Mikoriza gljiva i orhideja

Gljive čine veliku skupinu organizama, od kojih je poznato oko 75.000 različitih vrsta. Prema Hrvatskom mikološkom društvu u Hrvatskoj je prisutno oko 20.000 različitih vrsta gljiva, a do sada ih je identificirano tek oko 4500. Uz bakterije, gljive su najvažniji razlagači organskih tvari u kopnenim i nekim vodenim ekosustavima. Carstvo gljiva ima veliku važnost za održavanje i funkcioniranje ekoloških sustava jer uključuje skupinu živih organizama, koji se često nalaze u zajednicama s nekim drugim organizmima. Ovdje treba istaći mikorize, točnije simbiotske odnose gljiva s fotoautotrofnim biljnim vrstama. Mikorize mogu uskladištiti velike količine vode, kojom se biljke opskrbljuju tijekom sušnog razdoblja, štiteći ih od stresova suše. Mikorize također biljke štite od nepovoljnog utjecaja soli u tlu i teških metala. U ovome mehanizmu gljive reduciraju kretanje teških metala prema korenju biljke, jer provode adsorpciju istih putem micelija (Hall 2002). Kako biljke mikorizom kontinuirano opskrbljuju gljive ugljikohidratima, tako im se pružaju idealni uvjeti za rast. Također, gljiva od biljke prima i dio fotosintezom dobivenih šećera, koje sama ne može stvoriti (Zrnić, Širić, 2017). Mikorizom se uz rast i grananje korijena biljaka, osigurava rast cvjetova i plodova, a smanjuje se šok od presađivanja te upotreba gnojiva (Benyovsky i Šoštarić, 2014). Mikorizom se također pospješuju i fizikalno-kemijska svojstva tla.

Jedna od najvećih porodica u biljnom svijetu, koja prema današnjim istraživanjima broji više od 25000 svojti (Vuković, 2014) jeste porodica orhideja ili kaćuna, poznata i po latinskom nazivu Orchidaceae. Sve Orchidaceae su u nekom svome životnom periodu mikoheterotrofi, te formiraju orhidejske mikorize s različitim bazidiomicetnim gljivama. Orhideje se svrstavaju u biljke trajnice, koje mogu biti zeljaste i vazdazelene. Poznate su dvije osnovne kategorije orhideja, a to su terestričke i epifitske orhideje.

Terestričke orhideje su uglavnom zeljaste trajnice, koje rastu u razini tla, imaju podzemne gomolje ili snop mesnatog korijenja uz bazu. Svoje stanište ove orhideje pronalaze u područjima u kojima dominira umjerena klima i stoga su otpornije od epifitskih vrsta. Listovi su im formirani u obliku jezičca, a boje variraju od svijetle do tamno zelene, dok su ponekad pjegaste ili prošarane. Cvjetovi terestričkih orhideja manje su izražajni od epifitskih (Brickell, 2008).

Epifitske orhideje rastu iznad tla, na drveću i grmovima, odnosno u pukotinama i spojevima grana, gdje dobivaju hranu i vlagu od trulih ostataka biljke, koji se u njima skupljaju. Ove orhideje svog domaćina koriste samo kao potporanj i ne parazitiraju na njemu. Više im odgovara stanište iznad tla zbog posebno prilagođenog korijenja, koje im služi za pridržavanje te upijanje vlage i hranjivih tvari nužnih za njihov opstanak. Rastu u područjima tropske i suptropske klime. Imaju sjajnije cvjetove upadljivijeg izgleda u odnosu na cvjetove terestričkih orhideja, te se češće uzgajaju u kući, zimskim vrtovima i staklenicima. Neke od najljepših orhideja pripadaju upravo ovoj skupini. Najpoznatiji i ujedno i najljepši predstavnik ovih orhideja je epifitska orhideja pod nazivom Phalaenopsis (Brickell, 2008).

Endomikoriza orhideja karakteristična je za sve vrste porodice Orchidaceae, a posebno tijekom razdoblja u kojem nisu u mogućnosti samostalno sintetizirati organske tvari. Endomikoriza predstavlja simbiozu u kojoj hife micelija prodiru u stanice korijenja, a odlikuje se rjeđim hifama, koje rastu oko i unutar korijena (Peterson i sur., 1984). Sjeme orhideja je vrlo sitno, ne sadrži endosperm, gotovo je bez prisustva hranjive tvari potrebne za klijanje. Zato ono nužno stupa u simbiozu s mikoriznim gljivama, koja im omogućava klijanje (Vuković, 2014). Nakon klijanja orhideje najčešće ostaju u mikorizi sve vrijeme, iako će naknadno razviti potrebne mehanizme za samostalnu proizvodnju hranjivih tvari.

Zbog prirodne rasprostranjenosti i prilagođenosti gljiva različitim uvjetima, postoji značajan interes za znanstvenim i praktičnim istraživanjima ove tematike. Zahvaljujući tome  povećava se i praktična primjena mikoriznih gljiva u poljoprivredi i šumarstvu pružajući povoljan utjecaj na zaštitu i očuvanje brojnih ekosustava.

 Marija Kuprešak, dipl. ing. agr.