Jesenska agrotehnika pšenice

Vrlo brzo krenut će novi proizvodni ciklus naše strateške žitarice, naše pšenice čija agrotehnika sasvim sigurno nije nepoznata. Uzmemo li u omjer potencijalne mogućnosti proizvodnih sorata pšenice i godišnje prosječne prinose nameće se zaključak kako agrotehnika još ipak nije dovoljno ukroćena.

Svaka razvojna faza ima svoju ulogu, važnost i zahtjeve. Već na startu proizvodnje možemo odrediti put koji će proizvođaču na kraju izmamiti ili sakriti osmjeh. Kako start predstoji evo nekoliko bitnih činjenica koje će pšenicu postaviti na pravi put rasta i razvoja, te uz određenu dozu intenzivnosti biti temelj za ostvarivanje potencijalno većeg prinosa.

Prvo o čemu treba voditi računa ako se planira sjetva pšenice je predkultura koja isto tako treba biti planirana. Predkultura utječe na puno toga: obradu tla, vrijeme i datum sjetve, gnojidbu. Svakako bi to trebala biti kultura koja će svojim vremenom žetve osigurati dovoljno vremena da se iza nje kvalitetno pripremi tlo i izvrši sjetva u optimalnim rokovima sjetve. Kada su same kulturne vrste u pitanju prednost treba dati soji i drugim zrnatim mahunarkama, krmnim leguminozama te suncokretu, uljanoj repici i šećernoj repi. Najčešća predkultura, nažalost je kukuruz, što zbog tradicije što zbog ukupnog udjela ove kulture u sjetvenoj strukturi. Radi većeg potencijalnog napada gljivičnih bolesti, koje obitavaju i održavaju se na kukuruzu, te kasnije inficiraju pšenicu, kukuruz bi kao predkulturu trebalo koliko je god moguće izbjegavati. Druga zamka koju kukuruz nudi kao predkultura je vegetacijska skupina. U tom slučaju u obzir dolaze samo ranije vegetacijske skupine, u suprotnom će se ili zakasniti sa sjetvom ili kukuruz morati skinuti ranije sa većom vlagom zrna koja u komercijalnim uvjetima proizvodnje realno smanjuje dobit. U ozbiljnoj proizvodnji sjetva u monokulturi, dakle iza pšenice ili neke druge strnine (ječma, zobi, raži i sl.) ne dolazi u obzir.

Nakon berbe predkulture slijedi obrada tla. Osnovnu obradu ili oranje, dovoljno je provesti do dubine od 25 cm i teoretski ako je moguće što prije sjetve, čak 2-3 tjedna kako bi tlo bolje sleglo. Dopunsku ili predsjetvenu obradu treba urediti do te mjere da površinski sjetveni sloj bude orašasto-mrvičaste strukture do dubine sjetve. Previše fina priprema nije ni poželjna ni potrebna.

Vrlo važna mjera jesenske agrotehnike prije same sjetve je gnojidba koja se svakako preporučuje kombinirati zajedno sa oranjem. Ovo se odnosi na planirane količine fosfora i kalija i samo jedan manji dio dušika čija količina ovisi o prdkulturi. Radi dobrog vezanja fosfora i kalija za čestice tla, smanjena je njihova migracija, za razliku od dušika koji se migracijom vode vrlo lako ispire. Zbog toga fosfor i kalij treba zaorati kako bi se jednolično rasporedili po oraničnom sloju i bili na dohvat korijenu biljke u proljetnom dijelu vegetacije. Količinu gnojidbe planiramo prinosom. Koliko kojega hranjiva dodati nemoguće je točno odrediti bez analize tla koje se zasad vrlo rijetko prakticiraju. U današnjoj proizvodnji kada su mineralna gnojiva značajno skuplja gnojidba na pamet bez točno utvrđenih količina predstavlja nepotreban luksuz i rizik.

Za prinos od 6 t/ha, što kroz rezerve tla što kroz gnojidbu, pšenici treba osigurati 150-180 kg dušika, 90-100 kg fosfora i 160-200 kg kalija.

Radi ispred opisanih čimbenika ja u ovome tekstu ne želim nagađati i preporučiti količine mineralnih gnojiva kako bi se ostvario određeni prinos osim spomenuti da za osnovnu gnojidbu tla prakticiramo NPK hranjiva sa naglašenim sadržajem fosfora i kalija (npr. 7-20-30, 10-20-30, 10-30-20) iako sve opet ovisi o raspoloživom stanju fosfora i kalija u rezervama tla. Kada je u pitanju dušik pravilo je da se u jesenskoj obradi doda 1/3 od njegove ukupne potrebne što je obično dovoljno iz dijela NPK formulacija, i ništa (ako je predkultura leguminoza), odnosno 100-150 kg/ha Uree (ako se radi o predkulturi koja ostavlja veliku masu žetvenih ostataka, npr. kukuruz).  

Sjetvu nema potrebe započeti prije mjeseca listopada, a tijekom tog mjeseca treba ju nastojati i završiti. Ni previše rana a ni odveć kasna sjetva nisu poželjne u agrotehnici proizvodnje pšenice. Vrlo rana sjetva za posljedicu može imati sljedeće efekte:

• bujni rast i prebusavanje pa biljke u zimu mogu ući s izduženim konusom rasta, kao takve neotporne su na niske temperature, oštećenja su moguća već i kod malo nižih temperaturama od 0⁰C.
• veća bujnost usjeva u kombinaciji sa eventualnim dužim trajanjem debljeg snježnog pokrivača, uslijed čega temperature pri tlu mogu biti značajno više od temperatura zraka, mogu uvjetovati intenzivnije disanje što dovodi do pojačane potrošnje skupljenih šećera. Rezerve šećera u takvim uvjetima vrlo se brzo potroše, biljke postaju iscrpljenije, prelaze u fazu gladovanja, a nakon toga idealna su podloga za infekciju gljivičnim bolestima (snježna plijesan – Fusarium nivale).
• bujnost kao posljedica rane sjetve povezana je i sa prevelikom gustoćom sklopa, u takvim usjevima vrlo je velika vjerojatnost napada ostalih gljivičnih bolesti (bolesti podnožja busa i stabljike) što dovodi do vjerojatnijeg polijeganja biljaka i gubitka kvalitete i kvantiteta.
• mogućnost zaraze virusima koje prenose lisne uši, gdje za razliku od ječma simptome primjećujemo vrlo kasno, a ovisno o postotku zaraze štete mogu biti katastrofalne

Kasna sjetva sama po sebi iziskuje skuplju proizvodnju. Kod kasne sjetve moramo računati na veće gubitke u nicanju koji se nastavljaju i izmrzavanjem kroz  zimu. U startu moramo povećati količine sjemena kako bi u žetvi dobili približan željeni broj klasova. Ovisno o dužini i surovosti zime sasvim je sigurno da i proljetna njega u smislu prihrane mora biti pojačana što je novi trošak uvjetovan kasnom sjetvom.

U slučaju da sjetva mora trajati duži vremenski period, dakle ako se radi o sjetvi većih površina, prednost ima ranija sjetva no opet nema potrebe u sjetvu krenuti prije listopada (kada je u pitanju žitno područje).

Najbolja faza razvoja pšenice za ulazak u zimu i prezimljenje je početak busanja s formirana 3-4 postrana izboja. Optimalni period koji jamči najmanje štete od zime i najbolji ulazak pšenice u proljetnu vegetaciju je ujedno i optimalni sjetveni rok. On je za većinu sorata i uzgojnih područja gdje se pšenica sije između 15.-25.  listopada. Radi velikog broja priznatih sorata svakako je dobro proučiti i njihova svojstva, odnosno upute sjemenara jer neke sorte traže nešto raniju sjetvu, neke druge su opet tolerantnije pa mogu dobro uspjeti i u sjetvi kasnijoj od optimalnih rokova. Vrlo važna činjenica, pogotovo kada se sije veća ukupna površina, je izabrati nekoliko sorata i ranije i kasnije vegetacije. Ovakvim postupkom smanjuje se proizvodni rizik krivog odabira sorte jer uvjeti rasta i razvoja, koji prate vegetacijski tijek, uvijek se po godini razlikuju, nekada pogoduju jednoj nekada drugoj sorti.

Dubina sjetve treba iznositi 3-5 cm (lakša tla – dublje, teža tla – pliće). Budući da se pšenica sije na broj zrna/m², treba se držati uputa i okvira proizvođača sjemena jer su sjetvene norme različite, a kreću se od 350 – 700 klijavih sjemenki/m². Količina sjemena za sjetvu ovisi još i o fizičkim svojstvima sjemena (apsolutna masa – masa 1000 sjemenki, klijavost, čistoća).

Teoretski primjer izračunavanja sjetvene norme:

Prilikom sjetve korisno je iskoristiti tehnologiju usijavanja stalnih prohoda za mehanizaciju. Uvjet je da prohodi budu usklađeni sa oruđima za njegu: prskalicom i rasipačem mineralnog gnojiva. Osim uštede sjemena (4-6%), ovom mjerom osiguravamo bolji raspored i točno prekrivanje prilikom prihrane gnojivima ili zaštite pesticidima. Ujedno bez straha od gaženja i gubitka za prinos izgaženog dijela, u usjev se može uđi po potrebi, čak i u ekstremnijim vremenskim uvjetima.

Ukoliko se uokvirimo u opisne agrotehničke mjere i ujedno izuzmemo moguće prirodne nepogode, nema razloga da nam proizvodni start ne krene dobro. Preostaje nam slijediti vegetacijski tijek i u njemu zadržati intenzivnost agrotehničkih operacija, provesti ih točno na vrijeme bez preskakanja ili izuzimanja pojedinih. Na taj način stvoriti ćemo uvjete koji će rezultirati i kvalitetom i kvantitetom, a to bi nam svakako trebao biti i cilj.