Obavijest, Vijest

Od 1. siječnja 2011. na snazi je Pravilnik o dobrim poljoprivrednim i okolišnim uvjetima i uvjetima višestruke sukladnosti (N.N. 89/11.), koji u Uvjetu br. 3. – o upravljanju žetvenim ostacima, IZRIČITO ZABRANJUJE PALJENJE SLAME I STRNIŠTA.

Spaljivanje žetvenih ostataka iznimno je dopušteno samo u cilju sprečavanja širenja ili suzbijanja biljnih štetočinja o čemu postoji službena naređena mjera.

Kontrolu ispunjavanja propisanih dobrih poljoprivrednih i okolišnih uvjeta provodi Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, a obveznici ispunjavanja uvjeta dužni su provoditi upravljanje žetvenim ostacima na poljoprivrednim površinama u vlasništvu ili na korištenju.

Za neodobreno i protupravno spaljivanje žetvenih ostataka predviđeno je umanjenje izravnih plaćanja za tekuću godinu od 15% do 100% iznosa, ovisno o jednom ili više propuštanja propisanih mjera i težini posljedica.  

Slika 1. Loš primjer sa naših polja – spaljivanje žetvenih ostataka 

Upozoravamo, da je spaljivanje žetvenih ostataka najlošiji odabir za poljoprivrednika. Razloga zbog kojih to nije poželjno, a ni potrebno činiti ima na pretek, a ovdje se navode samo pet (5) najvažnijih, a to su: 

1. ugrožavanje ljudskih života i imovine,
2. ugrožavanje divljači,
3. uništavanje mikroflore i faune u dijelu oraničnog sloja,
4. gubitak potencijalne organske mase i
5. zagađenje okoliša dimom. 

„Živo tlo je osnovica poljoprivredne proizvodnje“. Ova tvrdnja, može zvučati kao prazna fraza, no ipak je to istina. Stoga je „živo tlo“, koje se razvija uslijed brižljivog gospodarenja, ključ uspjeha svakog dobrog poljoprivrednog gospodarstva. Prskanje sredstvima za zaštitu bilja, upotreba mineralnih gnojiva, specijalnih strojeva, hormona i ostalog čime se danas služi konvencionalna poljoprivreda, samo su „štake“ kojima se takova proizvodnja podupire, što je ujedno dokaz, da je takvo tlo bolesno (dr. Rudolf Steiner). Zbog toga takvom „bolesnom“ tlu ne treba još i devastacija spaljivanjem ostataka nakon žetve usjeva. 

Slika 2. Devastacija tla spaljivanjem žetvenih ostataka 

Što čini žive organizme tla: 

1. bakterije i aktinomicete (oko 40 %); važne su za razgradnju tvari, te fiksaciju dušika iz zraka. Aktinomicete se odlikuju sposobnošću razgrađivanja teško razgradivih spojeva, a koje ne može razgraditi niti jedna druga skupina organizama (npr. dlake, čekinje, hitin). One daju tlu također „miris šumske zemlje“;

2. alge i gljive (oko 40 %); za razliku od ostalih mikroorganizama tla, alge mogu obavljati fotosintezu, te same proizvoditi potreban šećer (ugljik).

Gljive žive većinom u kiselim tlima i specijalizirane su za razgradnju biljnog materijala, osobito onog bogatog ligninom;

3. gujavice (kišne gliste – oko 12 %); od izuzetnog su značenja za svako tlo. One usitnjuju organsku materiju, luče kalcij, te tako sljepljuju čestice gline i humusa u stabilni tzv. glineno-humusni kompleks. Ovaj proizvod vidljiv je u obliku nakupina i nepravilnih mrvica, koje gujavice iznose na površinu tla. U dobrim tlima na kvadratnom metru do 30 cm dubine, može se naći preko stotinu gujavica. Ponegdje ih u literaturi zbog izrazito korisnog rada zovu i „kravicama tla“;

4. sitne životinjice (mezofauna – oko 3 %) među kojima su najpoznatije nematode, grinje i neke skupine insekata. Njihova uloga je raznovrsna, ali uvijek povezana sa razgradnjom organske materije;

5. krupnije životinje (makrofauna – oko 5 %), u koje ubrajamo pauke, stonoge, mrave, puževe, krtice i sl., a uloga im je slična kao i kod manjih organizama.

Svaki od ovih organizama ima određenu zadaću u tlu, a najvažnije su:

• usitnjavanje mlade organske tvari, uslijed čega se ujedno povećava i površina dostupna „napadu“ mikroorganizama;
• daljnja razgradnja (mineralizacija) organske tvari;
• pretvorba organskih spojeva u humusne;
• miješanje, transport i povezivanje organskog i mineralnog dijela tla;
• transport  mikroorganizama u tlu;
• stvaranje i održavanje pora tla, što je značajno za opskrbu vodom i kisikom;
• skladištenje minerala (hraniva).

Važno je naglasiti, da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom organskom materijom, neki od njih si i predatori. Što znači da  između njih postoji „prehrambeni lanac“ i snažna borba za opstanak.

Organizmi tla, osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju humus, istodobno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge spojeve, koji „nagrizaju“ minerale tla, te tako oslobađaju hranjiva a ne samo iz humusa već i iz mineralnog dijela tla.

Ostatke nakon žetve svakako bi trebalo vratiti u tlo zbog toga, jer se danas u tlo vraća vrlo malo organske materije, poput zrelog stajnjaka. Imajući u vidu, da je odnos slame i zrna (prinosa) uglavnom 1:1, a spaljivanje slame i strništa gubitak je od oko 5-7 tona organske mase po ha.

Prema istraživanjima tala, po jednom hektaru zemljišta srednje kvalitete u dubini od pet do dvadeset centimetara, nalazi se oko 140 kg algi i oko 10.000 kg raznih gljivica i bakterija. Također po jednom hektaru zemljišta iste kvalitete i navedenoj dubini sloja zemljišta nalazimo oko 4.200 kg glista i drugih beskičmenjaka. Kada se uzmu svi navedeni parametri flore i faune, računajući i razgradnju bio mase, ukupna količina živih organizama bitnih za održavanje i opstanak prirodne plodnosti poljoprivrednog zemljišta iznosi oko 25.000 kg po hektaru. 

Ovim pregledom očito je da ne treba paliti ostatke usjeva nakon žetve, te da tim činom radimo dugoročnu i nepovratnu ekološku štetu tlu i okolišu. 

Stara mudra izreka govori: „Vatra je dobar sluga, ali loš gospodar“. Pitanje je trebaju li naše oranice lošeg gospodara ili …?

Ljubomir Duvnjak, dipl. ing. agr.
viši stručni savjetnik