Od uzgoja uljne tikve do proizvodnje bučinog ulja

Kroz povijest su razne vrste tikvi pripremane još u vrijeme Rimljana i Egipćana, a postoje i dokazi o sjemenu pronađeni u Meksiku koji datiraju između 7000 i 5000 godina prije nove ere. U današnje vrijeme različiti oblici i vrste bundeva su rasprostranjene u cijelom svijetu.

Slika 1. Uljna tikva – plod i cvijet (foto Mara Bogović)

Uljna tikva (buča golica) je izrazito pogodna za uzgoj u našem klimatu, te nije previše zahtjevna i uspijeva na gotovo svakom tlu. Kod nas se za proizvodnju bučinog ulja najviše koristi buča golica sorte Gleisdorfer Olkürbis (ali i hibridi GL Opal, GL Rustikal i GL Maximal). Najčešće se sije krajem travnja i početkom svibnja, uz količinu sjemena 3,5-5 kg po hektaru (ovisno o međurednom razmaku). U našim uvjetima prinosi sjemena se u prosijeku kreću od 1500 do 2000  kg sirovih koštica po hektaru, dok se prinos suhih koštica kreće od 800 do 1000 kg. Prinos ploda tj. tikvi se može kretati od 50-80 t/ha, što znači da se težinski udio suhih sjemenki kreće od 2-3% u odnosu na cijeli plod, dok se od 100 kg bučinih sjemenki može dobiti 40-45 litara čistog bučinog ulja. Poznato da je cijela  buča upotrebljiva,a u ljudskoj prehrani se meso buče koristi  za pripremu juha, variva, kašica za djecu, bučnice, dok pulpa (meso tikve) se čak  koristi pri izradi voćnih sirupa, ali i raznih krema i džemova. U našima krajevima uljna tikva golica se uglavnom koristi za proizvodnju visoko kvalitetnog crnog bučinog ulja. Iako je hranidbena vrijednost bundeve poznata od davnina, nekada su bundeve obavezno bile zastupljene kao stočna hrana. Danas se uljne pogače koje ostaju nakon prešanja sjemenki koriste kao kvalitetno koncentrirano krmivo, jer sadrže 57-60% bjelančevina. Današnja uljna tikva je plemenita varijanta stočne tikve koja je dobivena  dugotrajnim oplemenjivanjem. Najčešće prema izgledu sjemena razlikujemo uljnu tikvu – golica koja je bez ljuske i uljna tikva sa ljuskom čije su sjemenke pokrivene čvrstom, bijelom ljuskom. Kod nas je najviše zastupljena uljna tikva golica, koja se prvenstveno uzgaja radi sjemena, koje može sadržavati 48 do 52% kvalitetnog ulja. Kao važan prehrambeni dodatak, bučino ulje je sve traženije u svakodnevnoj prehrani kao delikatesno ulje, ali i kao lijek, naročito se pokazao dobar za mušku populaciju kod oboljenja urinarnog trakta (prostata). Bučino ulje je poznato kao proizvod  bogat  brojnim vitaminima (A, E, C, K, vitamina B grupe, nezasićenim masnim kiselinama, mineralima (fosfora, kalcija, magnezija, kalija), ali i važnim elemenatima u tragovima (željezo, cink, mangan). Nezasićene masne kiseline su antioksidansi koji štite organizam od slobodnih radikala, koji nastaju u organizmu. Bučino ulje sadrži višestruko nezasićene masne kiseline koje sprječavaju nastanak ateroskleroze. Obzirom da bundeva spada u jednu od najmanje kaloričnih namirnica jer ne sadrži zasićene masti, jako je dobra i za regulaciju tjelesne težine. Poznato je njeno pozitivno djelovanje na osobe s bolestima želuca i crijeva, djeluje i kao diuretik, a odlična je i za problematičnu kožu. U narodnoj medicini sjemenke su se koristile za eliminaciju parazita u crijevima, a posebno se i danas ističe ljekovito djelovanje kod problema s prostatom. Sjemenke se u ljekovite svrhe mogu konzumirati sirove ili oljuštene ali tako da tanka opna ostane na sjemenkama. Sjemenke bundeve su dobar izvor dijetalnih vlakana i mono-nezasićenih masnih kiselina, koje su dobre i za zdravlje srca. Osim toga bučino ulje sadrži zdrave omega-6 (linolne) i omega-9 (oleinske) masne kiseline, fitosterole, te vitamin E i K. Linolna kiselina u ulju pozitivno utječe na zdravu funkciju mozga i na kožu, dok oleinska smanjuje povišeni kolesterol, te utječe na zdravlje srca i jetre. Zbog toga je preporučena doza za zdravlje organizma, tri puta dnevno jedna žličica hladno prešanog sirovog bučinog ulja. Osim toga bundeva je također odličan izvor brojnih prirodnih poli-fenolnih spojeva flavonoida poput α, ß karotena, kriptoksantina, luteina i zeaksantina (vitamina važnih za oči). Zbog svih tih pozitivnih svojstava bundeva posjeduje anti-upalna, anti-kancerogena i anti-dijabetička svojstva.

 AGROKLIMATSKI UVJEZI ZA UZGOJ ULJNE TIKVE

Uljna tikva najčešće za svoj razvoj zahtijeva oko 120 toplih dana, uz ukupnu sumu temperatura od klijanja do fiziološke zrelosti oko 2.500°C. Dobro uspijeva na dubokim, humusnim, pjeskoviti ilovastim,  neutralnim do blago kiselim tlima, na području bez kasnih proljetnih mrazeva. Ne podnosi temperature ispod  -1°C, kao ni zbijena tla i poplavna područja, područja s depresijom, dok u punom razvoju dobro podnosi sušu. U periodu nakon cvatnje i oplodnje ima najveće zahtjeve za vodom, naročito u fazi intenzivnog rasta 35-45 dana nakon nicanja. Kod pojave dugotrajne suše može doći  do uvenuća listova ili odbacivanja tek oplođenih cvjetova. Uljna tikva je stranooplodna biljka, koja ima razdvojene jednospolne muške i ženske cvjetove. Ukupan broj muških cvijetova po jednoj biljci može biti 4 i više puta veći od broja ženskih cvjetova. Ako dođe do zahlađenja u periodu tijekom cvatnje formiraju se većinom muški cvjetovi koji nakon 4 do 5 dana otpadaju. Cvatnja tikvi se odvija sukcesivno od početka srpnja do kraja kasne jeseni. Oprašivanje uglavnom obavljaju pčele i drugi kukci. Pojava dugotrajnih kiša u vrijeme cvatnje može negativno utjecati na oprašivanje zbog nemogućnosti leta pčela. Za oprašivanje se mogu koristiti bumbari koji su manje osjetljivi na vremenske promjene, ali i postavljanje nekoliko košnica na parceli može poboljšati oplodnju i povećati prinos sjemena.

AGROTEHNIKA

Sjetvu treba obaviti  u nezakorovljeno, dobro drenirano, strukturno plodno tlo (po mogućnosti sa sadržajem humusa od 2,0-3%). Uljna tikva ne podnosi sjetvu na poplavnim površinama u vlažna i slabo prozračna tla. Poželjna su osunčana područja sa pH tla između 6.0 i 7,5, iznimno mogu podnijeti pH do 5,5. U slučaju da su tla blago kisela obavezno treba pristupiti kalcizaciji prema analizi tla najmanje 3 mjeseca prije sjetve. Tikve dobro reagiraju u plodoredu nakon kultura gnojenih s većom količinom organskih i mineralnih gnojiva. Ne preporučuje se u plodoredu sjetva tikve nakon drugih Cuccurbitacea (tikvenjača), zbog veće opasnosti od pojave različitih zajedničkih uzročnika bolesti i štetnika. Dobro uspijeva nakon mahunarki i žitarica, tj. kultura gustog sklopa i nakon šećerne repe. Posebno treba izbjegavati sjetvu na parcelama sa ostacima herbicida na koje tikva nije tolerantna. Poznato je da tikve imaju snažan i dubok korijenov sistem, ali većinu hranjiva i vlage koriste iz plićih slojeva. Na jesen se pristupa dubokom jesenjskom oranju (30-35 cm), a na proljeće zatvaranje brazde radi očuvanja vlage i proljetno usitnjavanje sjetvenog sloja uz mehaničko  uništavanje korova. Najčešće obradom tla pet do šest tjedana prije sjetve, provociramo korove da izniknu, te nakon toga dva tjedna prije sjetve ponovno obavljamo još jedan prohod kako bi uništili iznikle korove. Sjetvu treba obaviti krajem travnja i početkom svibnja kad je temperatura tla na dubini sjetvenog sloja nekoliko dana iznad 14°C. U godinama s toplim ranim proljećem ranija sjetva može dati veće prinose u odnosu na kasnu sjetvu, dok istovremeno prerana sjetva u hladno i prevlažno tlo može dovesti do propadanja sjemena i često potrebu za ponovnom sjetvom. Dubina sjetve se kreće od 2-4 cm, dok u laganim pjeskovitim tlima sjetva može biti na dubinu 4-5 cm. Sjetva se najčešće obavlja na razmak u redu 30-45 cm, te razmak između redova 140-210 cm kako bi ostao što duži period za međurednu kultivaciju. Međuredna kultivacija započinje se provoditi od faze intenzivnog porasta tikve pa sve do zatvaranja redova, kako bi se suzbili korovi, razbila pokorica i sačuvala vlaga u tlu. Prilikom kultivacije tikve se prihranjuju depozitorima za mineralna gnojiva, ali se ne nagrću, jer bi nagrtanje stvaralo problem kod berbe. Osim toga, kod veće pojave korova nakon oborina, provodi se i ručno okopavanje u redu, pri čemu je potreban dodatan oprez kako ne bi došlo do oštećenja vriježe.

Slika 2. Uljna tikva u početnom razvoju nakon nicanja (foto Mara Bogović)          

Kvalitetnu gnojidbu tikvi zbog velikih zahtjeva prema dušiku, fosforu i kaliju provodimo prema preporuci na osnovu provedene analize tla. Okvirne preporuke za gnojidbu za srednje opskrbljeno tlo su (NPK 7-20-30   300-400 kg/ha u jesen, NPK 15-15-15   200-300 kg/ha u proljeće-predsjetveno u trake i KAN 100-200 kg/ha u prihrani kod kultivacije). Također je poželjan i zreli stajski gnoj, koji se na jesen ravnomjerno  razbacuje po cijeloj površini u količini od 30 – 40 t/ha. Pri tome uzimamo u obzir da se stajnjak  razgrađuje u omjeru 50-30-20 (50% u prvoj godini, 30% u drugoj, a preostali dio nakon 3 godine od primjene). Nakon gnojidbe stajnjakom ukupno potrebna količina mineralnih gnojiva se može smanjiti. Folijarna prihrana tikve se pokazala korisnom u fazi vegetativnog porasta. U fazi cvatnje važnu ulogu ima bor i drugi mikroelementi, no primjena folijarnih gnojiva u vrijeme cvatnje zbog gaženja vriježa tikvi je ograničena na određeni vremenski period. U ekološkoj proizvodnji se preporučuje u nekoliko navrata primjena ekoloških pripravaka na bazi aminokiselina naročito u stresnim uvjetima ili nakon tuče.

Slika 3. Plod uljne tikve na kraju vegetacije (foto Mara Bogović)

Prilikom uzgoja uljnih tikvi moguća je pojava određenih bolesti (pepelnica, plamenjača, trulež ploda, fuzarijsko venuće i viroza), dok se od štetnika povremeno pojavljuju lisne uši, tripsi, koprivina grinja, te žičnjaci i sovice pozemljuše. U godinama sa prosječnim agroklimatskim uvjetima, najčešće se pojavljuje pepelnica koja može utjecati na smanjenje fotosinteze zbog uništene lisne mase, te smanjenje prinosa ako dođe do jače infekcije početkom lipnja. Plamenjača se također može pojaviti u vrijeme intenzivnog rasta, ali uz pravovremeno tretiranje prije zatvaranja redova možemo smanjiti štetu od ove bolesti. Zbog toga je plodored obavezan kao preventivna mjera, uz sakupljanje i uništavanje zaraženih biljaka.

BERBA I PRERADA ULJA

Berba tikvi obično započinje krajem kolovoza i traje do početka studenog ovisno o klimatskim uvjetima. Uljna tikva ulazi u fiziološku zrelost kada više od 90% plodova tikve nakon sušenja listova, vriježa i plodne drške poprime karakterističnu žuto-zelenu boju i tvrdu koru.

Slika 4. Strojna berba uljnih tikvi (foto Mara Bogović)

Nakon dozrijevanja tikve se nekoliko dana prije berbe nagrću u redove, pri čemu se plod odvaja od stabljike a sjeme dodatno povećava svoju masu i dozrijeva. Kako bi kombajn kvalitetnije vadio sjemenke tikve moraju biti nagrnute u trake, koje se prethodno malčiraju i čiste od korova. Kombajn pomoću „ježa“ diže plodove, pri čemu odvaja sjeme od mesa i sakuplja ga u spremnik za sjeme. Kad je spremnik pun, prazni se u vreće ili plastične boksove, nakon čega se transportira u uljaru do mjesta pranja i sušenja. Nakon vađenja vlažno sjeme se mora odmah strojno oprati i odvojiti od primjesa. Sjeme se suši oko 24 sata na temperaturi do 40°C do vlažnosti 8-9%. Tako osušene i uskladištene koštice (pri temperaturi 15-20°C) potrebno je preraditi u roku od 12 mjeseci. Kod tradicionalne prerade nerafiniranog ulja koštice se prže na temp. 110-150°C, 30-60 minuta, pri čemu nije dozvoljeno dodavanje drugog ulja (osim bučinog) što bi se smatralo patvorenje. Nakon prženja slijedi mljevenje, prešanje i pročišćavanje (dekantiranjem), radi odstranjivanja nečistoća i taloga, koriste se centrifugalni separatori i provodi filtriranje. Tako dobiveno ulje sprema se u tankove od nehrđajućeg čelika ili se puni u boce od tamnog stakla. Proizvedeno bučino ulje može se čuvati do jedne godine od vremena proizvodnje. Na kvalitetu proizvedenog bučinog ulja najveći utjecaj imaju kvaliteta sirovine, tehnološki postupak i pravilno skladištenje.

            Mara Bogović mag. ing. agr.
Pročelnica Podružnice Varaždinske županije