Eritrodermatitis šarana

Eritrodermatitis šarana (EŠ) je bolest kože toplovodnih riba akutnog do kroničnog tijeka, koja može prijeći u septikemiju. Bolest je u SAD-u i nekim drugim državama opisana i pod nazivom čiravost zlatnog karasa. Neki ubrajaju EŠ u atipičnu furunkulozu. U Europi je EŠ ranije bila poznata pod nekoliko različitih imena, kao „kronični oblik zarazne vodene bolesti šarana“, „kuga štuka“, te „pjegava zaraza bjelica“.

Etiologija. Bolest uzrokuju netipični sojevi bakterije Aeromonas salmonicida koji za rast na bakteriološkim podlogama zahtijevaju prisutnost seruma ili krvi i ne tvore smeđi pigment. Bili su označeni kao podvrsta – A. salmonicida subsp. nova. No sada nije jasno u koju ili u koje od 1994. godine priznate podvrste bez tvorbe pigmenta (subsp. achromogenes, masuocida i smithia) spada uzročnik (ili uzročnici) EŠ. Uz to, rezultati dobiveni molekularnim metodama pokazuju da je potrebno drugačije razvrstavanje u podvrste.

Postoje zemljopisni sojevi uzročnika EŠ i sojevi posebno patogeni za pojedine vrste ili skupine riba. Na preživljavanje uzročnika izvan ribe utječe sastav vode i dna, odnosno količina drugih bakterija. Stoga je u prirodnim uvjetima preživljavanje duže tamo gdje ima manje organskih tvari.

Zemljopisna proširenost i epizootiologija. Bolest nije zapažena u Novom Zelandu. Utvrđena je u otvorenim slatkim vodama i u slatkovodnom ribogojstvu. Uz šarana, za EŠ je prijemljiv koi šaran, karas, zlatni karas, štuka i deverika, bodorka, crvenperka, gavčica i druge toplovodne, a i neke tropske vrste riba pri držanju u akvariju. Otpornije su vrste čija koža luči mnogo sluzi (som i linjak), ali one mogu biti kliconoše. U nekih linija šarana postoje nasljedne razlike u osjetljivosti prema EŠ, pa selekcija može biti jedna od mjera za smanjivanje šteta od ove bolesti. Uzročnik se najlakše naseli i umnaža u gotovo nevidljivim ili većim ozljedama kože nastalim pri mriještenju, napadu nametnika i grabežljivaca, te pri izlovu, razvrstavanju, prijevozu i istovaru. Prijenos se odvija samo vodoravnim putem. Uzročnik veoma lako ulazi u korium nakon mehaničkih oštećenja kože. Na tijek bolesti značajno utječe temperatura. Razvoj bolesti je sporiji, a sekundarne infekcije sa bakterijama i plijesnima su teže pri nižim temperaturama. Ljeti se bolest razvija brže, ali i brže prestaje, uz manju smrtnost nego tijekom drugih godišnjih doba.

Znaci i tijek bolesti. Umnažanje uzročnika u koži uzrokuje upalno crvenilo i otečenost na jednom ili na više mjesta. Upala se prstenasto širi, a u sredini koža propada. Na propalo tkivo nasele se sekundarne bakterije, pa često nastaju čirevi i rane koje zahvaćaju i mišiće. Razvoj promjena u koži najlakše je pratiti u maloljuskavog šarana. U riba s ljuskama ubrzo na mjestu infekcije ispadaju ljuske uslijed upale njihovih džepova. Otrovi uzročnika i sekundarne infekcije postepeno oslabljuju imunosni sustav oboljele ribe. Pri nepovoljnom tijeku infekcije uzročnik prelazi u krv pa nastaje septikemija s nakupljanjem tekućine u svim tkivima, a krvarenja su rijetka i neznatna. U koži mogu nastati mjehuri ispunjeni tekućinom (bule). Anemija je izrazita. Istovremeno u krvotok mogu prijeći i sekundarne bakterije iz rane, a to su najčešće pokretni pripadnici rodova Aeromonas i Pseudomonas.

Tijek i ishod infekcije zavisi o vrsti, soju i stanju ribe te soju uzročnika, a naročito o temperaturi. Ljeti ribe postepeno ozdravljuju, a ozljede brzo zarastu. Tijek bolesti može biti naročito nepovoljan u proljeće i u jesen. Pri zakašnjelom proljetnom nasađivanju, nakon ozljeda i širenja infekcije (dodir u mreži itd.) pri temperaturi oko 15 – 20° C dolazi ponekad do perakutne ili akutne septikemije s već spomenutim specifičnim promjenama, visokim pobolom i smrtnošću. U riba oboljelih kasno u jesen upala kože slabi i nestaje s padom temperature, ali sekundarne infekcije oštećenog tkiva jačaju, pa polako nastaju sve dublje i opsežnije rane. Stoga smrtnost od sekundarnih posljedica EŠ tijekom zimovanja može biti veoma značajna. U otvorenim vodama EŠ je najčešći u proljeće. Tijekom mriještenja, bilje na koje mnoge vrste odlažu ikru mehanički ošteti kožu koja je poradi stanja hormonalnog sustava nježnija. Skupljanje ribe u jatima na manjem području tijekom tog razdoblja pogoduje prijenosu uzročnika. Tijek bolesti je obično povoljan za ribu. No u štuke može biti nepovoljan nakon mriještenja na podvodnom bilju s oštrim lišćem.

Dijagnoza. Tipični znaci bolesti na koži prijemčivih vrsta omogućuju postavljanje temeljite sumnje na EŠ. Konačna dijagnoza postavlja se izdvajanjem uzročnika s karakteristikama A. salmonicida koji ne proizvodi pigment i uzrokuje tipične promjene pri biološkom pokusu na šaranima.

Profilaksa i liječenje. U ribogojstvu treba sprječavati ulazak ribljeg korova u ribnjake i provoditi ostale higijenske i sanitarne mjere. Pokusno cijepljenje protiv furunkuloze dalo je dobre rezultate, no za široku primjenu nema dovoljno podataka. Kemoterapeutici sprječavaju razvoj bolesti u riba izloženih infekciji i liječe oboljele šarane kod kojih nije došlo do septikemije.

Injekcija nekog od djelotvornih antibiotika štiti matice od pojave bolesti nakon umjetnog mriještenja. Peletirana hrana s oksitetraciklinom primjenjuje se u nas već preko 35 godina, bez znakova da dolazi do rezistencije uzročnika.

dr.sc. Boris Župan

viši savjetnik specijalist

Izvor: Fijan, N. (2006). Fish Health Protection.