasadima primijeniti folijarnu prihranu i to pripravcima za sprečavanje negativnog utjecaja stresa od visokih temperatura na biljke, na bazi aminokiselina, kao što su: Polyamin, Drin, Megafol. Sredstva je poželjno primijeniti kasno navečer i moguće ih je miješati sa sredstvima za zaštitu bilja, ali preporuka je primijeniti ih zasebno. Ako je moguće navodnjavati nasad, potrebno ga je provoditi preko noći.      

Mr.sc. Katarina Poljak Laušić
 Stručna savjetnica

Početak srpnja je vrijeme drugog tretiranja protiv palminog drvotoča i zato obavještavamo posjednike palmi o važnosti zaštite palmi protiv ovog štetnika.

Palmin drvotoč (Paysandisia archon) i crvena palmina pipa (Rhynchophorus ferrugineus) jedni su od najvažnijih štetnika na palmama, jer njihov napad uzrokuje potpuno propadanje biljke domaćina.

Najčešći njihovi domaćini koje susrećemo kod nas su: kanarska datulja (Phoenix canariensis), visoka žunara (Trachycarpus fortunei), kalifornijska lepezasta palma (Washington filifera) i niska žumara (Chamaerops humilis). Palmin drvotoč preferira palme visoke žumarae, dok crvena palmina pipa preferira palme kanarske datulje. Palmin drvotoč je prisutan i aktivan već nekoliko godina na našem području (Istra).

Simptomi napada su prisutnost piljevine na kruni, izgriženo lišće, i nakošeno i klimavo deblo same palme. Na kraju, palme se suše.

Često se na okućnicama mogu vidjeti potpuno suhe palme i one bi se trebale iskrčiti, a biljne dijelove bi trebalo ili spaliti ili uništiti u stroju za preradu biljnih ostataka. Ako je napadnut samo vegetativni vrh palme, a ona je još “živa“, može se pilom rezati palmu do zdravog tkiva.

Palme koje pokazuju znakove napada, a i one koje naoko izgledaju zdrave, potrebno je zaštititi. Jedini pripravak koji je imao dozvolu za tu namjenu na osnovi je klorpirifosa, Pyrinex 48 EC. Međutim, pripravku je prestala važiti registracija 25. ožujka 2016, krajnji rok za prodaju zaliha je bio 25. rujna 2016. dok je krajnji rok za primjenu zaliha 25. rujna 2017.

Treće tretiranje treba provesti u rujnu. Količina škropiva ovisi o veličini palme, u prosjeku iznosi 20-25 litara po palmi.

Tretiranje je potrebno provesti po lijepom i mirnom vremenu, naravno uz obavezno korištenje zaštitne opreme.

Zrinka Krpan-Buić, dipl.ing.agr.
e-mail: Zrinka.Krpan.Buic@savjetodavna.hr