Tajni život meduza

Tajni život meduza

U slučaju susreta s meduzom koja žari potrebno je pažljivo otresti životinju te skinuti lovke koje su se možda zalijepile za kožu.

 Što su to meduze?

Morske organizme koji su prozirni i želatinozni te plutaju nošeni morskim strujama obično nazivamo meduzama. Međutim, prave meduze su samo spolni planktonski stadiji vrsta iz skupine žarnjaka (Cnidaria, razreda Hydrozoa, Scyphozoa i Cubozoa), a u tzv. želatinozni plankton se ubrajaju i druge skupine životinja – rebraši (Ctenophora) i plaštenjaci (Tunicata). Zanimljivo je da većina vrsta meduza osim planktonskog stadija ima i bentoski nespolni stadij u obliku polipa, dok ga planktonski rebraši i plaštenjaci nemaju. Osim toga od svih vrsta želatinoznog planktona jedino meduze, odnosno žarnjaci, kao što im ime kaže, na lovkama imaju žarne stanice (knidocite ili nematocite) kojima love svoj plijen. Ostale skupine (rebraši i plaštenjaci) ne žare i potpuno su bezopasne za ljude.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Slika 1. Životni ciklus meduza koje imaju bentoski stadij.

Meduze su životinje koje postoje na planeti Zemlji već 500 milijuna godina i svojom jednostavnom građom su do savršenstva prilagođene morskom ekosustavu. Kao i većini morskih organizama, njihova brojnost se mijenja tijekom višegodišnjih ciklusa i to je sasvim prirodna pojava. Povremene masovne pojave meduza poznate su od davnih vremena, ali posljednjih se desetljeća javljaju sve češće, a sve je veća i medijska pažnja usmjerena prema takvim događajima i eventualno prouzročenoj šteti. Znanstvena literatura, međutim, puno rjeđe prati i opisuje invazije meduza i drugih želatinoznih organizama zbog nedostataka u metodologiji kvantificiranja ovih pojava. Morske struje i vjetrovi uzrokuju njihovo neravnomjerno nakupljanje pa ih se standardnim uzorkovanjem i monitoringom obično ne uspijeva obuhvatiti. Istraživanja meduza stoga zahtijevaju zasebna uzorkovanja i dodatna financijska sredstva. S obzirom da su ovi organizmi mekani i osjetljive strukture teško ih je sakupiti mrežama ili snimiti pomoću sonara pa većina metoda kojima se utvrđuje biomasa želatinoznih organizama uključuje neki oblik vizualnog cenzusa, na primjer brojanje iz plovila ili aviona koji se kreću predodređenim pravcem te ronjenje pomoću ronilačkih aparata ili snimanje podvodnim kamerama.

U prošlosti su znanstvenici smatrali da meduze i ostale želatinozne vrste planktona imaju sporednu ulogu u ekosustavu mora, ali posljednjih se godina sve više stavlja naglasak na njihovu važnost u morskom hranidbenom lancu. Velik broj vrsta meduza i rebraša hrani se ribljom mlađi i jajima, ali i zooplanktonom te na taj način smanjuje količinu hrane koja je dostupna drugim karikama hranidbenog lanca, prvenstveno ribama. Usprkos tome, znanstvenici rijetko u modeliranje ribolovnih stokova uključuju prirodnu smrtnost od meduza i želatinoznih organizama. Jedan od prijelomnih slučajeva koji je pokazao da je želatinozni plankton značajan čimbenik u upravljanju morskim resursima, bila je pojava rebraša Mnemiopsis leydi u Crnom moru 1980tih godina. Ova je vrsta prirodno bila rasprostranjena duž Atlantske obale sjeverne Amerike i najvjerojatnije je donijeta u Crno more balastnim vodama tankera koji su prevozili naftu. Mnemiopsis se hrani ribljim jajima i larvama, kao i zooplanktonom te se u Crnom moru naglo razmnožio jer nije imao predatora. Uslijed toga u tom području došlo je do smanjenja ulova inćuna s 500.000t na 100.000t te do kolapsa stoka papaline, a nastala ekonomska šteta procijenjena je na stotine milijuna dolara. Nakon nekoliko godina, ponovo slučajno, unijeta je druga vrsta rebraša Beroe ovata koja se hrani Mnemiopsisom te je znatno smanjila njegovu brojnost.

U morskom ekosustavu ravnoteža znači neprestanu promjenu

Hranidbena mreža u moru obično se sastoji od fitoplanktona, zooplanktona te manjih i većih vrsta riba. Upravo ovakav prirast biomase je zanimljiv kao potencijalni izvor hrane za čovjeka. Međutim, ovaj hranidbeni lanac se može sastojati i od drugih karika i tada često s antropogenog stajališta govorimo o štetnim promjenama u ekosustavu.

Sezonski ciklusi u moru temelje se na pulsevima donosa hranjivih soli, a one skupine organizama koje su spremne u trenutku kada se pojavi hrana, najviše će povećati svoju brojnost i biomasu. Meduze i drugi želatinozni planktonski organizmi hrane se fito i zooplanktonom, a pojedine vrste i ribljim jajima i larvama. Neke vrste odraslih riba se pak hrane meduzama. Zbog toga su ribe i meduze istovremeno u kompeticiji za hranu, ali i u odnosu predator-plijen. Meduze imaju jednu prednost pred ribama, a to je larvalna amplifikacija zbog čega su sposobne jako brzo stvoriti velike populacije i masovne pojave (eng. jellyfish blooms). Međutim, kod meduza do spolnog razmnožavanja dolazi samo u planktonskoj fazi, koja ugiba nakon jedne sezone. Ribe pak imaju duži životni vijek i odrasle jedinke mogu preživjeti čak i ako jedne godine imaju lošije novačenje. Odraslim ribama meduze obično ne predstavljaju opasnost, pogotovo zbog toga što mogu otplivati u područje gdje meduza nema. Pojavom riba, koje su efikasnije u hranjenju i kompeticiji, u moru je tijekom evolucije, hranidbeni lanac kojim dominiraju ribe postao češći od onog u kojem su glavni predatori meduze. Kada je morski ekosustav bogat ribljim vrstama, masovne pojave meduza su anomalije, odnosno događaju se samo rijetko te ne mogu značajnije poremetiti hranidbenu mrežu. Oceani funkcioniraju na ovaj način već milijunima godina.

Međutim, ljudske su aktivnosti u određenim morskim područjima počele mijenjati ove odnose.

Masovne pojave meduza u Sredozemnom moru

Od 18. stoljeća u literaturi nalazimo podatke o masovnim pojavama vrste Pelagia noctiluca koje su se ponavljale otprilike svakih 12 godina. Ranih 1980tih godina ova vrsta se počela pojavljivati većom učestalošću i brojnošću. Iako su tada znanstvenici predviđali da bi meduze mogle desetljećima dominirati Sredozemnim morem, te masovne pojave su iz nepoznatog razloga ubrzo same od sebe i prestale.

Od meduza koje se pojavljuju u Jadranu, Pelagia je jedna od onih koja izaziva najjače opekotine. Upravo zbog toga se njeni nalazi najčešće dojavljuju, dok pojave ostalih režnjaka i bezopasnih meduza kao što je na primjer Aurelia aurita, ostaju nezabilježene. Pelagia se pojavljivala i tijekom posljednjih desetak godina, a osim o njoj, 2016. godine se u medijima pisalo o pojavi vrste Cotylorhiza tuberculata u priobalju zapadne Istre te 2014. g. o vrsti Pelagia benovici u blizini Venecije.

Prije dva tjedna talijanski mediji su javljali o „invaziji“ meduza Rhizostoma pulmo u Tršćanskom zaljevu, pri čemu su vjetar i morske struje donijeli veliki broj ovih meduza do same obale.

Ranije, tijekom proljeća 2017. godine ribari i pomorci su javljali o većem broju meduza ove vrste u blizini Dugog otoka te u pojasu 2 milje od zapadne obale Istre, međutim naši mediji nisu o tome izvijestili, jer su se meduze nalazile dalje od obale. Osim Rhizostome, primijećene su također i bezopasne meduze vrste Aurelia aurita. Meduze vrste Rhizostoma ribarima predstavljaju puno veći problem zbog njihove veličine, jer svaka meduza ima po nekoliko kilograma te znatno otežava izvlačenje mreža. Osim toga ribari primjećuju da se manje lovi kada su meduze prisutne.

Mogući uzroci sve češćih masovnih pojava želatinoznih organizama u moru:

Prijenos alohtonih vrsta balastnim vodama brodova te putem plovnih kanala i vodenih putova (Sueski kanal, Volgo-baltički vodeni put) – vrste koje su nove u ekosustavu često nemaju prirodnih predatora te ako nađu povoljne uvjete za život počinju se nekontrolirano razmnožavati.

Intenzivan ribolov – kada riblji stokovi zbog prelova nisu u dobrom stanju, u hranidbenom lancu nema ribljih vrsta i larvi koje bi se hranile zooplanktonom i kompetirale s meduzama za hranu. Vjerojatno se pritom smanjuje i broj predatora se hrane meduzama te drže njihove populacije pod kontrolom. Na žalost, da bi se točnije utvrdilo koje su vrste najvažniji predatori meduza potrebno je na većem broju vrsta napraviti analizu stabilnih izotopa ugljika i dušika ili direktnim opažanjem uočiti hranjenje, zbog toga što se želatinozni organizmi brzo razgrade u probavilu. U predatore se zasigurno ubrajaju glavate želve (Caretta caretta) i bucnji (Mola mola), međutim najnovija istraživanja u Španjolskoj su otkrila da su meduze važan dio prehrane i plavoperajne tune (Thunnus thynnus), luca (Euthynnus alletteratus) te iglana (Tetrapturus belone). Utvrđeno je da su kod mladih tuna meduze sačinjavale i do 80% ishrane.

Globalno zatopljenje – potiče širenje tropskih vrsta i vrsta umjerenog pojasa (npr. Mnemiopsis).

Eutrofikacija – povećana količina hranjivih soli u moru dovodi do cvjetanja fitoplanktona i do veće količine hrane za meduze. Osim toga, meduze su bolje od riba prilagođene smanjenju koncentracije kisika u pridnenom sloju, do kojeg dolazi zbog eutrofikacije.

Utjecaj masovnih pojava želatinoznih organizama na ljudske aktivnosti

Kada se velike meduze, npr. Rhizostoma, ulove u ribarske mreže, zbog velike težine mogu uništiti opremu za ribolov. U Japanu je 2011. godine zabilježen slučaj kada se ribarski brod prevrnuo zbog težine meduza (vrsta Nemopilema nomurai) u okružujućoj mreži koju su izvlačili na palubu. Osim toga, meduze se hrane ribljim jajima, mlađi i zooplanktonom te tako utječu na novačenje kod riba i uzrokuju ekonomsku štetu za ribare. Meduze se mogu u velikim količinama nakupiti i na kavezima za uzgoj riba te komadići njihovih lovki koji uđu u kaveze mogu izazvati ugibanje riba, kao što se desilo 2007. godine u Irskoj kada je na farmi lososa uginulo preko 100.000 riba.

Otrov koji se nalazi u žarnim stanicama na lovkama nekih vrsta meduza (Pelagia noctiluca, Physalia physalis, Carybdea marsupialis) je opasan i za ljude pa može izazivati reakcije na koži, bol sličnu opeklini, crvenilo kože ili plikove, osip i otok. Ako se ne tretira, djelovanje se može usporediti s opeklinom, od čega još mjesecima ostaje vidna promjena pigmentacije pa čak i ožiljak. Najviše su na udaru kupači i turisti, a zbog zatvaranja plaža, turistička mjesta mogu pretrpjeti znatnu ekonomsku štetu.

Još od 1937. godine su zabilježeni slučajevi da su meduze zbog svoje velike biomase začepile filtere i dovode vode za hlađenje u elektranama. Prvi takav slučaj se dogodio u Australiji, a zatim na Filipinima 1999. godine kada je bez struje ostalo 40 milijuna ljudi. 2006. godine meduze su onesposobile američki vojni brod na nuklearni pogon, a 2011. meduze su nastavile stvarati probleme elektranama u Japanu, Škotskoj i Izraelu, gdje su radnici morali iz cijevi izvaditi oko 100 tona meduza. 2013. godine na jugu Švedske zbog meduza je zaustavljen rad jednog od najvećih nuklearnih reaktora na svijetu.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Jeste li znali?

Ispaljivanje žarne stanice u lovkama meduze je jedan od najbržih biomehaničkih procesa i događa se u samo nekoliko mikrosekundi. Pri tome akceleracija kojom se pokreću bodežić i cjevčica s otrovom može iznositi i više od 40.000g. Takvo ubrzanje je potrebno kako bi bodežić probio kroz kožu plijena i što uspješnije ubrizgao otrov. Mehanizam eksplodiranja žarne stanice (nematocite ili knidocite) se temelji na osmotskom tlaku. U kapsuli žarne stanice se nalazi velika koncentracija kalcijevih iona koji se prilikom aktivacije okidača ispuste u citoplazmu. Zbog toga nastaje koncentracijski gradijent koji uzrokuje ulazak vode u stanicu, povećanje njenog volumena i tlaka te pucanje stanice. Žarne stanice se mogu ispaliti samo jednom, pa meduza mora neprestano stvarati nove.

Neke nematocite ne sadrže otrov nego ljepljive niti kojima hvataju plijen. Osim toga meduze imaju imaju različiti sastav i jačinu otrova te različite veličine nematocita, ovisno o plijenu kojim se meduze hrane.

U slučaju susreta s meduzom koja žari potrebno je pažljivo otresti životinju te skinuti lovke koje su se možda zalijepile za kožu. Treba izbjeći bilo kakvo dodatno trljanje koje bi uzrokovalo okidanje žarnih stanica te mjesto isprati slanom vodom. Preostale žarne čahure treba deaktivirati ispiranjem običnim octom ili u slučaju da nema octa, otopinom sode bikarbone. Ocat treba ostaviti da djeluje tridesetak sekundi. Nikako se ne smije koristiti slatka voda, alkohol ili urin, zbog toga što će se promijeniti osmotski tlak i potaknuti dodatno okidanje nematocita. Nakon toga područje se može namazati kremom s kortikosteroidima kako bi se smanjilo oticanje ili se oralno mogu uzeti analgetici i antihistaminici.

Meduza morska osa (Chironex fleckeri) se smatra najotrovnijom morskom životinjom, a njen otrov koji djeluje na srčani mišić može ubiti čovjeka u samo nekoliko minuta.

Što možemo učiniti?

Građani, ribari, pomorci i turisti mogu pomoći u otkrivanju pojave želatinoznih planktonskih organizama. Na ovaj način, bez većih dodatnih troškova, znanstvenici mogu prikupiti podatke i dokumentirati nalaze putem fotografija. Nedostatak ovakvog načina prikupljanja podataka je nepoznata količina istraživačkog napora, pa se ne može znati da li neka vrsta nije zabilježena zbog toga što je stvarno nema ili zbog toga što nitko nije prijavio opažanje.

Ako uzmemo u obzir da je glavni uzrok sve češćih masovnih pojava meduza pogoršanje stanja u morskom okolišu, onda je logično da bi zaustavljanje i smanjenje globalnog zatopljenja, eutrofikacije i prekomjernog ribolova trebalo rezultirati obnovom ravnoteže u ekosustavima mora. Osnovni princip koji održava modernu ekonomiju razvijenih zemalja je neprestani rast. Međutim kada dođe do sukoba prirodnih principa ograničenosti resursa i ekonomskih principa neprestanog rasta, jasno je da će iskorištavanju jednom morati doći kraj.

Najčešće vrste želatinoznog planktona:

Slika: Poster iz 2009. godine koji je napravljen u Italiji, u sklopu CIESM projekta praćenja meduza.

Aurelia aurita – autohtona vrsta, gotovo uopće ne žari, pojavljuje se u rano proljeće

Cotylorhiza tuberculata – autohtona vrsta, ne žari, pojavljuje se u lipnju i tijekom ljeta, često uz nju putuje riblja mlađ, ima simbiotske mikroalge

Mnemiopsis leidyi – alohtona vrsta, porijeklom iz zapadnog Atlantika, nema žarne stanice, u planktonu se nalaze razne veličine od 0,5mm do 5cm, sezona razmnožavanja je u proljeće, hrani se dijatomejama, dinoflagelatima, jajima i larvama školjkaša, rakova, riba

Pelagia noctiluca – autohtona vrsta, jako žari, nema bentoski stadij, pojavljuje se u proljeće i ljeto

Rhizostoma pulmo–autohtona vrsta, kontakt izaziva opekotine i osip na koži, obično se pojavljuje u kasno proljeće kada je temperatura mora iznad 25 stupnjeva, ali bilo je masovnih pojava u sjevernom Jadranu i zimi (1984. i 1991. g.), hrani se dijatomejama, stvara probleme ribarima jer ima veliku težinu i može doći do pucanja mreža

dr. sc. Danijela Mioković
​stručna savjetnica (ribarstvo) 

Na usluzi poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu

Kontakti

Ministarstvo poljoprivrede
Bani 110
Buzin
10010 Zagreb, Hrvatska
Tel.: +385 (0)1 4882 700
Telefax: +385 (0)1 4882 701
savjetodavna@savjetodavna.hr
www.savjetodavna.hr