Reportaža, Vijest

Također ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Apimondia mjesto susreta mnogih proizvođača pčelarske opreme i pribora, izlagača meda te trgovaca pa je posebno bio zanimljiv API-EXPO odnosno sajamski prostor na 2700 m² s više od 140 štandova koji su predstavljali proizvode iz 48 zemalja sudionika Apimondije. Argentina se na svjetskom pčelarskom tržištu pojavljuje kao drugi najveći proizvođač pčelinjih proizvoda. Naime, argentinski pčelari godišnje proizvedu oko 75.000 meda, a gotovo 95 % godišnje proizvodnje odlazi na tržišta Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Australije. Broj je registriranih pčelara u Argentini oko 28.000 koji ukupno posjeduju 4,5 milijuna košnica. Valja podsjetiti da je cjelokupna površina Argentine oko 2,76 milijuna km² (50 puta veća od RH) s gotovo 40 milijuna stanovnika. Glavni grad Buenos Aires ima oko 14 milijuna stanovnika. Osim što u nekim dijelovima podsjeća na srednjoeuropske gradove, treba izdvojiti podatak da u gradu ima registriranih 38.000 taksista, ali istovremeno i veoma učinkovitu i sigurnu podzemnu željeznicu.

Štand Argentinskog pčelarskog saveza

Usporedimo li Europu i Južnu Ameriku, odmah ćemo uočiti velike razlike. Primjerice, površina Južne Amerike iznosi oko 17,8 milijuna km², a Europe (bez azijskog dijela Rusije) oko 10,1 milijuna km². No Južna Amerika bitno zaostaje u broju stanovnika za Europom. U Europi živi oko 730 milijuna ljudi, a u Južnoj Americi „svega“ 390 milijuna. Međutim, južnoamerička prostranost, velike ekonomsko-sociološke-ekološko-geografsko-klimatske razlike (od umjerenih do tropskih), razne pčelarske osobitosti (košnice se drže na različitim nadmorskim visinama; od razine mora do 2000 m/nv; broj košnica po pčelaru od 15 u prostoru Srednje Amerike do 15.000 košnica po pčelaru u sjevernom Meksiku ili u području Pampasa u Argentini) te gustoća populacije od 21 čovjeka /km² (u Europi 70/km²) natjerale su me da uložim veliki napor kako bih u dva tjedna shvatio pčelarstvo Latinske Amerike. Posebice se to odnosi na procjenu zdravstvenog stanja pčelinjih zajednica u Latinskoj Americi. Razumljivo je da je susret s pčelarskim stručnjacima iz Južne Amerike, kao što su dr. Alippi, dr. Figini, dr. Antunez i dr. Vandame, bitno pomogao jer su podaci u literaturi o toj temi bili prilično oskudni, a u njima se navodi da nema masovnih uginuća pčelinjih zajednica poput onih u SAD-u ili Europi.

 
Dr. A. Alippi (Argentina)

Razlozi su za takvo stanje mnogostruki. Nesporno je da pčele u tropskim područjima Južne Amerike pokazuju prirodnu otpornost na bolesti, a u umjerenim se krajevima pak mnogo radi na selekciji na bolesti pčela. Naime, afrikanizirana se pčela udomaćila u tropskim dijelovima Latinske Amerike i zadržala je svoju genetsku raznolikost bez upliva selekcijskog rada. Pčelari koji pčelare s afrikaniziranim pčelama nemaju problema s američkom gnjiloćom, europskom gnjiloćom i vapnenastim leglom, a populacija varoe u takvim je zajednicama izrazito niska i neće dovesti do uginuća zajednica koje se ne tretiraju. Ipak, pčelari primjenjuju određene akaricide kako bi povećali proizvodnju meda. Razlog tolike otpornosti afrikaniziranih pčela na varoozu, u odnosu na europske pasmine, treba tražiti u izrazito visokom higijenskom ponašanju afrikaniziranih pčela. Primjerice, istraženo je da europske pasmine pčela mogu utvrditi svega 18 % invadiranih kukuljica s varoom u poklopljenom leglu. Afrikanizirane pčele to naprotiv čine sa 60 % uspješnosti. Također, dužina trajanja razvoja afrikanizirane radilice iznosi 19 dana u odnosu na 21 dan kod europskih pasmina. Tako se znatno smanjuje broj plodnih ženki varoe koje izlaze iz stanice saća s odraslom pčelom. Nažalost, s tehnološke strane, afrikanizirane pčele bitno zaostaju za europskim pasminama pa kranjska i talijanska i dalje ostaju najbolje pasmine na svijetu. Također, mala količina ratarskih kultura u ukupnoj površini Južne Amerike sigurno pridonosi velikoj bioraznolikosti i bogatstvu peludne paše. Primjerice, u državama zapadne Europe s jakom poljoprivrednom proizvodnjom obradive površine čine gotovo 35 % ukupne površine. U SAD-u taj se broj kreće oko 19 % , a u zemljama Južne Amerike od 3 do 10 %. Razumljivo da Argentina, Brazil, Urugvaj i Čile bilježe intenzivniji rast poljoprivredne proizvodnje (posebice proizvodnja soje), što bi u konačnici moglo dovesti do problema s nedostatkom kvalitetnog peluda. Tako pčelari i znanstvenici unatrag nekoliko godina izvješćuju o slabim zajednicama u proljeće i potrebnim proteinskim dodacima u ishrani pčelinjih zajednica u područjima s intenzivnim pčelarstvom. Unatoč određenim izazovima koje nosi suvremena poljoprivreda, moramo kazati da je ukupna poljoprivredna djelatnost u Južnoj Americi malih razmjera s niskim primanjima i malim poticajima te smanjenom uporabom pesticida. Stoga je logično zaključiti da još postoje dobri uvjeti za razvoj održivog pčelarstva u Južnoj Americi.

Međutim, postoje određeni lokalni problemi u pčelarstvu Latinske Amerike. Tako već nekoliko godina pčelari u jugoistočnoj Gvatemali prijavljuju znatne pčelinje gubitke od veljače do travnja. Krivca pronalaze u insekticidu Spinosadu koji se koristi u programu suzbijanja mediteranske voćne muhe (Ceratitis capitata). Razumljivo je da među znanstvenicima postoje određeni prijepori oko uzroka uginuća.

U Urugvaju pčelari prijavljuju uginuća u prosincu na prijelazu iz proljeća u ljeto (op. a. proljeće u Južnoj Americi počinje 21. rujna). Tu bolest nazivaju „Bolest sv. Lucije“ i vjerojatno je povezana s nestašicom hrane u prirodi u tom godišnjem razdoblju. Dakako da tome pridonosi i gubitak prirodne vegetacije u pojedinim regijama Urugvaja.

U Argentini su uginuća ponajviše povezana s nedostatkom strategije za kontrolu varooze. Premda se primjenjuju različite metodologije suzbijanja varooze u kombinaciji s lokalnim pripravcima, još uvijek su potrebni sintetski akaricidi. Također, spominju se i mogući učinci rezistencije varoe na djelovanje kumafosa.

U Čileu su pak pčelari imali problema u vezi sa zakašnjelim tretmanom protiv varooze, a dio je stručnjaka naveo i nedostatak hrane kao uzrok uginuća. No unatrag dvije godine zabilježena su veća uginuća (više tisuća košnica) na sjeveru Čilea. Pčelari to pripisuju štetnom učinku pesticida iako se to ne može sa sigurnošću potvrditi. Naime, usporedimo li poljoprivredne djelatnosti Europe, SAD-a i Južne Amerike, uvidjet ćemo da se u Južnoj Americi koristi upola manje pesticida i umjetnih gnojiva nego u Europi i SAD-u. Iznimka je Čile koji rabi više pesticida zbog razvijenog vinogradarstva.

Pčelarstvo na Andama

Valja kazati da Argentina, Čile i Urugvaj u geografsko-klimatološkom smislu ulaze u umjereni dio Južne Amerike i gotovo većina pčelara uzgaja europske pasmine pčela. Stoga pčelari u tim državama, osim varooze, imaju problema s vapnenastim leglom, dok se problem američke gnjiloće rješava upornim selekcijskim radom. Zanimljivo je da je američka gnjiloća prvi puta službeno prijavljena u Urugvaju 1999. godine, a u Argentini 1989. godine.

Pčelarski problemi nisu zaobišli niti Brazil. Brazil je (trenutno 6. gospodarstvo u svijetu) najveća država u Južnoj Americi i čini gotovo polovicu ukupne površine Južne Amerike. Stoga je logično da uginuća pčelinjih zajednica na području Brazila variraju od neznatnih do velikih. Osim uobičajenih uginuća i „nestajanja“ pčelinjih zajednica u proljeće te periodičkih problema s virusom mješinastog legla, veća uginuća se pojavljuju istovremeno s pojačanim iskorištavanjem ratarskih kultura u proizvodnji biodizela i sve većoj primjeni pesticida (neonikotinoidi). No, primjerice u regiji Cerrado (središnji dio Brazila) s mnogo savana zabilježena su uginuća pčelinjih zajednica povezana s otrovnim peludom nekih autohtonih biljnih vrsta. U južnom (hladnijem) dijelu Brazila pčelari uzroke uginuća pronalaze u varoozi i nozemozi te u štetnom utjecaju pesticida koji mogu oslabiti imunološki odgovor pčelinje zajednice.

U konačnici treba istaknuti da je Apimondia mjesto susreta mnogih pčelarskih znanstvenika, stručnjaka, „malih“ i „velikih“ pčelara iz cijelog svijeta. Također bilo je lijepo vidjeti predsjednike i tajnike pčelarskih saveza iz mnogih zemalja Europe, Azije, Južne i Sjeverne Amerike, Australije te Afrike. Naime, privrženost Apimondiji i njezinim ciljevima ne dokazuje se samo deklarativno, nego i stvarno na operativno-tehničkoj razini. Sudjelovanje u radu Generalne skupštine Apimondije u Buenos Airesu, razmjena mišljenja s drugim predstavnicima u Skupštini te novosti u radu i organizaciji Apimondije koje donosi novi predsjednik Apimondije, gosp. G. Rattie, jednostavno se ne mogu i ne smiju ignorirati. Bilo bi prilično nerazborito zanemariti utjecaj Apimondije na globalnom ali i u lokalnom smislu. Tu su najviše odmakli kolege pčelari iz Slovenije koji su 2003. godine organizirali Apimondiju u Ljubljani, a nakon toga još nekoliko važnih pčelarskih konferencija pod pokroviteljstvom Apimondije. Na taj se način javnost i političari senzibiliziraju na pčelarske teme i probleme pa je i njihovo rješavanje olakšano. Ne treba zanemariti ni financijski učinak koji se može ostvariti prilikom organizacija takvih pčelarskih događaja. To su shvatili i pčelarski kolege u Srbiji te su dobili organizaciju međunarodnog simpozija (u okviru Apimondije) o utjecaju tehnike pčelarenja, zdravstvene zaštite pčela i prirodnog okoliša na kvalitetu pčelinjih proizvoda „APIECOTECH“ u veljači 2012. godine u Beogradu, gdje očekuju velik broj gostiju iz regije, Europe i cijelog svijeta. Stoga nas ne trebaju začuditi razmišljanja srpskih pčelara o mogućnosti kandidature za organizaciju Apimondije 2017. godine u Beogradu. Raduje spoznaja da su se i hrvatski pčelari iz Hercegovine udružili u Savez pčelara „Kadulja“ te postali punopravni članovi Apimondije na kongresu u Buenos Airesu. Pčelarske udruge koje obuhvaća Savez pčelara „Kadulja“ jesu: Broćanska kadulja – Čitluk, Matica – Mostar, Vrijesak – Ravno, Zanovijet – Stolac, Matica – Grude, Kadulja – Ljubuški, Kadulja – Neum, Pčela – Čapljina. Planirano je da udruge iz Posušja i Rame (Maslačak) postanu punopravni članovi na Skupštini saveza 30.12.2011. Osobno sam sretan zbog hercegovačkih pčelara, što su napravili velik iskorak u svojem pčelarskom djelovanju te sam im rado pomagao u procesu pristupanja u članstvo Apimondije i na njihovu ih zamolbu pro bono zastupao u radu generalne Skupštine Apimondije u Buenos Airesu.

Na kraju, spomenuo bih da su na kongresu u Buenos Airesu bila još dva hrvatska pčelara. To su Josip Križ iz Zagreba i Boris Buratović iz Starog Grada na Hvaru. Bilo je zaista lijepo što su se i hrvatski pčelari odlučili na tako dalek put. Štoviše, Boris Buratović sudjelovao je na natjecanju u ocjenjivanju meda i osvojio 4. mjesto za ružmarinov med. Velik uspjeh i velike čestitke za Borisa koji je s istim medom „odnio“ i ovogodišnju „Dalmatinu“ u Splitu. Teško je povjerovati da je isti med „osvojio“ tek 51. mjesto na natjecanju u Osijeku. No ukusi su različiti, a o njima se ne raspravlja. Barem ne javno. Također, kolega Josip Križ je u broju 11/2011 „Hrvatske pčele“ pohvalno pisao o mojoj prezentaciji u Buenos Airesu o „Dobroj veterinarskoj praksi u pčelinjaku“ koja je nastala u suradnji s kolegicama I. Tlak-Gajger i V. Santrač. Istina je da je prezentacija pobudila prilično zanimanje kod njemačkih, talijanskih i južnoameričkih kolega. Međutim, dramatičnost koju je Joža opisao ipak nije bila takva kako bi čitatelju u prvi mah mogla zvučati iz njegovih riječi. U svakom slučaju, Joža i Boris bili su divni suradnici i možemo očekivati da ćemo se u istom sastavu naći i 2013. g. na 43. Apimondiji u Kijevu u Ukrajini.