Najčešće opasnosti kod hranidbe konja

Kada je stvoritelj želio napraviti konja rekao je vjetru, od tebe ću stvoriti biće koje će letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača. Bit će više sretan i cijenjen od ostalih bića.“ Ovoj prekrasan opis iz Kurana zaista potvrđuje poseban status konja tijekom stoljeća povijesti. Ali konj je poseban i u anatomskim obilježjima.

Slobodna ispaša konja u Lonjskom polju (Foto: Ivan Jukić)

Konji, za razliku od ostalih biljojeda, nemaju složen želudac. Probava se kod konja događa u crijevima, tj. fermentacija se odvija u velikom slijepom crijevu, prosječne zapremine 30-tak litara, te u debelom slijepom crijevu zapremine i do 80 ( 90) litara. Baš zbog takve građe probavnog trakta konji su u hranidbi puno zahtjevniji od ostalih domaćih životinja.
Zbog građe svog probavnog trakta, konji su osjetljiviji na hranidbu od preživača. Greške kod pripremanja hrane, za konje mogu biti fatalne. Konji su osjetljivi na sve vrste toksina. Osjetljivi su na mikotoksine koji potječu iz pljesnive hrane i toksine koji potiču od otrovnog bilja. Kod preživača se fermentacija hrane obavlja na početku probavnog trakta, u predželucima , a kod konja u slijepom i debelom crijevu, znači na kraju probavnog sustava.

Masnoće mogu biti opasnost kod hranidbe konja što je posljedica anatomske građe jetre i žući. Konji, kao i jeleni, nemaju žučni mjehur, pa žuč iz jetre stalno istječe. Zbog ove činjenice konji su jako osjetljivi na masnoće. Nekad se znalo dogoditi da napojite konja iz kante u kojoj su ostali tragovi masnoće i konji dobiju kolike, a vi ne znate zašto.

Silaža bi mogla biti opasna za konje. Treba li konje hraniti silažom ili ju izbjegavati, već je duže vrijeme dilema. Stručnjaci koji se bave hranidbom, jasnog su stava – silaža nije otrovna za konje. Ljubitelji konja i uzgajivači pitaju se zašto uopće konje hraniti silažom. Opasnost silaže nije u tome što je fermentirana, nego što je više ili manje uprljana zemljom u kojoj se nalaze patogene bakterije koje za preživače nisu toliko opasne, a za ostale biljojede jesu. Voluminozni zimski obrok konja može sadržavati do jedne trećine silaže ali se ne preporuča više od desetak kg. Dvije trećine bi trebalo biti sijeno.. Krmno bilje koje ne smijete dati konju su sirak i stočni kelj.

Paša ljeti i sijeno zimi, osnovica su za hranidbu konja ali i tu postoji opasnost u vidu otrovnog bilja. Lonjsko polje je centar uzgoja izvornih pasmina konja držanih slobodno. No, na pašnjacima se mogu naći otrovne biljke: preslica( Equisetum palustre i Equisetum arvense), mrazovac (Colchicum autumnate L) , bujad (Pteridium aquilinum), pjegasti kozlac (Arum maculatum), vučja stopa ( Aristolachia clematitis ), kostriš (Senecio jacobea ), kukurijek (Helleborus niger) i još neke.

Kozlac (Arum maculatum) za stoku je otrovna biljka te je životinje izbjegavaju.

Izbjegavanje žabnjaka. Treningom i selektivnom ispašom konji će u prirodi instiktivno izbjeći konzumiranje otrovnih biljaka. Prilikom hranidbe sijenom koje sadrži otrovno bilje mogućnost trovanja je veća jer je selekcija i izbacivanje istog otežana i često puta od strane životinja nemoguća. (Foto: Ivan Jukić)

Specifičnost kod hranidbe konja je vrijeme košnje sijena. Preporuka struke je košnja trava prije vlatanja i leguminoza u početku cvatnje. Za konje treba leguminoze, prije svega lucernu, kositi u punoj cvatnji, ne prije. Lucerna prije cvatnje izaziva proljeve zbog povećanog sadržaja vode i proteina u odnosu na celulozu. Poslije cvatnje lucerna sadrži saponine koji kod konja izazivaju grčeve i kolike.
U svakom slučaju konji se drže danas poput kućnih ljubimaca, da bi nam pružili iskrenu ljubav i prijateljstvo kojeg u ovom otuđenom svijetu sve rjeđe nalazimo. Malo su veći pa ih ne možemo staviti u stan od šezdesetak metara kvadratnih, kao ostale kućne ljubimce, ali traže istu ljubav i brigu.