In memoriam: Ivica Kalistović

Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Table Normal"; mso-style-parent:""; font-size:11.0pt;"Calibri","sans-serif"; mso-fareast-"Times New Roman"; mso-bidi-"Times New Roman";}

Ivica je pohađao osnovnu školu u Drenovcima, srednju školu u Zagrebu te Poljoprivredni fakultet Svaučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1991. Aktivno se uključio kao dragovoljac u Domovinski rat 1991. Nakon rata, od 1995. do 2004. bio je  tehnolog biljne proizvodnje u obiteljskoj tvrtci Kalistović d.o.o. u Drenovcima. Zaposlenik je Hrvatskog zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Područnog odjela Vukovarsko-srijemske županije, Ispostave u Drenovcima od 2004. godine. Dolaskom u HZPSS prolazi faze od stručnog suradnika preko stručnog savjetnika do višeg stručnog savjetnika za ratarstvo. Državni stručni ispit položio je 2006.

U HZPSS-u se Ivica aktivno uključio u sve aktivnosti Zavoda. Organizirao je natjecatelje u oranju Vukovarsko-srijemske županije koji su ga izabrali za predsjednika Udruge za organizaciju natjecanja u oranju čime je bio i član izvršnog odbora HUONO-a u Zagrebu. Vodio je i HZPSS-ove pokuse kukuruza u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Nakon obavljenih zimskih predavanja za poljoprivrednike slijedila mu je edukacija za ARKOD – inicijalnu uspostavu poljoprivrednih parcela i put na Novi Zeland na Svjetsko natjecanje orača. Smrću Ivice neće biti na edukaciji ni na Svjetskom natjecanju orača.

Kakav je bio Ivica?

Nenametljiv, samozatajan, odgovoran, brižan, osoba od malo riječi ali riječ mu je bila vrjednija od bilo kakvog pisanog traga.

Što je Ivicu radovalo u životu?

Obitelj, supruga i djeca, roditelji, braća – nadahnjujuće su bile njegove riječi ljubavi kojima je iskazivao svoje osjećaje prema obitelji.

Radovao se lovu i lovačkim psima jer je bio istinski zaljubljenik, te ne čudi što je bio lovozakupnik Državnog lovišta 16/14 Trizlovi-Rastovo.

Radovao se natjecanjima u gađanju letećih meta kao i svim društvenim događanjima u Drenovcima kojih je bio aktvni sudionik.

Radovao se i radu, ništa mu nije bilo teško.

Radovao se i dobroti ljudi koju je i sam širio što će nam svima nedostajati u ovim okrutnim vremenima.

Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu ostao je bez kvalitetnog višeg stručnog savjetnika ratara, praktičara s bogatim stručnim iskustvom stjecanim od malih nogu.

Ivice, zemlju si volio, na njoj radio, obogaćivao je radom i znanjem i sada na kraju, hvala ti na svemu i neka ti je laka ljubljena gruda Hrvatska.

Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu

 




Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Table Normal"; mso-style-parent:""; font-size:11.0pt;"Calibri","sans-serif"; mso-fareast-"Times New Roman"; mso-bidi-"Times New Roman";}

Dragi moj dobri prijatelju Ivo!

Generacija kolegica i kolega Agronomskog fakulteta iz Zagreba, upisne godine 84.-85. i mnogih drugih stoje ovdje okupljene u počast tebi.

Tu je Dara, Galac, Coki, Čone, Frle, Đoka, Miloš, Tanja, Suza, Ljubica i mnoge druge kolegice i kolege koji su u životu imali čast upoznati te i družiti se sa tobom. U dubokoj tuzi, zgroženi, šokirani, nijemi stojimo ovdje i opraštamo se od tebe.

Ne traži od nas da kažemo zbogom, to nam ne može nitko narediti. Plačemo i kažemo doviđenja pajdo naš dobri jer ne želimo i ne prihvaćamo ovo kao kraj, ne možemo prihvatiti da ti nisi više tu.

Nećemo i ne možemo zbog toga što smo toliko lijepog zajedno prošli, previše toga za budućnost planirali i sanjali da bi ovo bio kraj.

Ne možeš prijatelju samo tako otići i ostaviti ovdje same, ne možeš otići od nas jer si nam u srcima odakle te nitko i nikakav udes ne može iščupati.

A toliko smo toga lijepog prijatelju moj dobri zajedno prošli. Naš zajednički studij, najljepše doba našeg života i mladosti, druženja, tulumi, fešte, sitne i krupne simpatične gluposti koje su ušle u anale Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Proslava mog rođendana u studentskom domu na „Šari“ na kojem si upoznao našu kolegicu i svoju suprugu Marinu.Zajedničko druženje i kontakti nas kolega agronoma nakon druženja, zajednička okupljanja susreti, posao i susreti u savjetodavnoj službi i našim domovima.

Toliko smo te voljeli i cijenili prijatelju naš dobri, tvoj izgled, naoko uvijek velika ozbiljnost iz koje se sakrivao izuzetan smisao za humor i duša slavonskog mangupa, tvoje poštenje iskrenost i šale sve su nas osvojile. Bio si nam prijatelju naš zbog tvoje staloženosti i promišljenosti uzor i vođa, ozbiljan, tih i samozatajan, mudar i pametan kad je trebalo a opet vrckast, raspjevan i razigran na našim feštama. Uživali u svakom trenutku druženja sa tobom i svaki naš novi i zajednički susret nestrpljivo očekivali.

A mi ti na svemu tome prijatelju naš dobri sada možemo reći samo hvala. Hvala i za svu onu ljubav i dobrotu, za sve dobro što si učinio nama i svim ovim ljudima oko nas. Hvala na tvojoj obitelji i djeci koja su ostala iz tebe.

I nećemo pitati ni tebe ni onoga tko je ovako odlučio zašto nam već sada odlaziš? Nema na to pitanje odgovora, jer to jednostavno nije pravedno i nema nikakvog smisla. Toliko je praznine boli i tuge u svome ovome, a mi prijatelju naš dobri ne želimo da tvoje mjesto ovdje među nama ostane prazno.

Pa tko će sada pajdo moj onako iz srca i svega glasa sa nama „Crne oči pjevati“, tko umjesto tebe tamburaše kititi, tko njive orati i srne i veprove po Slavoniji loviti, tko Marini, Marinu, Matiji i Ivi suprug i otac biti?

Nećemo pitati jer smislenog i pravednog odgovora na ta pitanja nema. Nijedan odgovor trenutno nas neće zadovoljiti.                            

I kako prijatelju moj dobri sa svim time dalje živjeti?

A znam što bi ti na to rekao, „jebi ga Vladek, to je život, ide dalje, vrijeme liječi sve rane a živjeti se mora“. Nekada davno kad se meni cijeli život urušio, nakon smrti moje supruge to si mi rekao. Ja sam to poslušao, prihvatio i nastavio uz tvoju i pomoć obitelji i prijatelja živjeti dalje.

Sada i ja ne kažem zbogom nego do viđenja prijatelju. Svi ćemo se jednog dana svi zajedno sresti na onim širokim poljima na koja svi s vremenom odlazimo. Zagrliti ćemo onako čvrsto i od srca, stisnuti ruke i ponovo podijeliti sve stare uspomene na stvari i događaje koji su nas spojili i koje su nas vezale. I sve će ovo kao i ovo danas biti jedan davni jedan odsanjani san.

A do tada prijatelju neka teku suze. Nemoj nam zbog njih zamjeriti. One ispiru i odnose svu našu tugu i bol. I nije nas zbog njih nimalo sramota jer ne plače danas samo tvoja obitelj i prijatelji. Danas plaču tvoje plodne i rodne njive, šume i proplanci na kojima si lovio, plaču Drenovci i cijela Slavonija, jer danas nam odlazi nam naš prijatelj Ivo Kalistović, vitez i bećar slavonske ravnice.

Tvojoj i sada našoj zajedničkoj ožalošćenoj obitelji iskrena sućut, a tebi prijatelju moj dobri neka je laka ova naša sveta hrvatska gruda koju si svim svojim srcem beskrajno volio, svojom vrijednom rukom njegovao i gojio, iz koje si pajdo moj potekao i u koju te tužna i slomljena srca sada moramo vratiti. 

Vlado Bistrović