Reportaža

Viša stručna savjetnica za hortikulturu Blaženka Mozer održala je edukativno predavanje učenicima nižih razreda na temu: „Kakvu jabuku volim jesti“, te zašto je važno voće u svakodnevnoj prehrani.

Predsjednik Udruge pčelara „Lipa“ Dario Gmiza govorio je učenicima o medu, njegovoj važnosti, kao i o ostalim pčelinjim proizvodima.

Cilj ovakvih manifestacija je da se djeca približe zdravoj prehrani i zdravom načinu življenja, ali i da se malo više približe prirodi, jer današnji način života sve nas više otuđuje od prirode.

Tihana Bišćan, mag. ing. agr., rukovoditeljica Podružnice PSS-a Virovitičko-podravske županije
Blaženka Mozer, dipl. ing. agr., viša stručna savjetnica za hortikulturu

Kao nagradu pozornim slušačima Anđelka Hodalić, Leon Golub i Željkica Oštrkapa-Međurečan organizirali su kušanje i ocjenjivanje jabuka za sve prisutne učenike te ih upoznali sa sortama jabuka koje uzgajaju naši voćari. Zahvaljujući susretljivosti ravnatelja škole, kuharica u školskoj kuhinji, vrijednih učiteljica i OPG Pandur, učenici su u školskom restoranu mogli uživati u kušanju jabuka te su svoj posao ocjenjivača vrlo ozbiljno shvatili. Od ponuđene četiri sorte (Elstar, Gala, Zlatni delišes i Wilmutta) i izgledom i okusom najviše im se svidjela sorta Zlatni delišes.

mr. sc. Željkica Oštrkapa-Međurečan
viša stručna savjetnica za biljno zdravstvo

Nakon što su autobusom stigli do Tounja učenici su se pješice uputili prema nasadu jabuka Borisa Capana. Ovo poljoprivredno gospodarstvo posjeduje nasade jabuka i trešanja te manji mješoviti nasad raznog voća. Iako je prinos jabuka ove godine manji nego proteklih godina, učenici su pronašli ukusne plodove, pomažući u berbi i slaganju jabuke u letvarice. Toga dana u nasadu je sniman prilog za emisiju „Plodovi zemlje“. Učenici su pozorno slušali snimatelja i bili sretni što sudjeluju u TV emisiji. Domaćin Boris Capan sve ih je počastio sokom od jabuka iz vlastite proizvodnje. Postupak proizvodnje jabučnog soka domaćin je prikazao kod kuće kao i hladnjaču gdje se jabuke čuvaju do prodaje.

Nasad jabuka PG-a Borisa Capan 

Obilazak je nastavljen posjetom PG-a Ivane i Gorana Capan, koje se bavi proizvodnjom sira. Gospodarstvo ima u uzgoju brojne životinje: koze, krave, konje, ovce, zečeve. Na ograđenoj livadi učenici su mogli vidjeti navedene životinje te se poigrati s njima.

Uzgoj životinja na PG-u Ivane i Gorana Capan 

Nakon igre na livadi učenici su se uputili prema sirani „Paher“. Nikola Paher, vlasnik sirane, pokazao im je prostorije gdje se proizvodi i čuva sir. U prodajnom prostoru učenici su vidjeli vrste sira koje ovo gospodarstvo proizvodi: Tounjski škripavac (dimljeni i nedimljeni), Tounjski kuhani sir (dimljeni i nedimljeni), sir sa začinima (paprika, vlasac) te Tounjski pljesnivac. Sve navedene vrste sireva učenici su mogli drgustirati, a gosp. Paher im je objasnio postupak dobivanja sira pljesnivca, koji se nakon nanošenja suspenzije spora plemenite plijesni čuva 21 dan u špilji na temperaturi od oko 13 °C. Zbog specifičnog načina dobivanja izrazito je cijenjen i posjeduje karakterističan okus i kakvoću. Planom predviđen bio je i obilazak špilje na izvoru Tounjčice gdje se čuva sir pljesnivac. Put do špilje i obilazak špilje trajao je oko sat vremena. Učenici su već umorni s nestrpljenjem dočekali autobus za povratak u Ogulin, gdje su se vratili zadovoljni onim što su toga dana vidjeli i naučili. 

Degustacija sira na PG-u Paher

dr. sc. Mirna Ceranić-Sertić
viša stručna savjetnica

Početak programa i svečano otvorenje festivala održano je u petak, 27. rujna 2013., u 19 sati. Festival je otvorio Božo Galić, župan Vukovarsko-srijemske županije.

U dvorani osnovne škole, gdje je upriličeno svečano otvorenje, postavljena je izložba ručnih radova Udruge žena Tovarnik i trofeji lovačkog društva „Vepar“ iz Tovarnika.

U subotu, 28. rujna 2013., od ranih jutarnjih sati uz prohladno i oblačno vrijeme, okupilo se mnoštvo izlagača i zainteresiranih posjetitelja.

Većina izlagača bila  je iz Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, a bilo je izlagača i iz Čakovca, Međimurska županija.

U ponudi su bili svježe voće i povrće, proizvodi od voća: džemovi, pekmezi, salate, kolači, torte, likeri, rakije. Na sajmu su značajno mjesto imala obiteljska poljoprivredna gospodarstva, mali tradicijski obrti, zanati i udruge: proizvodnja svijeća i suvenira, rukotvorina, licitari, medari…   Na festivalu se predstavila Udruga žena „Hrvatsko srce“ s kolačima i proizvodima od bundeve čiji je prihod namijenjen u humanitarne svrhe, za nezbrinutu djecu Općine Čepin.

Veliku pažnju posjetitelja privukla je izložba malih životinja u organizaciji Hrvatske udruge za selekciju i uzgoj sitnih životinja "Vukovar – 1955“, gdje su se mogli vidjeti zečevi, zamorci, papige, kanarinci, golubovi, koke.

Točno u podne, započelo je mjerenje najteže bundeve i proglašenje pobjednika.

Od tridesetak izloženih bundeva najveća je težila 540 kilograma, sorta checkon, uzgojena na OPG Đurđević Tomislav iz Viškovaca, pored Đakova. Na gospodarstvu uzgaja 50 vrsta bundeva. Proizvođač je najavio još veću bundevu za slijedeći festival. Za najtežu bundevu pobjednik je od organizatora nagrađen sa 7.000 Kn.

Za dobro raspoloženje i ugođaj bili su zaduženi: KUD „Matija Gubec“ Ilača, KUD „A. G. Matoš“ Tovarnik, KUD „Tamburica“ Vinkovci, Bać Roka i did Tunja, pučki pjesnik Đuro Kuveždić Đuka; izvođači: Branko Čulić, Tomislav Šulentić, Ivica Brandibur i Zoran Goman,  tamburaški sastav Sinovi ravnice i Rock sastav „Patoka“.

Pokrovitelji festivala bili su Županija Vukovarsko-srijemska, Općina Tovarnik i AgroTovarnik.

Ljiljana Bačvanski, dipl. ing. agr.
poljoprivredna savjetnica

Naše goste smo dočekali na (bivšem) graničnom prijelazu kod Duboševice, gdje su stigli s biciklima, nakon četri dana boravka u Mađarskoj. Prvo odredište bilo je Topolje, mjesto koje se nalazi pored starog dunavskog rukavca (korita).

Posjetili smo baroknu crkvu sv. Petra i Pavla, koja je spomenik kulture I. kategorije. Posebnost crkve je da nema toranj. Crkvu je dao sagradit princ Eugen Savojski 1722. godine kao znak zahvalnosti Bogu za pobjedu nad Turcima. Crkvu je tek 1744. godine posvetio pečuški biskup grof. Sigismund Bereny, jer se tijekom same gradnje toranj triput urušio.

Nakon kratkog odmora, nastavili smo put prema Gajiću i Dražu, obilaskom vinske ceste. Duže smo se zadržali u obilasku Batine, jedinog baranjskog mjesta smješteno uz Dunav, poznato je kao ribarsko selo i selo s riječnom lukom. Obišli smo i memorijalni kompleks „Batinska bitka“ otvorenog 1976. godine, u znak sjećanja na sudionike „Batinske bitke“ iz studenog 1944. godine. Spomenik „Pobjeda“, djelo je Antuna Augustinčića, u narodu se zove „Julka“ po imenu prve partizanke koja je prešla Dunav.

Putovanje biciklima je nastavljeno obilaskom vinskih cesta u Suzi i Zmajevcu, razgledanjem novih obnovljenih podruma i starih „gatora“ (u zemlju ukopani podrum), starog podruma vinarije Belje d.d. u Kneževim Vinogradima i nove vinarije na Banovom brdu. Novo izgrađeni vidikovac na Banovom brdu okružen vinogradima, odlično je mjesto za odmor od vožnje biciklima i uživanje u pogledu na vinograde i Baranju, što su naši gosti i iskoristili. Kako se dan bližio kraju trebalo se uputiti u mjesto Karanac na večeru i noćenje. Doček u Etno selu Karanac bio je sa svježe spravljenim čvarcima i domaćom rakijom, a nastavljeno sa gastronomskom ponudom sa otvorene vatre i iz krušne peći. Grupa se amaterski bavi pjevanjem, te je bio upriličen i susret sa sviračima i domaćom narodnom glazbom.

Drugi dan počeo je šetnjom kroz Etno selo, vlasnika Vladimira Škrob, nadimka Bajo, gdje su gosti mogli vidjeti „Ulicu zaboravljenog vremena“ koju je izgradio sam vlasnik kako bi očuvao spomen na obrte u Baranji, iskoristivši stare ambare, koje su ljudi htjeli izložiti i uništiti. Gostima je teško bilo poći dalje, jer su imali puno upita vezano za Baranju, ali ipak valjalo je sjesti ponovo na bicikle i krenuti put Suze u posjet Danielu Asztalošu, vlasniku keramičke radionice i prodajne galerije, koja je smještena u starom (parnom) mlinu izgrađenom 1918. godine, obnovljenom 2007.

Pokraj mlina nalazi se park i jezerce gdje se može odmarati i uživati u okolišu.

Putovanje biciklima nastavljeno je put pustare Mirkovac, gdje smo se zadržali sa mještanima u razgovoru o samom mjestu koje je svojedobno imalo kino, rodilište, ambulantu, ljekarnu, školu i sve potrebno za život jednoga sela a danas svega toga nema. Prolazeći biciklističkom stazom, na putu prema Tikvešu, prošli smo još kroz pustaru Sokolavac. Posjeta Nacionalnom parku Kopački rit započela je obilaskom Tikveša i završila vožnjom brodom po Kopačkom ritu.

Dvorac Tikveš (Tikveški dvorac, Titov dvorac), sagrađen je tridesetih godina 20. stoljeća za potrebe dinastije Karađorđevića. Poslije Drugog svjetskog rata u dvorac je dolazio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, ugošćujući u njemu svjetske državnike i vodio ih u lov. U vrijeme Domovinskog rata dvorac je opljačkan i devastiran. Danas je obnovljen i pripremljen za turističku namjenu i služi novoj namjeni kao Europski centar za okoliš.
Završetak biciklističke rute po Baranji bio je obilaskom Kopačkog rita brodom.

Park prirode Kopački rit, između Dunava i Drave, kao zadnja točka bila je i najzanimljivija našim gostima. Sve ih je oduševio svojom ljepotom nedirnute prirode, čistim ritskim zrakom, okolišom i bogatstvom biljnog i životinjskog svijeta.

Virtualna šetnja Kopačkim ritom moguća je preko sljedeće adrese: http://www.tzbaranje.hr/hr/virtualna-setnja/kopacki-rit/
Grupa COLO-ART zadovoljna viđenim i prepuna pozitivnih dojmova krenula je put Slovenije.

mapa obilaska 1. i 2. Dan

„Vozilom možeš u Baranju kad zaželiš. Srcem – samo jednom u životu. Prava je Baranja između Dunava i Drave, gdje noga tone u ritu i oko se odmara na obzoru, gdje pluća dišu šumski zrak. Baranji Dunav je otac a Drava mati.“ (Mirko Hunjadi – Baranja)

Judita Gerber, poljoprivredna savjetnica
Ruža Skenderović, poljoprivredna savjetnica

Predstavljanju projekta nazočile su suradničke institucije; Poljoprivredna stručna služba Sombor, Grad Sombor – Gradska uprava, Pokrajinski sekretarijat za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu životne sredine, Javno vodoprivredno preduzeće „Vode Vojvodine“ Novi Sad, Pokrajinski zavod za zaštitu prirode, Pokrajinski sekretarijat za privredu, zapošljavanje i ravnopravnost polova, Osječko-baranjska županija – Upravni odjel za gospodarstvo i regionalni razvoj, JU Agencija za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima OBŽ, Poljoprivredno savjetodavna služba, Hrvatske vode, te predstavnici poljoprivrednih proizvođača iz programskog područja.

Projekt su predstavile voditeljice,  ispred  Instituta  za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu dr. Tijana Zeremski, a ispred Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo – Zavoda za tlo u Osijeku,  Milena Andrišić, dipl. ing.

Nakon predstavljanja projekta u raspravi sa suradnicima dogovorena je suradnja i razmjena podataka koji će doprinijeti kvalitetnijem odabiru lokacija istraživanja na kojima će se pratiti stanje onečišćenosti tla i podzemne vode.

Opći cilj projekta je upravljati rizicima onečišćenja iz poljoprivrede te na taj način  doprinijeti razvoju zaštite okoliša.

Ukupna vrijednost projekta iznosi 314.893,31 €, od čega je 264.555,50 € sufinancirano od strane Europske unije.

Predstavljanje projekta IPACBC  u Novom Sadu 27. 03. 2013. godine – Institut za ratarstvo i povrtarstvo

Predstavljanje projekta u Osijeku – HCPHS – Zavod za tlo

Susret s uzgajivačima rapske ovce udruženih u udrugu ovčara „ Škraparica“ ne samo da potvrđuje već stečeni dojam o Rabljanima nego ga i nadmašuje, a to potvrđuju i gosti, predstavnici udruga ovčara iz drugih županija, posebice iz Zagrebačke koji tradicionalno pružaju podršku  uzgajivačima Raba.

U veoma dobrom ozračju nakon razgledavanja izložbenih kolekcija ovaca s prikazom njihove proizvodnosti „12. izložbu rapske ovce“ otvorio je dr.sc. Zdravko Barać, ravnatelj HPA.

Kao i svih ranijih  godina  u organizaciji izložbe Udruzi ovčara „ Škraparica „ pomogli su djelatnici Hrvatske poljoprivredne agencije i članovi Hrvatskog saveza uzgajivača ovaca i koza, Primorsko – goranska županija, Grad Rab, te Željko Peran, viši stručni savjetnik Poljoprivredno savjetodavne službe koji je jedan od začetnika izložbe, davne 1999. god.

Ova, dvanaesta izložba po redu opravdala je želje i stremljenja organizatora Prve izložbe rapske ovce da preraste u tradicionalnu manifestaciju i okupi sve uzgajivače otoka. Danas udruga broji 70 –ak uzgajivača koji od Barbata na jugu otoka, do granice s općinom Lopar na sjeveru, brinu o stadima s oko osam tisuća ovaca. Udruga je dala veliki doprinos u nastojanjima da se sačuvaju i na pravi način vrjednuju uzgoji hrvatskih izvornih pasmina domaćih životinja, kao i proizvodi dobiveni od tih životinja. Predsjednik udruge Škraparica, Nedjeljko Beg s ponosom je istaknuo kako je Udruga Škraparica postala prva udruga članica Hrvatskog saveza uzgajivača ovaca i koza s dozvolom provedbe uzgojno – selekcijskog rada u stadima članova udruge, Rješenjem MPRRR – a 2009.god. Udruga aktivno sudjeluje u vođenju evidencije i uzgojnih knjiga za uzgajivače matičnih stada, sudjeluje u odabiru i performance testu mladih ovnova predviđenih za daljnji rasplod, a u tijeku je i rad na proširenju suradnje s HPA na ostalim poslovima koje će članovi Udruge moći sami obavljati u svojim stadima.

RAPSKA OVCA

Rapska ovca je hrvatska izvorna pasmina ovaca koja je nastala na otoku Rabu, gdje se danas i uzgaja. Na otoku je nazivaju škraparica, a u uzgoju dominira „stari“, odnosno“domaći“ tip otočne ovce, koja se u većini stada desetljećima nije znatnije genetski mijenjala, najvjerojatnije zbog otočne izoliranosti i nesklonosti rapskih uzgajivača za introdukcijom krvi stranih genotipova. Rapska ovca  je zaštićena zakonskim propisima i novčanim poticajima u iznosu od 350 kn /godišnje. Ova pasmina je izuzetno otporna, prilagođena klimi otoka Raba (visoke ljetne temperature često popraćene dugotrajnom sušom, bura u zimskim mjesecima). Rapska ovca pripada skupini dugorepih, kasnozrelih pasmina, kombiniranih proizvodnih odlika. Sitna je, ali skladne tjelesne građe, čvrste konstitucije, živahna, spretna, vrlo otporna i skromna. Primarno se uzgaja radi proizvodnje mesa, laganih i srednje teških janjećih trupova, prosječne tjelesne mase oko 20 kg, masa trupa je 10,5 kg, uz prosječan randman trupa od 52 % ( 45 do 55 %), a kvaliteta mesa je izvrsna i predstavlja kulinarski specijalitet, rapska janjetina.

Tražena sredstva bila su u iznosu od 5.250.000,00 kuna.

Zahtjev za kredit je pozitivno ocijenjen od strane Županijskog stručnog povjerenstva za provođenje Operativnog programa razvitka govedarske proizvodnje u RH, a pri donošenju odluke povjerenstvo se je rukovodilo činjenicama da se radi o članu OPG-a koji ima višegodišnje iskustvo u proizvodnji kravljeg mlijeka te pri tome postiže dobre rezultate.

Danas, četiri godine kasnije, usprkos teškoj situaciji proizvođača mlijeka, izgrađena je vrlo moderna farma muznih krava koja je odraz primjene modernih tehnologija u proizvodnji mlijeka.Ukupna utrošena sredstva bila su 5.182.000,00 kuna.

Nositelj OPG-a i investitor Igor Rešetar rođen je 1977. godine, otac sinova Lovre 2006. godine i Borne 2007. godine. Gospodin Rešetar ima završenu srednju poljoprivrednu školu u Vinici, mnogobrojne specijalističke tečajeve kao što su:

Menađment na farmi, Korekcija papaka, Umjetno osjemenjivanje krava.

Predsjednik je Udruge proizvođača mlijeka Međimurja. Svjestan je da se konstantno mora obrazovati iz područja poljoprivredne proizvodnje te pohađati potrebne

tečajeve i spreman je na to. Konstantno surađuje sa stručnim službama, a pogotovo sa djelatnicima Poljoprivredne savjetodavne službe.

Tijekom višegodišnjeg bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom stekao je moga iskustva i znanja iz tog područja.

Prije izgradnje nove farme na gospodarstvu su bile 23 muzne krave simentalske i HF pasmine, 6 teladi, 13 nebređih junica, 10 bređih junica.

U 2012. godine predano je 176.000  litara mlijeka. Prema izvješćima HSC mlijeko je u I razredu kvalitete.

Posjeduje svu vlastitu mehanizaciju potrebnu za ovu proizvodnju.

Trenutno obrađuje 46 ha poljoprivrednog zemljišta od čega su 23 ha u vlasništvu, a još 23 ha zemljišta u najmu ili zakupu (obrađuje još dosta zemlje, ali to ne može potkrijepiti dokumentacijom). Namjerava kupovati još zemljišta.

Nova farma muznih krava nalazi se nadomak Čakovca u mjestu Kuršanec. 77 ležišta, moderni sustav mužnje, to je i prva robotizirana farma u ovome kraju . Robot Lely astronaut obavlja vrlo zahtjevan posao mužnje. Automatski sustav za mužnju krava uvelike olakšava rad na farmi, osigurava najbolju mužnju i visoku kvalitetu mlijeka. Dizajn robota za mužnju koji je prilagođen kravama omogućava kontinuiranu interakciju sa ostalim kravama i na taj način eliminira nepotreban stres te one same odlučuju kada žele biti pomuzene.

Pri ulasku krave robot za mužnju očitava kravu i priprema je za mužnju.

Uključuje se ruka koja priprema vime za mužnju nježnim četkama.

Skenira se vime s tri zrake lasera, tako da ruka brzo i točno pronalazi sisu na koju spaja sisnu čašu. Tijekom mužnje mlijeko je kontinuirano nadzirano po četvrtima što daje vitalne i važne informacije o zdravlju vimena, mastima, proteinima, laktozi, temperaturi i broju somatskih stanica u mlijeku. To omogućava da se nadzire kvalitetu mlijeka i zdravlje krava, te da se na vrijeme reagira i dostigne garantirana i vrhunska kvaliteta mlijeka.

Osim toga, uzorci se uzimaju iz svake četvrti kravljeg vimena, te pružaju relevantne informacije o kvalitetu mlijeka i zdravstvenog stanja vimena. Ako se pronađe mlijeko slabije kvalitete ili sa neželjenim sastojcima, ono će biti automatski odvojeno te se o tome obavještava vlasnika putem računala i mobitela.

Robot za mužnju također omogućava i odvajanje mlijeka od krava koje imaju telad, tako da svako tele dobije mlijeko od svoje majke.

Trenutno je na gospodarstvu 12 muznih krava holstein frisian pasmine i 43 krave simentalske pasmine, u trogodišnjem planu je potpuna popunjenost kapaciteta.

S obzirom da je gospodin Rešetar vrlo pronicljiva, snalažljiva i prilagodljiva osoba, s obzirom na trenutnu situaciju u proizvodnji mlijeka, krenuo je dalje pod motom „kriza je izazov, a ne prepreka u poslovanju“ pa je tako instalirao prvi hrvatski mljekomat u suradnji s čakovečkom firmom „Letina“ 14. svibnja 2013. godine na čakovečkoj tržnici. Već prvih dana pokazao se veliki interes kupaca za mlijekom „ domaćeg okusa i mirisa“.

Mljekomat je uređaj koji spaja automatiziran sustav za točenje i prodaju svježeg mlijeka, a istovremeno zadovoljava sve najviše zdravstvene standarde. Omogućuje prodaju 24 sata dnevno uz mogućnost obavještavanja putem SMS-a ili e-maila u slučaju izvanrednih situacija ( kvar, nestanak struje, prodaje svog mlijeka, povišene temperature iznad 5 °C ).   Mljekomat obustavlja prodaju ako se ova pravila ne provode . Mljekomat prima kovanice i papirnate novčanice od 10 i 20 kuna, a kupci su dužni ponijeti sa sobom plastičnu ili staklenu ambalažu.

OPG Igora Rešetara posjeduje i svoju web stranicu www.igor-resetar.com što je dokaz da se poljoprivrednici vrlo brzo prilagođavaju najnovijim tehnologijama.

Gospodin Rešetar smatra da je sustav izravne prodaje mlijeka kroz mljekomate, najbolje rješenje za manja gospodarstva kao što je njegovo, zbog značajno veće cijene koju dobije kroz taj model, a kupac dobije sviježe, neobrađeno, potpuno prirodno mlijeko u roku od 24 sata od mužnje.

Podružnica PSS-a Međimurske županije
Valerija Čižmak, dipl. ing. agr., viša stručna savjetnica

Također ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Apimondia mjesto susreta mnogih proizvođača pčelarske opreme i pribora, izlagača meda te trgovaca pa je posebno bio zanimljiv API-EXPO odnosno sajamski prostor na 2700 m² s više od 140 štandova koji su predstavljali proizvode iz 48 zemalja sudionika Apimondije. Argentina se na svjetskom pčelarskom tržištu pojavljuje kao drugi najveći proizvođač pčelinjih proizvoda. Naime, argentinski pčelari godišnje proizvedu oko 75.000 meda, a gotovo 95 % godišnje proizvodnje odlazi na tržišta Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Australije. Broj je registriranih pčelara u Argentini oko 28.000 koji ukupno posjeduju 4,5 milijuna košnica. Valja podsjetiti da je cjelokupna površina Argentine oko 2,76 milijuna km² (50 puta veća od RH) s gotovo 40 milijuna stanovnika. Glavni grad Buenos Aires ima oko 14 milijuna stanovnika. Osim što u nekim dijelovima podsjeća na srednjoeuropske gradove, treba izdvojiti podatak da u gradu ima registriranih 38.000 taksista, ali istovremeno i veoma učinkovitu i sigurnu podzemnu željeznicu.

Štand Argentinskog pčelarskog saveza

Usporedimo li Europu i Južnu Ameriku, odmah ćemo uočiti velike razlike. Primjerice, površina Južne Amerike iznosi oko 17,8 milijuna km², a Europe (bez azijskog dijela Rusije) oko 10,1 milijuna km². No Južna Amerika bitno zaostaje u broju stanovnika za Europom. U Europi živi oko 730 milijuna ljudi, a u Južnoj Americi „svega“ 390 milijuna. Međutim, južnoamerička prostranost, velike ekonomsko-sociološke-ekološko-geografsko-klimatske razlike (od umjerenih do tropskih), razne pčelarske osobitosti (košnice se drže na različitim nadmorskim visinama; od razine mora do 2000 m/nv; broj košnica po pčelaru od 15 u prostoru Srednje Amerike do 15.000 košnica po pčelaru u sjevernom Meksiku ili u području Pampasa u Argentini) te gustoća populacije od 21 čovjeka /km² (u Europi 70/km²) natjerale su me da uložim veliki napor kako bih u dva tjedna shvatio pčelarstvo Latinske Amerike. Posebice se to odnosi na procjenu zdravstvenog stanja pčelinjih zajednica u Latinskoj Americi. Razumljivo je da je susret s pčelarskim stručnjacima iz Južne Amerike, kao što su dr. Alippi, dr. Figini, dr. Antunez i dr. Vandame, bitno pomogao jer su podaci u literaturi o toj temi bili prilično oskudni, a u njima se navodi da nema masovnih uginuća pčelinjih zajednica poput onih u SAD-u ili Europi.

 
Dr. A. Alippi (Argentina)

Razlozi su za takvo stanje mnogostruki. Nesporno je da pčele u tropskim područjima Južne Amerike pokazuju prirodnu otpornost na bolesti, a u umjerenim se krajevima pak mnogo radi na selekciji na bolesti pčela. Naime, afrikanizirana se pčela udomaćila u tropskim dijelovima Latinske Amerike i zadržala je svoju genetsku raznolikost bez upliva selekcijskog rada. Pčelari koji pčelare s afrikaniziranim pčelama nemaju problema s američkom gnjiloćom, europskom gnjiloćom i vapnenastim leglom, a populacija varoe u takvim je zajednicama izrazito niska i neće dovesti do uginuća zajednica koje se ne tretiraju. Ipak, pčelari primjenjuju određene akaricide kako bi povećali proizvodnju meda. Razlog tolike otpornosti afrikaniziranih pčela na varoozu, u odnosu na europske pasmine, treba tražiti u izrazito visokom higijenskom ponašanju afrikaniziranih pčela. Primjerice, istraženo je da europske pasmine pčela mogu utvrditi svega 18 % invadiranih kukuljica s varoom u poklopljenom leglu. Afrikanizirane pčele to naprotiv čine sa 60 % uspješnosti. Također, dužina trajanja razvoja afrikanizirane radilice iznosi 19 dana u odnosu na 21 dan kod europskih pasmina. Tako se znatno smanjuje broj plodnih ženki varoe koje izlaze iz stanice saća s odraslom pčelom. Nažalost, s tehnološke strane, afrikanizirane pčele bitno zaostaju za europskim pasminama pa kranjska i talijanska i dalje ostaju najbolje pasmine na svijetu. Također, mala količina ratarskih kultura u ukupnoj površini Južne Amerike sigurno pridonosi velikoj bioraznolikosti i bogatstvu peludne paše. Primjerice, u državama zapadne Europe s jakom poljoprivrednom proizvodnjom obradive površine čine gotovo 35 % ukupne površine. U SAD-u taj se broj kreće oko 19 % , a u zemljama Južne Amerike od 3 do 10 %. Razumljivo da Argentina, Brazil, Urugvaj i Čile bilježe intenzivniji rast poljoprivredne proizvodnje (posebice proizvodnja soje), što bi u konačnici moglo dovesti do problema s nedostatkom kvalitetnog peluda. Tako pčelari i znanstvenici unatrag nekoliko godina izvješćuju o slabim zajednicama u proljeće i potrebnim proteinskim dodacima u ishrani pčelinjih zajednica u područjima s intenzivnim pčelarstvom. Unatoč određenim izazovima koje nosi suvremena poljoprivreda, moramo kazati da je ukupna poljoprivredna djelatnost u Južnoj Americi malih razmjera s niskim primanjima i malim poticajima te smanjenom uporabom pesticida. Stoga je logično zaključiti da još postoje dobri uvjeti za razvoj održivog pčelarstva u Južnoj Americi.

Međutim, postoje određeni lokalni problemi u pčelarstvu Latinske Amerike. Tako već nekoliko godina pčelari u jugoistočnoj Gvatemali prijavljuju znatne pčelinje gubitke od veljače do travnja. Krivca pronalaze u insekticidu Spinosadu koji se koristi u programu suzbijanja mediteranske voćne muhe (Ceratitis capitata). Razumljivo je da među znanstvenicima postoje određeni prijepori oko uzroka uginuća.

U Urugvaju pčelari prijavljuju uginuća u prosincu na prijelazu iz proljeća u ljeto (op. a. proljeće u Južnoj Americi počinje 21. rujna). Tu bolest nazivaju „Bolest sv. Lucije“ i vjerojatno je povezana s nestašicom hrane u prirodi u tom godišnjem razdoblju. Dakako da tome pridonosi i gubitak prirodne vegetacije u pojedinim regijama Urugvaja.

U Argentini su uginuća ponajviše povezana s nedostatkom strategije za kontrolu varooze. Premda se primjenjuju različite metodologije suzbijanja varooze u kombinaciji s lokalnim pripravcima, još uvijek su potrebni sintetski akaricidi. Također, spominju se i mogući učinci rezistencije varoe na djelovanje kumafosa.

U Čileu su pak pčelari imali problema u vezi sa zakašnjelim tretmanom protiv varooze, a dio je stručnjaka naveo i nedostatak hrane kao uzrok uginuća. No unatrag dvije godine zabilježena su veća uginuća (više tisuća košnica) na sjeveru Čilea. Pčelari to pripisuju štetnom učinku pesticida iako se to ne može sa sigurnošću potvrditi. Naime, usporedimo li poljoprivredne djelatnosti Europe, SAD-a i Južne Amerike, uvidjet ćemo da se u Južnoj Americi koristi upola manje pesticida i umjetnih gnojiva nego u Europi i SAD-u. Iznimka je Čile koji rabi više pesticida zbog razvijenog vinogradarstva.

Pčelarstvo na Andama

Valja kazati da Argentina, Čile i Urugvaj u geografsko-klimatološkom smislu ulaze u umjereni dio Južne Amerike i gotovo većina pčelara uzgaja europske pasmine pčela. Stoga pčelari u tim državama, osim varooze, imaju problema s vapnenastim leglom, dok se problem američke gnjiloće rješava upornim selekcijskim radom. Zanimljivo je da je američka gnjiloća prvi puta službeno prijavljena u Urugvaju 1999. godine, a u Argentini 1989. godine.

Pčelarski problemi nisu zaobišli niti Brazil. Brazil je (trenutno 6. gospodarstvo u svijetu) najveća država u Južnoj Americi i čini gotovo polovicu ukupne površine Južne Amerike. Stoga je logično da uginuća pčelinjih zajednica na području Brazila variraju od neznatnih do velikih. Osim uobičajenih uginuća i „nestajanja“ pčelinjih zajednica u proljeće te periodičkih problema s virusom mješinastog legla, veća uginuća se pojavljuju istovremeno s pojačanim iskorištavanjem ratarskih kultura u proizvodnji biodizela i sve većoj primjeni pesticida (neonikotinoidi). No, primjerice u regiji Cerrado (središnji dio Brazila) s mnogo savana zabilježena su uginuća pčelinjih zajednica povezana s otrovnim peludom nekih autohtonih biljnih vrsta. U južnom (hladnijem) dijelu Brazila pčelari uzroke uginuća pronalaze u varoozi i nozemozi te u štetnom utjecaju pesticida koji mogu oslabiti imunološki odgovor pčelinje zajednice.

U konačnici treba istaknuti da je Apimondia mjesto susreta mnogih pčelarskih znanstvenika, stručnjaka, „malih“ i „velikih“ pčelara iz cijelog svijeta. Također bilo je lijepo vidjeti predsjednike i tajnike pčelarskih saveza iz mnogih zemalja Europe, Azije, Južne i Sjeverne Amerike, Australije te Afrike. Naime, privrženost Apimondiji i njezinim ciljevima ne dokazuje se samo deklarativno, nego i stvarno na operativno-tehničkoj razini. Sudjelovanje u radu Generalne skupštine Apimondije u Buenos Airesu, razmjena mišljenja s drugim predstavnicima u Skupštini te novosti u radu i organizaciji Apimondije koje donosi novi predsjednik Apimondije, gosp. G. Rattie, jednostavno se ne mogu i ne smiju ignorirati. Bilo bi prilično nerazborito zanemariti utjecaj Apimondije na globalnom ali i u lokalnom smislu. Tu su najviše odmakli kolege pčelari iz Slovenije koji su 2003. godine organizirali Apimondiju u Ljubljani, a nakon toga još nekoliko važnih pčelarskih konferencija pod pokroviteljstvom Apimondije. Na taj se način javnost i političari senzibiliziraju na pčelarske teme i probleme pa je i njihovo rješavanje olakšano. Ne treba zanemariti ni financijski učinak koji se može ostvariti prilikom organizacija takvih pčelarskih događaja. To su shvatili i pčelarski kolege u Srbiji te su dobili organizaciju međunarodnog simpozija (u okviru Apimondije) o utjecaju tehnike pčelarenja, zdravstvene zaštite pčela i prirodnog okoliša na kvalitetu pčelinjih proizvoda „APIECOTECH“ u veljači 2012. godine u Beogradu, gdje očekuju velik broj gostiju iz regije, Europe i cijelog svijeta. Stoga nas ne trebaju začuditi razmišljanja srpskih pčelara o mogućnosti kandidature za organizaciju Apimondije 2017. godine u Beogradu. Raduje spoznaja da su se i hrvatski pčelari iz Hercegovine udružili u Savez pčelara „Kadulja“ te postali punopravni članovi Apimondije na kongresu u Buenos Airesu. Pčelarske udruge koje obuhvaća Savez pčelara „Kadulja“ jesu: Broćanska kadulja – Čitluk, Matica – Mostar, Vrijesak – Ravno, Zanovijet – Stolac, Matica – Grude, Kadulja – Ljubuški, Kadulja – Neum, Pčela – Čapljina. Planirano je da udruge iz Posušja i Rame (Maslačak) postanu punopravni članovi na Skupštini saveza 30.12.2011. Osobno sam sretan zbog hercegovačkih pčelara, što su napravili velik iskorak u svojem pčelarskom djelovanju te sam im rado pomagao u procesu pristupanja u članstvo Apimondije i na njihovu ih zamolbu pro bono zastupao u radu generalne Skupštine Apimondije u Buenos Airesu.

Na kraju, spomenuo bih da su na kongresu u Buenos Airesu bila još dva hrvatska pčelara. To su Josip Križ iz Zagreba i Boris Buratović iz Starog Grada na Hvaru. Bilo je zaista lijepo što su se i hrvatski pčelari odlučili na tako dalek put. Štoviše, Boris Buratović sudjelovao je na natjecanju u ocjenjivanju meda i osvojio 4. mjesto za ružmarinov med. Velik uspjeh i velike čestitke za Borisa koji je s istim medom „odnio“ i ovogodišnju „Dalmatinu“ u Splitu. Teško je povjerovati da je isti med „osvojio“ tek 51. mjesto na natjecanju u Osijeku. No ukusi su različiti, a o njima se ne raspravlja. Barem ne javno. Također, kolega Josip Križ je u broju 11/2011 „Hrvatske pčele“ pohvalno pisao o mojoj prezentaciji u Buenos Airesu o „Dobroj veterinarskoj praksi u pčelinjaku“ koja je nastala u suradnji s kolegicama I. Tlak-Gajger i V. Santrač. Istina je da je prezentacija pobudila prilično zanimanje kod njemačkih, talijanskih i južnoameričkih kolega. Međutim, dramatičnost koju je Joža opisao ipak nije bila takva kako bi čitatelju u prvi mah mogla zvučati iz njegovih riječi. U svakom slučaju, Joža i Boris bili su divni suradnici i možemo očekivati da ćemo se u istom sastavu naći i 2013. g. na 43. Apimondiji u Kijevu u Ukrajini.