Ekološka poljoprivreda, Vijest

Glavna tema ovogodišnjeg BioFacha bila je „održivost“, o kojoj se mnogo govorilo na brojnim događanjima u kongresnom centru sajma, koji je na engleskom i njemačkom jeziku ponudio 191 predavanje, koja su održana tijekom 4 dana u 16 konferencijskih sala. Na pojedinima od tih predavanja mogla su se čuti stajališta najboljih svjetskih stručnjaka iz pojedinih područja ekološke proizvodnje, marketinga, prerade, trženja i održivog gospodarenja. Važnost sajma pokazuje i činjenica da su se na kongresu učestalo pojavljivali i sudjelovali najviši predstavnici Europskog parlamenta i Europske komisije. Zamijećen je interes tamošnjih političara prema stručnjacima i gospodarstvenicima. Stječe se, naime, dojam da su u Europskoj uniji politika i njezini dužnosnici u službi struke i proizvodnje.

U 11 paviljona nirnberškog sajma priliku da predstave svoje ekološke proizvode dobili su predstavnici velikih i malih, naprednih i početnika, kako pojedinih proizvođača, tako i zemalja u globalu. Unutar svojih štandova, što nipošto nije odgovarajuća riječ za opis izložbenih prostora pojedinih izlagača, mogla se vidjeti čitava lepeza i raskoš svjetske ekološke proizvodnje i steći dojam o tome koliko je to „industrija“ u ekspanziji. Ovdje namjerno rabim riječ industrija da skrenem pozornost na način na koji se tretira sektor ekološke proizvodnje i prerade u europskim i svjetskim zemljama. Ekološka proizvodnja i prerada i način na koji se prema njoj odnose svi, od primarnih proizvođača sirovine, industrije prerade, znanstvenih i istraživačkih centara do političkih elita koje donose odluke, ostavlja dojam da ekološko izlazi iz sfere alternativnog i ulazi u srednjestrujaško, kako u proizvodnji hrane, tako i u kozmetičkoj industriji.

Pod nazivom Vivanes, u zasebnom dijelu sajma proizvođači kozmetičkih proizvoda predstavili su svoje novitete, a kolik interes vlada za ekološke kozmetičke proizvode moglo se vidjeti u kongresnom centru, gdje su predavanja na temu kozmetičkih pripravaka i proizvodnje sirovine za kozmetiku punila sale bez obzira na njihovu veličinu.

U kongresnom dijelu sajma zapaženiji posjet publike zabilježila je prezentacija nove knjige „The World of Organic Agriculture“ (Svijet ekološke poljoprivrede) grupe autora, kojom su predstavljeni rezultati opsežnog istraživanja ekološke poljoprivredne proizvodnje u svjetskim razmjerima. Rezultati su prikupljani u 160 zemalja koje vode statistiku ekološke proizvodnje. Podaci govore u prilog razvoju ekološke proizvodnje, 37 mil. ha pod ekološkom proizvodnjom (0,9 % svjetskog poljoprivrednog zemljišta). I dalje su na prvome mjestu po površinama Australija i Oceanija sa 12 mil. ha ili 33 %, slijedi ih Latinska Amerika sa 27 %, a na trećem mjestu je Europa sa 23 % površina ili 10 mil. ha. Od tih površina 64 % je pod pašnjacima, 17 % je oranica, 7 % trajnih nasada (kava 21 %, masline 19 %), a za 11 % ne zna se proizvodni pravac. Po dostupnim podacima u svijetu je oko 1,6 mil. ekoloških proizvođača, a više od trećine ekološkog zemljišta odnosno 12,5 mil. ha nalazi se u tranzicijskim zemljama.

U svjetskim razmjerima samo 76 zemalja ima legislativu koja obuhvaća i definira ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Europa je najbolja u tom pogledu s 42 zemlje ili 93 % površine, dok samo Rusija, Ukrajina i BIH nemaju zakona o ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji. Amerika i Karibi u 21 zemlji (62 % površine) imaju zakone, Azija i Pacifik u 24 zemlje (39 % površine), dok je Afrika na posljednjem mjestu s 1 zemljom koja ima zakonsku legislativu o ekološkoj poljoprivredi (2 % površine).

Vrijednost tržišta ekološkim poljoprivrednim proizvodima danas se u svijetu procjenjuje na 59,1 milijardi američkih dolara. Najveća su tržišta SAD s 49 % udjela i Europa s 47 %. Na sve ostale zemlje otpada samo 4 % prometa. Zanimljiva je činjenica da je SAD, kao najveće tržište, ujedno i jedino koje ne bilježi stagnaciju uzrokovanu krizom, već ima neprestan rast kroz cijeli protekli period. Inače za entuzijazam koji je vladao kod europskih proizvođača ekoloških proizvoda za sve vrijeme trajanja sajma zaslužna je činjenica da je na sam dan početka sajma između SAD-a i EU potpisan sporazum o međusobnoj kompatibilnosti ekoloških proizvoda, što znači da od 1.6.2012.g. više nije potrebna dodatna certifikacija europskih proizvoda za tržište SAD-a.

Zanimljivo je predavanje održao gospodin Amarjit Sahota iz britanske tvrtke Organic Monitor, koji je istaknuo da je jedan od najvećih problema, s kojima se susreće ekološka poljoprivredna proizvodnja današnjice, „šuma“ etiketa na proizvodima. Imamo proizvode s nekoliko etiketa (bio, water-print, carbon-print, fair-trade…), i u situaciji smo da prosječan potrošač u trgovini ne može razaznati o čemu se zapravo radi. Veličinu problema dočarava činjenica da je u industriji prehrane danas prisutno više od 400 različitih etiketa. Jedno od rješenja za nastali problem predstavljaju moderne tehnologije, konkretno mobilne komunikacije. U upotrebi je sistem identifikacije putem crtičnog koda, koji se nalazi na proizvodima, i čitača koji se nalazi u modernijim tipovima mobitela, pomoću kojeg će potrošač u trenutku moći saznati sve bitne pojedinosti o proizvodu koji namjerava kupiti (mjesto proizvodnje, proizvođač, konvencionalni ili ekoproizvod…).

Zanimljive su se novosti mogle čuti i u dijelu kongresa posvećenom stočarskoj proizvodnji, odnosno dobrobiti životinja u ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji. Osim standarda koji se primjenjuju i zanimljivih činjenica da se unutar EU pojedine zemlje podosta razlikuju po standardima za stočarsku proizvodnju, gospodin Christopher Atkinson iz organizacije „Soil Association“ predstavio je novi pristup praćenju i osiguranju dobrobiti životinja na ekološkim farmama u Ujedinjenom Kraljevstvu. Radi se o tome da se naglasak pokušava staviti na rezultate pojedinog proizvodnog sustava umjesto na puko mjerenje centimetara površine kaveza, staja i ispusta. Inspektori, unutar projekta/koncepta „Assure Well“, kontroliraju primjerice pernatost kokoši, njihov nagon za letenjem, pojedine tipove antagonističkog ponašanja, način ophođenja s oboljelim životinjama, kao i njihov ukupni postotak unutar pojedine farme. Velika je razlika između pojmova neozlijeđene/„zdrave“ životinje i zadovoljne životinje. Najveći izazovi takvog sustava predstavljaju uključivanje i obrazovanje farmera, povećanje kvalitete uzorka u određenom vremenskom periodu te smanjivanje razlika u ocjenjivanju između pojedinih inspektora.

U dijelu kongresa koji se odnosio na promjene u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, grupa predavača iznijela je najvažnije novosti vezane uz temu. Prvi je bio gospodin Jean Francois Hulot iz Odbora za Ekološku poljoprivrednu proizvodnju Europske komisije, koji je, kao neke od najvažnijih novina koje se predlažu za novi CAP, istaknuo mogućnost prebacivanja sredstava između dva stupa do 10 % iznosa nacionalne omotnice. Zemlje članice same će kreirati svoje programe ruralnog razvoja, a velik će izazov predstavljati očuvanje proračuna CAP-a, čije je smanjenje gotovo sigurno u 10 %-tnom iznosu, a moguće i 20 %, zbog velikih pritisaka unutar Europskog parlamenta.

Gotovo je sigurno da će se u novome CAP-u naći nove mjere inovacije i ekološke proizvodnje, te Greening koja će biti usmjerena na bolje očuvanje okoliša i izravno će utjecati na ekološke proizvođače. Navedene mjere neće biti unutar nekih drugih mjera nego će biti zasebne. Zahtjev IFOAM-a prema komisiji je da 50 % CAP-a bude u drugom stupu, a od toga 50 % bude za ekološku poljoprivredu. Za nove zemlje članice traži se veće sufinanciranje ekološke poljoprivrede u 80-90 %-tnom iznosu, a sve zemlje članice trebat će pokazati kako će sinergija pojedinih mjera jačati ekološku proizvodnju.

Gospođa Anamarija Slabe iz Instituta za održivi razvoj naglasila je kako je prisutan trend da slabije razvijene zemlje najčešće proizvode primarne proizvode (sirovinu), izvoze ih u razvijene zemlje, a zatim uvoze finalne proizvode (najizraženiji je primjer Mađarske). Po njezinim riječima Slovenija uvozi 80 % ekoloških proizvoda, farmeri ne surađuju dovoljno da bi izašli na tržište, koje postoji. Ističe potrebu da se CAP usmjeri prema proizvođačkim grupama koje mogu odraditi velik posao na izgradnji kapaciteta ekoloških proizvođača hrane. „Lokalno i regionalno“ termini su koji ne opisuju nužno održivost. Bolja definicija održivosti bila bi „lokalno i ekološko“.

Doktor Nicolas Lampkin iz Centra za istraživanje ekološke proizvodnje u Ujedinjenom Kraljevstvu istaknuo je zanimljivu tezu kako nije pravedno da potrošači ekoloških proizvoda sami plaćaju veću cijenu za dobro upravljanje zemljišnim resursima koje omogućuje ekološka proizvodnja, a korist od takvog upravljanja uživa cjelokupna svjetska populacija.

U nemogućnosti prisustvovanja svim predavanjima, koja su, vjerujem, bila podjednako zanimljiva, zaključit ću ovaj izvještaj sa željom da se i unutar Hrvatske poljoprivredne komore povede rasprava o održivosti ekološke proizvodnje hrane i pozicioniranja proizvođača u lancu od proizvodnje do prodaje organskih proizvoda.