Ekološka poljoprivreda, Hortikultura, Savjet, Voćarstvo, Zaštita bilja

Kvaliteta proizvedene hrane kako u svijetu, tako i u Europi, poboljšava se s novim znanstvenim dostignućima. No, negativni utjecaji konvencionalne poljoprivredne proizvodnje na klimu, biološku raznolikost te dugoročno očuvanje plodnosti tla prepoznali su se tek nedavno.

Jedan od načina sprječavanja negativnih posljedica konvencionalne poljoprivrede je prelazak na ekološku poljoprivredu. Ekološka poljoprivreda se tumači kao održiva poljoprivreda, baš kao i općenito održivi razvoj svih grana gospodarstva. Drugim riječima, to znači proizvoditi hranu, biljne ili životinjske proizvode bez štete, koju bi mogli nanijeti okolišu, biološkoj raznolikosti te umanjiti utjecaj poljoprivrede na daljnje pogoršanje klimatskih promjena.

Kad govorimo o EKOLOŠKOJ POLJOPRIVREDI, velika većina današnjih POTROŠAČA uvjerena je da je to – ONO – NEPSRKANO I NEGNOJENO. Da li je to baš tako?

Europska komisija je nedavno predstavila novu strategiju „Od polja do stola“, koja je jedan od ključnih elemenata Europskog zelenog plana te okvir za velike promjene u poljoprivredi. U toj Strategiji su predstavljeni konkretni ciljevi, kao što su smanjenje uporabe i rizika kemijskih pesticida i uporaba opasnijih pesticida za 50 % do 2030. godine, smanjenje gubitka hranjivih tvari za najmanje 50 %, a da se pritom ne smanji plodnost tla, smanjenje uporabe gnojiva za najmanje 20 %  te smanjenje prodaje antimikrobnih sredstava za životinje iz uzgoja i akvakulturu za 50 % do 2030. godine. Navodi se i važnost ekološke poljoprivrede te će Komisija potaknuti razvoj poljoprivrednih površina za ekološki uzgoj u EU kako bi 25 % ukupnog poljoprivrednog zemljišta do 2030. godine bilo pod ekološkom proizvodnjom.

Trenutno je u ekološkom uzgoju u Republici Hrvatskoj 7,5 % obradivih površina. Neke EU regije imaju već značajne površine pod ekološkom proizvodnjom, kao npr. austrijske regije Salzburg i Gradišće. U nedavnom posjetu SAD-u ostao sam zaprepašten količinom ekološki proizvedenih jabuka (i ostalog asortimana voća i povrća), savršenog izgleda i sortnih osobina.

Zagrebačka županija već nekoliko godina nastoji novim projektima postati prva u Hrvatskoj, koja će usmjeriti 100 % poljoprivrednih površina na ekološku proizvodnju do 2030. godine. U RH postoji ukupno oko 12.000 ha pod nasadima ekološkog voća, od čega je evidentirano 580 ha jabuke. Koliko je u tome ekstenzivnih voćnjaka? Nema pouzdanih podataka koliko od toga čine intenzivni ekološki nasadi.

Ekološki (organic) proizvedena jabuka u SAD u trgovini

Da bi 25 % oljoprivredne proizvodnje moglo funkcionirati istovremeno i tržišno i ekološki, potrebno je osigurati da 100 % potrošača bude upoznato da ekološka jabuka, salata, rajčica nije „neprskana i negnojena“, već upravo suprotno tj. da su one proizvedene u vrlo intenzivnim ekološkim sustavima zaštite, gnojidbe, agrotehnike. Stoga,, dok se s jedne strane educira poljoprivredne proizvođače o ekološki održivoj proizvodnji, vrlo je važno da se o tome educira i potrošače.

Kad se spomene ekološka jabuka, najveći broj potrošača će pomisliti da se radi o plodovima ubranih sa stabala jabuka, koja rastu po livadama i pašnjacima, pod kojima pasu kravice, koje ih prirodno gnoje, a ta ista stabla nikad u svom životu nisu vidjela prskalicu.

Znadete li zapravo kako izgleda takva jabuka? Izgleda baš kao da je jedva jedvice preživjela napade svih mogućih bolesti (fuzikladij, alternaria, marsonina gorka trulež, gljivice čađavice, itd…) i štetnika, da ih se sve ne nabraja, jer niti cijela strana teksta ne bi bila dovoljna. Neki plodovi sve ove napade i nisu preživjeli. S druge strane, tendencije suvremenih potrošača su potraga za oku najljepšom, najcrvenijom, najslađom, najaromatičnijom, itd … jabukom.

Ne tako rijetko može se vidjeti kako trgovci loše zaštićenu jabuku od bolesti i štetnika iz konvencionalnih nasada prodaju pod ekološku – neprskanu jabuku. Stoga je od velike važnosti upoznati potrošače što zapravo predstavlja  ekološka proizvodnja jabuke.

Loše zaštićeni zlatni delišes s bolestima fuzikladij, marsonina, alternaria…

Štete od gusjenica raznih savijača i savijača pokožice ploda u neprskanom voćnjaku

Neprskana „otporna sorta“ zaražena novom bolesti – alternariom
(Izvor: http://www.suttonelms.org.uk/apple-vitality.html)

Ekološka poljoprivredna proizvodnja jabuke je oblik proizvodnje, koji zahtijeva daleko više znanja i radnog vremena od konvencionalne proizvodnje, kako bi na kraju, uz optimalan izgled, kvalitetu i financijski rezultat takva proizvodnja bila opravdana. Ulazni troškovi su viši, potrebno je stručnije znanje, a na kraju se proizvede i nešto skuplji proizvod za koji je potom potrebno pronaći odgovarajuće tržište.

Od vrsta i sorata koriste se one sorte koje su dobivene križanjima, selekcijom te su otporne na najčešće bolesti te biljne vrste. Važno je naglasiti da se nikako ne može ostvariti otpornost na sve bolesti, kao ni na bilo kojeg štetnika. Dakle, kako bi dobili oku savršen i okusu ugodan proizvod i u ekološkoj proizvodnji treba suzbijati neke bolesti i štetnike.

No, glavno pitanje, koje se postavlja, je na koji način i s kojim sredstvima to treba raditi. Dok se u konvencionalnoj poljoprivredi jabuka tretira 15 puta, najčešće s po tri sredstva, od kojih svako spada u grupu otrova ili opasnih sredstava po ljudsko zdravlje, u ekološkoj se proizvodnji, suprotno uvriježenom mišljenu, jabuka tretira zapravo oko 20-25 puta sa sredstvima od kojih ni jedno nije niti otrov, a niti opasno po ljudsko zdravlje. Kod konvencionalne proizvodnje za isto postoje ograničenja, poput broja tretiranja s jednom aktivnom tvari, karence, tolerance, MDK, LD50 ….Dakle, u praksi je vrlo intenzivna, a ne ekstenzivna tehnologija. Ista je to kompliciranija pošto kod ekološki prihvatljivih sredstava, koja se koriste u zaštiti jabuka u ekološkoj proizvodnji, ne postoji mogućnost tretiranja nakon što je bolest ili štetnik već jednom inficirao ili napao plod. Sva zaštita se isključivo odvija preventivno, uz vrlo opširne mjere praćenja uvjeta za razvoj bolesti i štetnika i pravovremenog djelovanja. Stoga je potrebno još i mnogo veće znanje nego u konvencionalnoj proizvodnji.

Zaštita od većine najvažnijih štetnika plodova jabuka danas se može ostvariti korištenjem metoda feromonskih klopki ili feromonskih metoda konfuzije parenja insekata. Feromoni su jaki mirisi, kojima određeni štetni insekti u vrijeme parenja ne mogu odoljeti te se velika većina njih pohvata na klopkama ili uzaludno traži partnera kod parenja, sve dok se ta sposobnost ne izgubi. Mogu biti prirodni (alkohol, ocat, jabučni sok) ili sintetički (feromonski dispenzori). Za preostali dio populacije koriste se specijalna neotrovna sredstva, prirodni bioinsekticidi, koji najčešće djeluju vrlo kratko i ograničeno pa je potrebno čak i više tretiranja nego u konvencionalnoj proizvodnji. Potrebno je, dakle, vrlo dobro poznavanje životnih ciklusa svih štetnih i korisnih insekata.

Kod podizanja ekoloških nasada treba voditi brigu i o drugim čimbenicima, koji utječu na pojavu i razvoj bolesti i štetnika. Veći su razmaci sadnje, kako bi svako stablo pojedinačno moglo imati jači korjenov sustav te time biti otpornije, kako bi vlaga koja pogoduje razvoju bolesti u nasadu bila manja, da u nasadu bude više sunca, kako bi se što prije listovi mogli posušiti. Često puta sadi se na podlogama umjerne bujnosti, kao što su M 26 ili MM106 na kojima su stabla nešto prirodno jača, pa se i gnojidba dušikom može smanjiti. Na tim su podlogama stabla i nešto viša, a poznato je da su najčešće štete od mrazova na nižim dijelovima krošnji.

Ekološki voćar u okolici svojeg voćnjaka posaditi će i raznovrsno grmlje i biljni pokrov, koji će omogućiti razvoj što veće bio raznolikosti pa će se u voćnjaku naći i veći broj prirodnih neprijatelja štetnika. U konvencionalnom voćnjaku, u kojem se nalaze samo jabuke, one su stanište najčešće samo za štetne insekte jabuke, dok je u ekološkom voćnjaku potrebno stvoriti staništa i za korisne kukce, koji su neprijatelji štetnika. Poznata je praksa istovremene proizvodnje jabuka i ukrasnog drveća. Visoki stupovi vrlo su dobre osmatračnice za ptice grabljivice, kojima su voluharice važni dio ishrane. Drveno spremište u voćnjaku idealno je sklonište za mačke, koje često vrlo uspješno drže pod kontrolom populaciju volharica.

Ekološki voćar ne oslanja se na gnojidbu mineralnim gnojivima, koja su, iako financijski najefikasnija, dugoročno vrlo neodrživa za plodnost tla. Umjesto toga, primjenjuju se znanja o dugoročnom očuvanju optimalne plodnosti, strukture tla, pH tla, biološki aktivnog tla. Koriste se isključivo organska gnojiva proizvedena na organskim, ekološkim farmama, bilo da su u obliku ekološkog stajskog gnojiva ili ekološki certificiranih peletiranih gnojjiva. Ista imaju manji sadržaj hranjiva, a skuplja su od konvencionalnih. Kako ekološka gnojiva ne mogu brzo reagirati u cilju povećanja bujnosti, povećanog opterećenja urodom, eliminiranja simptoma nedostatka nekog hranjivog elementa, ekološki voćar mora dobrim poznavanjem fiziologije vrste i sorte nastojati ostalim agrotehničkim radovima, kao što su rezidba, prorijeđivanje, plijevljenje… doprinositi održavanju stabala u optimalnom vegetativnom stanju. Omjer gnojidbe i rezidbe treba biti izuzetno dobro usklađen. Voćka u dobroj kondiciji lakše će se oduprijeti napadima bolesti i štetnika. Dugoročno očuvanje plodnosti tla, s povećanjem humusa, osnova su održivog razvoja u budućnosti.

Ekološki voćar problem korova rješavati na potpuno drugi način od najčešće uvriježenog – „prskam herbicidom i stalno malčiram da mi voćnjak bude lijep i uredan“. U ekološkim principima voćarske proizvodnje ne gleda se korove samo kao konkurente voćkama u ishrani, već kao jedno vrlo veliko stanište za veliki broj vrsta insekata, kukaca i sl. Kako se voćnjak ne tretira tj. prska sredstvima za zaštitu bilja, koja su otrovna za pčele, poželjno je održavanje raznovrsne flore, kao podrast voćnjaka. Svako nisko malčiranje visokog i raznolikog korova ima vrlo jak utjecaj na promjenu faune insekata, koji su se do nedavno nalazili u nasadu. Stoga se često naizmjenično malčira svaki drugi red. Time se više korisnih insekata zadržava u nasadu, dok je istovremeno ipak nešto smanjena i emisija CO2 u atmosferu, uslijed razgradnje malčiranih ostataka. Međutim, malčiranje otpalog lišća što je prije moguće važna je mjera, pošto veliki broj biljnih bolesti prezimljuje ili u ili na otpalom lišću, a tom mjerom pospješuje se njegova razgradnja i mineralizacija pa manji broj spora bolesti uspješno prezimi. Još bolja mjera je strojno (ručno) usisavanje otpalog lišća prije zime i spravljanje komposta na izdvojenom mjestu.

Iz svega navedenog lako je uočiti da EKOLOŠKA JABUKA nije ni neprskana, ni neorezana, a ni ona pod kojom su pasle kravice. Ekološko voćarstvo, baš kao i ekološka poljoprivreda, nastoji se uklopiti u sustav održivog razvoja, kojim bi se spriječilo degradiranje poljoprivrednih površina, uništavanje bioraznolikosti, smanjio utjecaj poljoprivrede na klimatske promjene, a time i pospješile mogućnosti za lakši i održivi život na našem planetu. Ekološka proizvodnja spoj je vrlo zahtjevnih agrotehničkih radova, uz još veće korištenje znanja. U velikom broju slučajeva ekološki proizvedena jabuka uskladištena bez bolesti plodova uvijek se bolje ponaša u skladištu i tijekom čuvanja.

I za kraj, obratite pažnju na dvije fotografije. Nije svaka na oko „ekološka jabuka – ekološki proizvedena“.

Jabuka iz konvencionalne proizvodnje pred kraj vegetacije, nakon
13 loše provedenih zaštita

Ekološka djelomično otporna sorta Pinova, proizvedena u ekološkom sustavu zaštite

Autor teksta i slika: Adrian Horvat, dipl. ing. agr.