Reportaža, Vijest

Teme su bile entomologija u poljoprivredi i šumarstvu, medicinska i veterinarska entomologija, entomologija tla, integrirana zaštita bilja, biologija kukaca s posebnim naglaskom na fiziologiju, neurobiologiju, razvojnu odnosno populacijsku genetiku i toksikologiju, genetski modificirani organizmi, napredna istraživanja u pčelarstvu, ekologija i zaštita krajolika i kukaca te mogućnosti razvoja poljoprivrede u skladu s temeljnim postulatima održivog razvoja. Stoga je i glavni cilj konferencije bio umrežiti entomologe iz cijeloga svijeta kako bi si obostranom razmjenom znanja i vještina međusobno pomogli, a posljedično time spasili ugrožene vrste i osjetljive ekosustave. U prilog tezi da je uspostava pravilne mreže veoma važna govori i osobno iskustvo. Naime, nakon završetka dijela konferencije o pčelarstvu otišao sam slušati prezentacije o načinima zaštite krajolika i drugih kukaca te sam u raspravi iznio neka pčelarska znanstvena iskustva u vezi s blokadom feromonskih receptora, koja će sasvim sigurno koristiti kolegi J. Offenbergu iz Danske koji već godinama istražuje uporabu tzv. mrava tkalaca (Oecophylla spp) u tropskoj poljoprivredi.

Od plenarnih predavača valja izdvojiti dr. sc. M. J. Samwaysa iz Južne Afrike koji je u svojoj prezentaciji „Projektiranje krajolika u budućnosti i njegova zaštita“ naglasio da su kukci ambasadori bioraznolikosti te da se zaštita kukaca mora temeljiti na pet točaka: održavanje fonda kukaca, održavanje krajolika u dobrom stanju koliko je to god moguće, smanjenje kontrasta između pojedinih elementa koji čine neki krajolik, umjereno i pažljivo unošenje „vanjskih rezervi“ kukaca u neki krajolik te povezivanje područja s dobrim staništima. Razumljivo da je veoma važno imati velika i kvalitetna staništa te da smanjiti izolaciju pojedinih staništa. Tako se održava dinamika metapopulacije u određenom staništu te povećavaju izgledi za njezino preživljavanje u neizbježnom kratkoročnom ili pak dugotrajnom srazu s klimatskim promjenama.

Iz pčelarskog dijela konferencije treba izdvojiti plenarno izlaganje prof. dr. sc. Siriwata Wongsirija iz Tajlanda koji je nas je upoznao o razmjerima uginuća pčela u Aziji unatrag nekoliko godina i naporima koji se ulažu kako bi se pronašli uzroci takva stanja. Navodi lošu pčelarsku praksu te moguće klimatske promjene kao potencijalne uzroke uginuća. U tom je tonu slijedilo izlaganje američkog kolege S. Petersona. On je u svojoj prezentaciji „Jesu li divlje vrste pčela održive u jugoistočnoj Aziji“ ustvrdio da gubitkom prirodnih staništa te pretjeranim iskorištavanjem od strane pčelara i uporabom pesticida ugrožavamo opstanak Apis dorsate, Apis floreae i Apis ceranae kao najvažnijih pčelinjih vrsta u Aziji, koje igraju veliku ulogu u oprašivanju biljnih vrsta. Razumljivo je da je europske i američke istraživače zanimala mogućnost uvođenja europske medonosne pčele na područje jugoistočne Azije, kao i sve posljedice koje bi pratile takav zahtjevan zadatak. Stoga smo iskoristili mogućnost da u okviru tehničkog izleta posjetimo Kambodžu i uvjerimo se u potencijale pčelarstva na području Laosa, Kambodže i Vijetnama te da vidimo postoji li mogućnost uvoza europske medonosne pčele na spomenuto područje i uvođenja pčelarstva kao važnog segmenta održivog razvoja. To bi ujedno bila prilika za mnoge hrvatske pčelare i uzgajivače pčelinjih matica da izvozom genetskog materijala pokažu razvijenost našeg pčelarstva. Valja kazati da su literaturni podaci o tome prilično oskudni, a raniji pokušaji uvođenja novih vrsta pčela nisu detaljno opisani. Stoga ostaje nejasno jesu li poteškoće kod uvođenja europske medonosne pčele nastale kao posljedica ljudske pogreške ili uzrok treba tražiti u neprilagođenosti europskih pasmina pčela drugim klimatskim i pašnim prilikama ili izloženosti egzotičnim nametnicima. Obilaskom pčelara u Kambodži uvidjeli smo određene socioekonomske poteškoće u tranzicijskom prijelazu nakon 30-godišnjeg rata. Logično je bilo očekivati da se slične poteškoće mogu pronaći i u pčelarstvu koje strateški te u tehničko-operativnom smislu bitno zaostaje za hrvatskim i europskim pčelarstvom. Posebno su bila zanimljiva kazivanja lokalnih pčelara – lovaca (honey hunters) koji svoju životnu egzistenciju temelje na hodanju džunglom ili poljanama u potrazi za divljim pčelama vrsta Apis dorsate ili Apis floraee. Pri tome se penju na visoko drveće (do 20 m visine) riskirajući često da zadobiju ozljede opasne po život ili se pak zavlače u grmlje pokušavajući skinuti saće s medom. Odmah se može uočiti da takav način pčelarenja možda osigurava kratkoročnu egzistenciju, ali duže neplansko iskorištavanje divljih vrsta pčela predstavlja prijetnju ekološkoj ravnoteži u jugoistočnoj Aziji jer pčelari lovci ne shvaćaju da je njihovim nepravilnim aktivnostima ugrožen opstanak spomenutih vrsta. No optimizam koji vlada među tim mladim ljudima, kao i želja za znanjem, ulijevaju nam nadu da će pčelarstvo uz uzgoj riže, kokosa, banana i manga ipak predstavljati dodatni izvor zarade za tamošnje stanovništvo. Razumljivo je da je potreban golem znanstveno-organizacioni trud kako bi se postigli zadovoljavajući pčelarski standardi.

Foto: Z. Tomljanović: Pčelar lovac (honey hunter) u Kambodži

Nije izostala ni znanstveno-stručna komponenta tehničkog izleta pa smo iskoristili priliku da se upoznamo s azijskim vrstama pčela i njihovim nametnicima koji bi mogli biti velika opasnost ako primjerice nekontroliranim uvozom pčela ili kontejnerskim prijevozom dospiju u Europu. Poglavito se tu radi o nametniku Tropilaelaps (sličan varoi) koji je ušao u hrvatsku i europsku pčelarsku pravnu regulativu kao moguća egzotična bolest koja se obvezno suzbija po zakonu.

Nadalje, iz pčelarskog dijela konferencije treba izdvojiti radove američkih, poljskih, ruskih, iranskih, tajlandskih i indijskih kolega koji su nas izvijestili o svojim istraživanjima s varoozom, nozemozom, vapnenastim leglom, apiterapiji, sastavu različitih vrsta meda i interakciji genotipa i okoliša.

 Također, valja istaknuti da sam na konferenciji prezentirao rad pod nazivom „Dobra veterinarska praksa u pčelinjaku – smjernice za budućnost“ koji je nastao u suradnji s bosansko-hercegovačkim stručnjacima (mr. sc. Santrač). Znanstveno-stručna suradnja s Bosnom i Hercegovinom veoma je važna ne samo zbog blizine granice već i spoznaje da dio pčelara iz Hrvatske i B i H seli košnice na ispašu iz jedne u drugu zemlju. Naime, unatrag nekoliko godina često slušamo izjave poput: „…veterinari su prepreka razvoju pčelarstva; ništa ne razumiju, ne poznaju osnove pčelarstva i boje se pčela“. Logično je stoga postaviti retoričko pitanje mogu li pčelari i veterinari zajedno? Naravno, ne samo da pčelari i veterinari mogu zajedno već su i prirodno upućeni jedni na druge. Posebice se to odnosi na spoznaju da se unatrag nekoliko desetljeća znatno povećao broj uzročnika bolesti te da problematika pčelinjih bolesti predstavlja važno mjesto u suvremenom komercijalnom pčelarenju. Logično je očekivati da središnju ulogu u tome imaju veterinari koji se moraju aktivno uključiti u rješavanje navedenih problema. Potrebu za jačim uključivanjem veterinara u pčelarstvo nedavno je naznačila i Svjetska pčelarska federacija (Apimondia) koja razmatra uvođenje posebnog povjerenstva „Veterinari u pčelinjaku“.

Smisao smjernica „Dobra veterinarska praksa u pčelinjaku“ nije biti branitelj veterinara i pčelara. Smjernice žele pomoći veterinarima da ne gube vrijeme u traženju podataka koji su često zastarjeli ili netočni i služit će kao podsjetnik na nešto što su davno učili i položili na Veterinarskom fakultetu, ali i kao suvremeni izvor pčelarskih podataka koji će im pomoći u njihovu svakodnevnom radu u pčelinjaku te uspostavi partnerskih odnosa s pčelarima.

U konačnici treba kazati da je konferencija u tehničko-organizacionom dijelu opravdala očekivanja. Stečena iskustva u druženju s entomolozima iz cijeloga svijeta te upoznavanje s potencijalima pčelarstva, divljim vrstama pčela i njihovim nametnicima u jugoistočnoj Aziji zasigurno će u budućnosti pronaći svoje mjesto u mnogim pčelarskim znanstveno-stručnim publikacijama te biti temelj za razna znanstvena i primijenjena istraživanja. Razumljivo da ću stečena znanja na konferenciji prezentirati hrvatskim pčelarima u okviru predstojećih panela i radionica.

Na kraju, moja velika zahvala mnogim pojedincima i Institucijama koje su me podržali i pomogli u nastojanjima da odem na spomenutu konferenciju. Posebice hvala Hrvatskoj poljoprivrednoj komori, Hrvatskom pčelarskom savezu, Gradu Sveta Nedjelja, Pčelarskim udrugama „Lipa“ i „Maja“ iz Zagreba, „Turopolju“ iz Velike Gorice te Pčelarskim udrugama iz Sv. Ivana Zeline, Vrbovca, Križa, Dugog Sela te Samobora i Svete Nedelje.