Ratarstvo, Vijest

Grubo rečeno filozofija gnojidbe je održavanje plodnosti tla, ukoliko je tlo dobro opskrbljeno pristupačnim hranjivima u tlu funkcija gnojidbe bila bi dodavanje hranjiva u količini koje je potrošila ili iznijela kulturna vrsta koja je bila predmet uzgoja, ukoliko su rezerve u tlu na nižim razinama tada unos i opskrba hranjivima u tlu za postizanje boljih prinosa mora biti pojačana.

Gnojidba kao agrotehnička mjera potencijalno ima najviši utjecaj na prinos. Od svih oblika, modela i načina osiguranja biogenih elemenata u tlu za potrebe rasta i razvoja biljaka najzastupljenija je gnojidba mineralnim gnojivima. Sklanjajući u stranu sve faktore koji ograničavaju određenu vrstu proizvodnje, konstantno postizanje iznad prosječnih prinosa nemoguće je bez ljudskog upletanja u smislu korištenja bilo prirodnih bilo kemijskim putem dobivenih gnojiva, te naravno držanja načela i filozofije koja opisuje gnojidbu u početnim rečenicama ovoga teksta.

U ozbiljnoj proizvodnji gnojidba prvenstveno ovisi o planiranom prinosu. Za točno određivanje potreba hranjiva kod planiranja prinosa potrebno je poznavati potrebe kulture i raspoložive zalihe u tlu. U takvim okolnostima količina mineralnih hranjiva koja se osigurava gnojidbom čini razliku izmeću potreba i zaliha, a jedini način za njeno točno ili približno točno određivanje je kemijska analiza tla. Svaki drugačiji pristup provedbe gnojidbe uglavnom poskupljuje troškove proizvodnje. Mala je vjerojatnost da će nasumični izbor vrste i količina hranjiva dodanih gnojidbom biti onaj pravi, pri čemu potencijalni mogući prinos ograničava najmanje količinski pristupačan element bez obzira što pojedinih elemenata može biti i dvostruko više negoli je potrebno.

– Tablica osnovnih potreba za NPK hranjivima po kulturama u kg:

Osim izbora vrste i određivanja ukupnih količina, pri čemu se misli na najčešće zastupljena miješana NPK ili pojedinačna mineralna gnojiva, potrebno je poznavati i njihovu genezu te dinamiku kojom se usvajaju od strane kulturne vrste. Uzimajući u obzir oba faktora kod gnojidbe mineralnim gnojivima manje-više svih kultura školski primjer glasio bi ovako: 2/3 osnovnih planiranih količina fosfora i kalija te 1/3 dušika trebalo bi dodati prilikom zaoravanja ili u osnovnoj obradi tla, preostale količine fosfora i kalija kao i jedan dio dušičnih gnojiva dodati predsjetveno, a preostalu razliku planiranih dušičnih gnojiva dati kroz prihrane (jednu ili više ovisno o kulturi i uvjetima proizvodnje).

U stvarnoj proizvodnji nema poljoprivrednika koji se nije uvjerio u važnost gnojidbe i njen utjecaj na konačni prinos, a budući da se ovom proizvodnjom rijetko tko bavi iz hobija već sa ciljem određene ekonomske dobiti tada je pridržavanje načela gnojidbe jedan od preduvjeta ostvarenja toga cilja. Uzimajući u obzir stanje tržišta: proizvođačke otkupne cijene i cijene mineralnih gnojiva, te već spomenutu činjenicu da je gnojidba potencijalno najutjecajniji agrotehnički faktor kod ostvarivanja određenih prinosa, intenzivnija proizvodnja u smislu planiranja viših prinosa na račun gnojidbe može osigurati veću ekonomsku dobit. U takvim uvjetima bez obzira što su ukupni troškovi viši, na račun ostvarenih viših prinosa troškovi po proizvedenom kg ukupnog prinosa niži su nego u uvjetima nižeg stupnja agrotehnike i korištenja nižih ili manjih količina hranjiva dodanih kroz gnojidbu. Konkretan primjer simuliran u četiri razine prinosa i adekvatne agrotehnike (naglasak na gnojidbu) primjerene teoretski navedenom prinosu prikazan je u dva primjera: proizvodnji pšenice i kukuruza s ukalkuliranim troškovima prema sadašnjem stanju tržišta (cijene bez PDV-a), potvrđuje da se na račun intenzivnije proizvodnje troškovi iste mogu smanjiti po kg proizvedene robe, sukladno tome ostvariti bolja ili veća ekonomska dobit.

Simulacija troškova proizvodnje pšenice adekvatnih određenim razinama prinosa

Simulacija troškova proizvodnje kukuruza adekvatnih određenim razinama prinosa

Naglasiti treba da je intenzivna proizvodnja sasvim sigurno riskantnija, a ovakvi primjeri svakako nisu provedivi na poljoprivrednim površinama gdje se nije provodilo sustavno održavanje plodnosti što je posljedica osiromašivanja tla i dovođenja istog u uvjete koji nisu pogodni za uzgoj. Za ponovno vraćanje takvih tala u određeni optimum potrebno je uložiti puno puno više i kroz metode gnojidbe i kroz godine strpljenja jer zemlja pamti sve ono što je dala a za uzvrat nije dobila, matematičke operacije plusa i minusa ovdje su više nego logične.

Siniša Hrgović, dipl. ing.
pomoćnik ravnatelja