Najava, Vijest

U Požeško-slavonskoj županiji (uz izuzetak onih koji stanuju u višekatnicama i neboderima) teško je pronaći dvorište koje nema barem po koju zasađenu vinovu lozu stolnog sortimenta za svoje potrebe. S druge strane, u selima koja su maštovito poslagana duž mitskih vinogorja Kutjevo, Požega, Pleternica i Pakrac, gotovo da nema obitelji koja, barem s nekim od svojih članova, nije direktno ili indirektno povezana s vinogradima i/ili vinom. No, opća utrka i užurbanost življenja sa sobom neizbježno i trajno povlači iz uporabe onaj – nekad sveopći, mirisni i nadahnjujući osjećaj rustikalnoga, osjećaj pripadnosti selu, kraju i zavičaju…..

Stoga se brojna znanja, vještine i običaji, polako ali sigurno, tiho i neizbrisivo, gotovo kradomice udaljavaju iz užitaka življenja za selo i na selu. Pa, baš kao što na suncem obasjanim obroncima iščezavaju i zadnji obrisi razasutih ostataka panonske magle, gube se i znanja iz rezidbe vinove loze, znanja cijepljenja, okuliranja te brojnih drugih  korisnih običaja po čijem smo bogatstvu sve do nedavno bili prepoznatljivi i poželjni kao destinacija neutažive žudnje….

Iz svega izrečenog, a ponajviše zbog zahvalnosti prema netragom nestalim našim starima, koji su ama baš sve što su o životu i poljodjelstvu naučili i znali, bili nesebično prenosili na nove naraštaje, i – usprkos procvatu napretka i novih tehnologija koje nas sve češće čine nekim bezimenim dijelom globalizacijskih trendova, upravo iz ljubavi prema zemlji i kraju koji nas hrani, mi, djelatnici Savjetodavne službe u Požeško-slavonskoj županiji, s debelim razlogom i uvjereni u ispravnost vlastitih odluka, još prije 12 godina krenuli smo s školom rezidbe, jasno pokazujući svoj neugasli žar prema svetoj plemenitosti prijenosa i darivanja svoga znanja drugima te ljubavi prema struci i poslu kojeg volimo…..

Zato, duboko uvjereni da će naše altruističko srastanje sa našim susjedima, znanim i neznanima, i kroz ovu školu rezidbe, nedvojbeno ukazati da, makar i malim koracima i djelima, možemo polaznicima usađivati i usaditi onaj preuzvišeni osjećaj da zajedno možemo više, svi skupa voleći svoj kraj, ljude, zavičaj i Domovinu….

Bilo bi divno kada bismo, unatoč življenju u vremenima krize, smogli samo malo više hrabrosti, snage i vjere u svoje bolje sutra. Vjere u svoj identitet, zajedništvo i ostvariv uspjeh. Pa čak i u okvirima koje mnogi gledaju s podsmjehom, a zove se poljoprivreda. A vjeru pretočili u djela….

Tomislav Božičević, dipl. ing. agr.
viši stručni savjetnik,