Zaštita najvažnijeg resursa – vode

Iako smo država bogata vodama, problem zaštite voda itekako bi nas trebao brinuti jer ono što imamo ovaj trenutak, ništa je u odnosu na bogatstvo koje nepovratno gubimo.

Teško je za povjerovati čemu tolika briga kada voda prekriva čak 71% površine Zemlje. Međutim, najveći dio toga čini slana voda u  oceanima i morima, a  svega 2,8% je slatka voda od čega samo 1% otpada na pitku vodu. Od ukupne količine slatke vode najveći dio nalazi se u polarnom ledu, stijenama i vodenoj pari, a ostatak čine površinske i podzemne vode što čini tih svega cca 1%  pitke vode na Zemlji. To malo pitke vode u prirodi ne stoji na jednome mjestu već globalno i stalno kruži u hidrološkom ciklusu a čim nešto kruži zajedničko je svim stanovnicima Zemlje: životinjama koje vodu same po sebi ne zagađuju i čovjeku koji je unatoč najvišoj intelektualnoj razini zapravo najveća opasnost za vodu.

Kruženjem vode prenose se i po život štetne tvari

U ciklusu kruženja vode mnogo je mjesta koja je čovjek poremetio svojim aktivnostima, najčešće manijakalnom pohlepom za profitom i apsolutnom nebrigom za najvrjednijim blagom – vodom. Pa tako voda usput ispire grijehove čovječanstva, pokupi kojekakve industrijske ostatke, sa time ide dalje kroz ciklus  i vraća se ponovno do zločinca  u kapi vode koja čini njegovu čašu manje ili više punom ostataka njegovih nedjela. Litometeori su te sitne, krute  čestice nečistoća od industrije, paleži, smoga i ostaloga, koje se  dižu u atmosferu nošene vjetrom, gdje se  potom miješaju sa oborinama i padaju na tlo. Najopasniji od svega su litometeori  koji nose ostatke nuklearnih eksplozija (ozračene čestice) a koji su katapultirani visoko u atmosferu i prevaljuju  tisuće kilometara dug put prije padanja na tlo.

Utjecaj poljoprivrede na zagađenje voda

Poljoprivredna proizvodnja kao potrošač vode zapravo i ne bi bio nikakav problem jer bi se sva potrošena voda prije ili kasnije vratila natrag u tlo. Problem poljoprivredne proizvodnje u odnosu na vodu nastao je onoga trenutka kada je počela upotreba sredstava za zaštitu bilja i nekontrolirano korištenje prirodnog i umjetnog gnojiva. Sredstva za zaštitu bilja  (SZB) površinske vode zagađuju već u procesu proizvodnje, a potom prilikom pripreme i konačno samom  upotrebom SZB zagađuju se površinske i podzemne vode. Prema stručnom članku našeg uvaženog sveučilišnog profesora Prof. Ostojić, Zvonimir, Sredstva za zaštitu bilja i vode // Glasilo biljne zaštite / Maceljski, Milan (ur.).
Zagreb: Hrvatsko društvo biljne zaštite, 2003. str. 9-11 (predavanje, sažetak, stručni) vidljivo je u kojoj mjeri je zagađenje pitke vode ostacima SZB ozbiljan problem pa ću iz tog članka citirati  samo nekoliko podataka iz razdoblja 2000-2003.godine: „Uz sve navedene propise i mjere opreza, gotovo da nema zemlje u kojoj ostatne količine nekih često rabljenih i eksponiranih pripravaka ne premašuju maksimalno dozvoljene količine rezidua (0, 1 µg/l za svako sredstvo pojedinačno ili 0, 5 µg/l kao suma svih prisutnih). Tako ljetos čitamo (Agrow, 384) da su rijeke u Velikoj Britaniji uglavnom kontaminirane pesticidima u količinama većim od 0, 1 µg/l. U podzemnim vodama najčešće su prisutni diuron, izoproturon, atrazin, simazin, mekoprop, MCPA, klortoluron i glifosat. Oko 30 % površinskih voda Francuske loše je ili vrlo loše kakvoće. Više od 20 % Francuza pije vode koje sadrže pesticide u količinama koje su iznad europskim propisima dopuštenih normi… Gdje god je uspostavljen sustav stalnog motrenja, situacija je veoma slična. „ Pišući ovaj članak pokušala sam pronaći top listu tvari SZB koji su zagađivači voda u Republici Hrvatskoj, kakva su uočena kretanja i rezultati ali ovom prilikom nije mi to pošlo za rukom. Materijala, a pogotovo podataka na tu temu iznimno je malo. SZB dijelom se talože u tlu prilikom prolaska, međutim, kod lakih, propusnih tala sav višak SZB vrlo brzo nerazgrađen, dospijeva do vodotokova i podzemnih voda.  Zagađenje pitke vode gnojivima u prvom redu se odnosi na jedan od stakleničkih pinova a to je dušik (N), element od vitalne važnosti za rast biljaka i glavni sastojak umjetnih i prirodnih gnojiva. Na žalost dušik je istovremeno plin  koji iznimno brzo ispari ili se u obliku nitratnih spojeva ispire u vodotokove i podzemne vode pa ga je stoga potrebno u poljoprivrednoj proizvodnji primjenjivati u manjim dozama, točno prema potrebi biljaka i u vrijeme kada je najmanja  opasnost da će  prije usvajanja  ispariti u atmosferu ili se isprati i time zagaditi vode.

Novi plastični kontinenti u oceanima

U novije doba, kao što smo mnogo puta čuli, bogatstva se zgrću u manipulaciji smećem, različitim otpadnim materijalom. I dok je biološki materijal uglavnom razgradiv i time neškodljiv za okoliš, metalni otpad zanimljiv radi recikliranja, plastika je svima balast, beskoristan materijal, skup za recikliranje i kojega uz to ima sve više i više. Ne tako davno, jer plastike prije stotinjak godina nije bilo, plastika je postala prirodni neprijatelj i sve veća prijetnja vodama.

Ako niste znali, postoje već cijeli plutajući kontinenti u  oceanima vidljivi iz satelita, a  koji se sastoje od gustog nasada plastike koje su  neki neodgovorni ljudi  istovarali u oceane. Plastika u našoj prirodi općenito je veliki problem jer se sporo razgrađuje, ovisno o vrsti plastike to traje 1-600 godina, a na putu razgradnje najčešće ulazi u naš hranidbeni ciklus. Tako od otpadne plastike  u oceanima do mikroplastike u našoj hrani kratak je put i čine ga samo dvije karike: čovjek koji je plastiku bacio u ocean i riba koja se, niti kriva niti dužna  nahranila neprobavljivom  mikroplastikom. Procjenjuje se kako će već do 2050. godine u moru biti više plastike nego ribe.

Proizvodnja plastike u svijetu:

	Ukupna proizvodnja plastike u svijetu
1950. god.	2.000.000  tona
1950.-2017. god.	9.000.000.000 tona
procjena do 2050. god.	13.000.000.000 tona

Procjena je kako smo do 2017. uništili oko 7 milijardi tona plastike od čega je svega 9% reciklirano, 12% spaljeno a 79% je završilo na odlagalištima otpada i u oceanima. Jedna je studija pokazala kako na površini oceana pluta oko 270 tisuća tona plastike, a mnogo je više ima na morskom dnu.

Plastika se u moru usitnjava pod utjecajem sunca i trenja te tako nastaje mikroplastika koja u kašastom obliku pluta po površini mora. Ribe ju jedu vjerojatno iz razloga što ih svjetlucajući zbunjuje    pa  misle kako im je to hrana. Tako su već, na žalost,  i mikro i makroplastika opažene kao  sadržaj ribljih želudaca u  svim morima. Najsitniji dijelovi plastike pronađeni su u tkivu riba i evo nam naše plastike natrag i to ne pod noge već ravno u tanjur!

Zašto je plastika toliko opasna za naše zdravlje?

Neosporna je štetnost plastike za zdravlje ljudi i životinja, ali još uvijek se vode polemike o razini štetnosti koja se proteže od kancerogenosti, mijenjanja hormonalnog stanja, pretilosti do neplodnosti. Upravo sa povećanjem upotrebe plastike u našem svakodnevnom životu, mnoge studije govore u prilog povećanom broju navedenih bolesti. Za sada nam je najviše poznat štetan utjecaj jednog od sastojaka plastike koja se koristi u ambalaži  hrane i pića, a to je bisfenol (BPA) koji uzrokuje učestale poremećaje diobe spolnih stanica što djeluje na teška oštećenja ploda i pobačaje. U procesu raspadanja plastike oslobađaju  se po zdravlje štetni: vinil-klorid i teški metali kao olovo, kadmij i drugi štetni spojevi. O razmjerima štetnosti plastike po život ljudi govori se mnogo manje no što bi trebalo, dok se svakodnevno  zgražamo oko sve učestalijih pojava karcinoma i neplodnosti, vrlo malo ili gotovo ništa ne činimo na izbacivanju plastike iz svoje svakodnevne upotrebe. Za sada, plastika polako i podmuklo radi na eliminiranju  nas, koji smo ju stvorili.

1% pitke vode na Zemlji  toliko je malo, a toliko važno za život na Zemlji da bismo brigom o vodi trebali započeti i završiti svaki dan, živjeti u skladu sa njom i čuvati ju poput najvećega blaga. Jer voda to i jest.

 

Ljubica Kravarščan, dipl. ing. agr.