Američki borovac ili Vajmutov bor (Pinus strobus L.)

Američki borovac ili Vajmutov bor <i>(Pinus strobus L.)</i>

Jedna od zastupljenijih alohtonih vrsta koja je korištena za podizanje šumskih kultura u Hrvatskoj je američki borovac.

borovac912015.jpg

borovac1_912015.jpg

Jedna od zastupljenijih alohtonih vrsta koja je korištena za podizanje šumskih kultura u Hrvatskoj je američki borovac. Upravo je zbog svog brzog rasta svoju primjenu dobio u šumskim kulturama diljem Europe kao i u Hrvatskoj. Što se tiče alohtonih vrsta borova američki borovac je najrašireniji u šumskim kulturama u Hrvatskoj. Osim svoje primjene u šumarstvu veliku primjenu u Hrvatskoj ima i u hortikulturi. Prirodni areal američkog borovca obuhvaća istočni dio Sjeverne Amerike do Newfoundlanda te se proteže kroz južnu Kanadu i države oko Velikih jezera, na jugu kroz Iowu i Illinois i planinu Appalachi sve do sjevernih područja Georgije. U visinu areal se proteže od nizina do 1500 m. Edafske prilike u kojima se javlja u svom prirodnom arealu su propusna pjeskovita, vlažna i kisela tla rjeđe na glinastim i slabo poroznim ili nepropusnim tlima. Slabije raste na slabo dreniranim, zbijenim, glinenim i alkalnim tlima. Može se javljati i na ilovačama i tresetištima s boljom drenažom. Otporan je na hladnoću te traži određenu zračnu vlagu.

U prirodnom arealu dolazi u čistim sastojinama ili u mješovitim sastojinama sa listačama i ostalim vrstama četinjača.

borovac2_912015.jpg

borovac4_912015.jpg

Američki borovac unesen je u Europu 1705. godine dok je u Hrvatsku prema pisanim podacima prvi puta introduciran u Mokrice kod Zagreba. U Europi pokazao se dobrim u blažoj klimi na pjeskovitom i svježe glinenom tlu s prosječnom količinom oborina od 635 – 890 mm. Tako se uspješno pokazao na britanskom otočju gdje dobro uspijeva na pjeskovitom i pjeskovito-ilovastom tlu te dobro podnosi niske temperature, ali daljnja primjena je smanjena zbog njegovog stradavanja od bolesti Cronartium ribicola (upala kore borovca).

U svom prirodnom arealu može narasti do visine od 25-30 m iako se mogu naći primjerci preko 50 m visine. Krošnja kod američkog borovca je širokočunjasta dok je u starih stabala proširena i nepravilna sa okomito otklonjenim granama. Kora debla je kod mlađih stabala tanka, glatka, sjajna i sivozelena dok je kod starih stabala debela i smeđesiva. Izbojci su vrlo tanki, svijetlo zelenosmeđi u početku fino dlakavi kasnije goli sa duguljastojajastim, ušiljenim i malo smolavim pupovima. Iglice su po 5 u čuperku (peteroigličavi borovi), ostaju na stablu 2-3 godine, tanke, meke, plavozelene, 6-14 cm duge. Američki borovac cvjeta u V. i u prvoj polovici VI. mjeseca. Češeri kod američkog borovca vise na dršku, 1-3 zajedno, dugi su 8-20 cm, smeđi, često slabo zakrivljeni, sazrijevaju u VIII. i IX. mjesecu te se otvaraju na stablu. Počinje plodonositi između 5 – 10 godine. Soliterna stabla obilnije počinju plodonositi u dobi od 20 – 30 godina. Puni urod sjemena je svake 3 – 5 godine. U 1 kg ima 39000 – 117000 sjemenki. Klijavost sjemena je od 70 – 90 %. Američki borovac može se razmnožavati iz sjemena, ali i vegetativno. Razmnožavanje pomoću reznica ovisno je o starosti biljaka. Razmnožavanje reznicama s mladih biljaka je puno lakše nego ono sa stabala starijih od 15 godina. 

Drvo američkog borovca je jedričavo, lagano, otporno i lako za obradu te ga većinom koriste u izgradnji u građevinarstvu, brodogradnji (jarboli), za palete, kao celulozno drvo... Američki borovac kao vrsta dobro podnosi niske temperature, zasjenu te obzirom na to pripada u poluheliofilne vrste. Sadi se u razmacima od 2x2 m sa sadnicama starosti od 1 do 3 godine starosti. Koristi se u pošumljavanju nizinskih i brežuljkastih predjela. Treba izbjegavati sadnju uz ceste jer je američki borovac osjetljiv na posolicu zimi. U mlađoj dobi brzo raste. Može se saditi na težim terenima gdje autohtone vrste imaju mali postotak uspješne sadnje i primitka. Ne preporuča se sadnja monokultura na većim površinama koje su same po sebi redovito izložene jačem napadu od bolesti Cronartium ribicola. U sjevernom dijelu svog prirodnog areala stradava više, a na jugu manje od bolesti Cronartium ribicola. Bolest upala kore borovca (Cronartium ribicola) napada većinu peteroigličavih borova, ali najveće štete pravi na američkom borovcu. Napada borovac svih dobnih razreda, ali najveće štete pravi u šumskim rasadnicima i kod mladih biljaka. Starije sastojine otpornije su na ovu bolest. Prvi napad ove bolesti u Europi zabilježen je 1870. godine u Finskoj. Za razvoj bolesti jedan od domaćina mora biti crni ribizl. Ukoliko u blizini nasada američkog borovca nema jedinki crnog ribizla mogućnost napada bolesti Cronartium ribicola je mnogo manja. Sadnja američkog borovca u mješovitim sastojinama u grupama manje je izložena zarazi od velikih čistih sastojina. Nasadi gustog sklopa manje su izloženi zarazi jer zbog zasjene donje grane brže odumiru, a iglice na tim granama jače su izložene zarazi. Suzbijanje bolesti mnogo je lakše provoditi u rasadnicima i mlađim sastojinama nego u starijim sastojinama. U šumskim kulturama ako dođe do zaraze suzbijanje treba provesti sanitarnom sječom zaraženih stabala. Podizanje šumskih kultura američkog borovca u Hrvatskoj započelo je sedamdesetih godina 20. stoljeća i to prvenstveno u državnim šumama. U privatnim šumama američki borovac najčešće je korišten kod podizanja lovačkih remiza od strane lovačkih društava. Iz sustavnog istraživanja na pokusnim plohama u Hrvatskoj američki borovac pokazao je dobre rezultate što se tiče brzog rasta i prirasta. Što se tiče kvalitete drvne mase i njezine primjene u praksi u Hrvatskoj američki borovac se pokazao nešto lošijim u odnosu na neke druge vrste četinjača  što će imati utjecaj na podizanje šumskih kultura ovom vrstom u budućnosti.

borovac5_912015.jpg

Mario Vlašić, dipl. ing. šum.
viši stručni savjetnik za šume šumoposjednika

Na usluzi poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu

Kontakti

Ministarstvo poljoprivrede
Bani 110
Buzin
10010 Zagreb, Hrvatska
Tel.: +385 (0)1 4882 700
Telefax: +385 (0)1 4882 701
savjetodavna@savjetodavna.hr
www.savjetodavna.hr