Ratarstvo, Savjet

U suvremenoj proizvodnji suncokreta tretiranje protiv bolesti je obavezno jer jedino na taj način moguće je sačuvati prinos i postići ekonomski zadovoljavajući efekt.

Zadnjih godina najznačajnija bolest u suncokretu bila je SIVA PJEGAVOST (Phomopsis spp.), ova bolest kada se pojavila prije 20-ak godina doslovno je harala usjeve suncokreta i sve do danas ne postoje niti sorte niti hibridi potpuno otporni na ovu bolest. Međutim nove generacije hibrida nešto su ipak tolerantnije na ovu bolest, no još uvijek to nije dovoljno, stoga je zaštita jedina mjera koja osigurava kvalitetu i prinos u uzgoju suncokreta.

Prvi znaci bolesti javljaju se na donjem dijelu stabljike kao produžene eliptične krupne pjege, a te prve pjege moguće je uočiti početkom cvatnje biljaka. Pjege se sve više šire po stabljici i listu, kada su starije pocrne, a tkivo, kora i srž stabljike se raspada. Oboljele biljke brzo venu i suše se, zaraza unutar usjeva vrši se askosporama, gubici su ogromni.

Najosjetljivija faza za infekciju je početak butonizacije (pojava glavica) suncokreta.

 

Druga bolest o kojoj se premalo govori, a isto tako nanosi ogromne štete u suncokretu, je BIJELA TRULEŽ (Sklerotinia sclerotiorum). Radi se o izuzetno polifagnoj gljivi (ima jako puno domaćina) gdje jedino zaštita protiv bolesti može osigurati zdrav i kvalitetan prirod suncokreta, jer slično ispred opisanoj bolesti otpornih ali ni tolerantnih sorata i hibrida suncokreta nema.  Gljiva napada korijen, stabljiku i glavu znatno smanjuje urod sjemena, ako zaražena biljka uopće i rodi. Kod infekcije na korijenu ili stabljici, obično u fazi cvatnje, dolazi do prekida kolanja sokova iznad zaraženog dijela, biljka vene i obično se na tom dijelu prelomi. Kod zaraze glave, obično iza cvatnje, gljiva prodire među sjemenke tu se neposredno i brzo razvijaju tamni sklerociji, te gljiva razori cijelu glavu koja se raspada.

 

Glavno širenje bolesti je putem tla zaraženog sklerocijima, sjemenom manje. Sklerociji u tlu mogu ostati veoma dugo i do 10 godina, a u uvjetima jake zaraze tla to bi značilo ne sijati suncokret najmanje 10 godina. Međutim zbog ispred spomenute polifagnosti gljive teško je u praksi to i provesti. Drugim riječima unutar tih 10 godina uz suncokret ne bi se smjele sijati niti ostale kulture koje ova gljiva može zaraziti a to su: uljana repica, soja pa čak neki autori navode i šećernu repu. Stoga ovu mjeru prvenstveno zbog plodoreda treba staviti na zadnje mjesto, a prvo ipak treba biti sprječavanje širenja ove bolesti fungicidima.

Isto tako treba istaknuti da je pojava i širenje ove bolest veća u usjevima gustog sklopa, u uvjetima veće vlage i pregnojavanja s dušikom. Ozljede usjeva bilo kojeg tipa (tuča, obrada, kukci, ptice) također utječe na jači intenzitet infekcije ovom gljivom.

 

Mjere zaštite protiv  jedne i druge bolesti mogu se provoditi zajedno i istim fungicidima. Prvo tretiranje prvenstveno protiv sive pjegavosti treba provesti u vrijeme butonizacije – pojave prvih glavica suncokreta, a drugo puno važnije za bijelu trulež u vrijeme cvatnje suncokreta. Ovo drugo tretiranje ograničava mehanizacija, međutim u ozbiljnoj i orijentiranoj proizvodnji ove kulture treba voditi računa o problematičnom drugom tretiranju jer bez njega ozbiljna proizvodnja postaje rizik.

 

Od fungicida za suzbijanje ovih gljivičnih patogena možemo upotrijebiti:

 

 

 

Vrlo često na šećernoj repi, a posebno ove godine, proizvođači ove kulture imaju veliku dvojbu o ranom napadu bolesti koja se manifestira kao nekakva crna trulež glave korijena šećerne repe i tek formiranih mladih listova. Na starijem lišću uočavaju se veće ili manje smeđe pjege a peteljka je hrapava i bradavičasta. Sve to upućuje na simptome nedostatka bora. Bor je mikroelemet, izuzetno bitan u rastu i razvoju korijena šećerne repe, stoga baš u vrijeme formiranja zadnjih listova i intenzivnijeg debljanja korijena nedostatak ovog mikroelementa dolazi do izražaja i može imati značajne posljedice na prinos i kvalitetu korijena.

Jedina mjera kojom je moguće  spriječiti ove štetne efekte, i to samo preventivno, je upotreba mineralnih gnojiva koja u svom sastavu sadrže bor ili prskanje otopinom bora čim repa zatvara redove. Obično je to  početak do sredine Lipnja.

Nažalost ova godina, uslijed svih svojih poteškoća vezanih za vremenske i klimatske prilike, karakteristična će biti i po ranoj pojavi spomenutih simptoma, odnosno izraženog nedostatka bora na velikom broju usjeva.

Jedino rješenje je i dalje prskanje otopinom bora (fertina B, folifertil B, Solubor i sl.) kako štete ne bi bile i veće, ujedno sada treba i dobro pregledati usjeve jer je moguća i pojava simptoma najvažnije bolesti šećerne repe Cercospora beticola, pa je prihranu borom i zaštitu fungicidom moguće provesti zajedno.

 

         

          Pjegavost lista šećerne repe je najraširenija i najštetnija bolest ove kulture. Navedena bolest kod jake infestacije uvjetuje potpuno propadanje i sušenje, prvenstveno starih listova. U takovim uvjetima pričinjava ogromnu ekonomsku štetu, jer uslijed propadanja lisne mase biljka uskladištene i prikupljene rezerve u korijenu tada troši za ponovno stvaranje lisnog aparata (retrovegetacija). Ujedno dolazi do povećanog izduženja glave korijena te kod vađenja imamo  gubitke koji se odražavaju kroz smanjenu kilažu, a što je najvažnije postotak šećera – digestija, koja je bitna komponenta prinosa, znatno opada.

          Bolesti pogoduju vlažnost i toplina, stoga i prve simptome, koji se javljaju krajem lipnja ili početkom srpnja, primijetiti ćemo u usjevima dobre kondicije, gustog sklopa i pogotovo uz vodotoke ili rijeke. Simptomi se očituju u početku kao pojedinačne smeđe pjege (kasnije postanu sivo smeđe) s crvenim rubom. S širenjem bolest pjege se međusobno spoje, a kada bolest zahvati 2/3 lista on se suši.

Zaštita od ove bolesti je obavezna i u praksi se obično provode dva tretmana, a nerijetko i tri. S zaštitom treba započeti kada se na 5 posto biljaka pojavi bar 10 – ak pjega.

 

Fungicidi za suzbijanje cercospore: