Ratarstvo, Savjet

Tlo je gornji sloj zemljine kore, a sastoji se od mineralnih čestica, organske tvari, vode, zraka i živih organizama. Najvažnija funkcija tla je da omogućava život biljkama koje proizvode energiju za sve ostale sudionike ekosustava,regulira izmjenu kemijskih elemenata na zemlji, prije svega ugljika i pretvara elemente u oblike koje mogu koristiti biljke.

Poljoprivredne aktivnosti tokom više godina, prohodi teške mehanizacije bez obzira na stanje tla, dovode do narušavanja i pogoršavanja njegove strukture. U vremenu kada se stočni fond smanjuje, a time i proizvodnja organskih gnojiva na farmama važno je biljne ostatke zaorati i tako vratiti dio organske tvari u zemlju.

Korištenjem ratarskih usjeva za proizvodnju energije ili korištenjem biljnih ostataka u industriji odvozimo biljni materijal s polja i ne vraćamo ga u zemlju. Došlo je doba da kukuruzna biljka služi za proizvodnju energije umjesto da je koristimo za ishranu stoke ili u prehrambenoj industriji. Kakve mogu biti dugoročne posljedice za tlo?

Europska agencija za okoliš redovito procjenjuje stanje tla i potencijalne uzroke pogoršanja njegove kvalitete u Europi te je tako zabilježila jasne znakove njegovog pogoršanja: povećanu pojavu erozije, onečišćenja i smanjenje sadržaja humusa.

2015. godina bila je proglašena Međunarodnom godinom tla s ciljem da se upozori na važnost tla i sve promjene koje se tokom godina događaju, a djeluju na urušavanje njegove kvalitete. Koliko se o tome vodi računa kod nas u poljoprivrednoj proizvodnji?

Analize tla pokazuju smanjenje sadržaja organske tvari u tlu. Njezin značaj je u tome što utječe na strukturu tla, kapacitet tla za vodu i zrak, sadržaj glavnih hranjiva ali i mikro elemenata koji formiraju urod. Iz organske tvari u procesu razgradnje u kojoj sudjeluju mikroorganizmi, gljive, bakterije, kišne gliste nastaje humus. Pri tome je važna uloga temperature, vlage, ph reakcije tla, vodno zračnog režima.

U stvaranju uroda, ali i cjelokupne mase stabljike,lista i korijena usjevi koriste hranjiva koje nalaze u tlu ili ih gnojidbom unesemo. Gnojidba na većini poljoprivrednih parcela u privatnom vlasništvu nije temeljena na osnovu analize tla nego često puta prema financijskim sredstvima s kojima gospodarstvo raspolaže. Gnojiva se primjenjuju ustaljenom agrotehnikom gdje se ne mijenja vrsta i količina gnojiva za neku kulturu. Neadekvatna gnojidba rezultat je i neznanja kod dijela poljoprivrednika o potrebama kulture te ulozi makro i mikro hranjiva u ishrani biljaka. Ne vodi se računa o potrebama uzgajanog usjeva za određeni prinos, o hranjivima koja je ostavila pred kultura i konačno o zadržavanju postojeće plodnosti tla. Poljoprivrednici savjete o potrebnoj vrsti i količini gnojiva obično „prečuju“.

Našim postupcima u poljoprivrednoj proizvodnji možemo djelovati na stvaranje ili zadržavanje postojeće količine humusa u tlu, održanju plodnosti tla. U plodnim tlima brža je i razgradnja organske tvari pa su hranjive tvari brže dostupne biljkama.

Što sadrže biljni ostatci kukuruzovine, slame, stabljika uljarica? U njima je najveći sadržaj hemiceluloze, lignina, celuloze, koji da bi se mineralizirali-pretvorili u humus treba određeni sadržaj dušika kojeg unosimo gnojidbom. Ako je naše tlo u dobrom stanju, uneseni žetveni ostatci poslužit će mikroorganizmima i svim ostalim „stanovnicima tla“ za povećanje njihovog broje i razgradnja će biti brža. Da pomognemo i ubrzamo razgradnju organske tvari te izbjegnemo manjak dušika unosimo dušično gnojivo (obično UREU) u slučaju da idemo u sjetvu novog usjeva kratko nakon žetve.

U slučaju kada cjelokupan urod odvozimo sa polja bilo bi dobro da na oranice obavezno uvedemo sjetvu usjeva za zelenu gnojidbu – sideraciju.

Zaoravanje zelene mase određenih biljnih vrsta povećavamo sadržaj organske tvari u tlu, popravljamo kemijsko fizikalna svojstva tla i mikrobiološku aktivnost u tlu. Sideracija ima značaj u povećanju dušika u tlu jer ako koristimo leguminoze za ovu mjeru onda koristimo i njihovo svojstvo da vežu dušik iza zraka pomoću kvržica koje formiraju na korijenju. Uvođenjem takvih biljaka na oranice sprečavamo površinsku eroziju i ispiranje hranjiva.

Facelija
Fotografija: Tatjana Međimurec

Biljne vrste koje zaoravamo trebaju sadržavati veliku količinu lakorazgradljivih tvari – dušika i pepela, a kako se njihov sastav tokom vegetacije mijenja – preporuka je da se one zaoravaju u fazi cvjetanja. Za to nam mogu poslužiti djeteline, inkarnatka, smiljkita, grahorice, bob, repice, facelija, stočni grašak. Ove se vrste odlikuju vrlo brzim porastom što znači da brzo pokrivaju tlo i na taj način sprječavaju razvoj i rast korova. Za korištenje dospijevaju već 50-60 dana nakon sjetve. Zaoravanjem njihove biljne mase u tlo vraćamo oko 100 kg N, 30 kg P i 130 kg K/ha, a to nisu zanemarive količine hranjiva. Neke od ovih vrsta narastu 80-180 cm u visinu, pa bi bilo dobro prije zaoravanja njihove nadzemne mase, istu usitniti i zaorati barem 2-3 tjedna prije sjetve glavnog usjeva.

Za zelenu gnojidbu u postrnoj sjetvi siju se biljke brzog porasta pa odabiremo krmne repice, ogrštice, esperzetu, uljnu rotkvu (rauola) koje sijemo krajem kolovoza. Njima proširujemo plodored uz obogaćivanje tla hranjivima.

Smjesa bijele gorušice i zobi – postrni usjev za EZP
Fotografija: Tatjana Međimurec

Uljna rotkva – postrna sjetva-pred zaoravanje
Fotografija: Tatjana Međimurec

Ovi usjevi su dobri jer sprečavaju širenje nematoda, bolesti i štetnika u monokulturi te indirektno smanjuju korovsku populaciju. U ljetnom periodu zasjenjuju tlo, zadržavaju vlagu te sprečavaju eroziju. Duboko razvijen korijen ovih vrsta, širom razgranjena korjenova mreža omogućava produbljenje mekote, popravljanje strukture tla, vodnog režima i tvorbu organskih tvari u samom tlu.

Sideracija bi morala postati uobičajena mjera na oranicama bez obzira da li imamo obavezu koja proizlazi iz obaveze poštivanja „zelenih plaćanja“.

Iva Majhen-Vlašiček, dipl. ing. agr.